Poslovni broj: Usž-4483/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Branka Skansi, odvjetnica iz Dubrovnika, Između Polača 14, protiv tuženika Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za komunalne poslove, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB: 32082115313, u predmetu utvrđivanja komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2191/2024-8 od 3. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se usvaja i poništava presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2191/2024-8 od 3. lipnja 2025.

II. Poništava se rješenje Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove, KLASA: UP/II -363-03/24-02/11, URBROJ: 2117-09/1-24-2 od 24. srpnja 2024.

III. Poništava se rješenje Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu, KLASA: UP/I-363-03/16- 20/0330, URBROJ: 2117-1-03-01-24-29 od 2. veljače 2024.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak upravnog spora u iznosu od 2.812,50 € (slovima: dvijetisućeosamstodvanaesteuraipedesetcenti) u roku od 60 (slovima: šezdeset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA:UP/II-363-03/24-02/11, URBROJ: 2117- 09/1-24-2 od 24. srpnja 2024. i rješenja Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu, KLASA: UP/I-363-03/16- 20/0330, URBROJ: 2117-1-03-01-24-29 od 2. veljače 2024., kao neosnovan (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 2. veljače 2024., donesenog u ponovljenom postupku, kojim je odbijen njezin zahtjev za oslobađanjem od plaćanja komunalnog doprinosa za pripadajući dio ozakonjene, rekonstruirane, završene, poluugrađene, manje zahtjevne zgrade stambene namjene, kat. oznake čest. zgr. [katastarska čestica] na k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] (s.i), odnosno [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] (n.i) (točka 1. izreke). Ujedno je tim rješenjem tužiteljici utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa jedinične vrijednosti od 18,32 €/m[3] za razliku obujma pripadajućeg dijela zgrade od 124,13 m u ukupnom iznosu od 2.274,06 € (124,13 m[3] x 18,32 €/m ) (točka 2. izreke), uz popratna utvrđenja pod točkama 3. do 5. izreke prvostupanjskog rješenja.

3. Tužiteljica pobija presudu prvostupanjskog suda, u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o troškovima postupka. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je podnijela zahtjev za ozakonjenje stambene jedinice, kojem je udovoljeno pravomoćnim rješenjem o izvedenom stanju Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 18. siječnja 2016., čime je ozakonjena završena manje zahtjevna stambena zgrada katastarske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]. Mišljenja je da treće osobe (majka i otac tužiteljice) nisu legitimirane, niti ovlaštene zahtijevati oslobođenje od plaćanja komunalnog doprinosa, a posebno zato što tužiteljica jedina koristi predmetnu nekretninu i to je njezin jedini dom, a za što je dostavila i dokaze. Smatra da je dokazala da je vlasnica objekta koji je ozakonjen, zatim, da je upravo ona podnijela zahtjev za ozakonjenje, kao i da nema u vlasništvu ili suvlasništvu druge nekretnine na području RH te da ozakonjenjem rješava svoje stambeno pitanje. Nadalje, navodi da je čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgrađena i dovršena prije 15. veljače 1968., a što je vidljivo iz uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda Dubrovnik, KLASA: 935-08/21-02/172, URBROJ: 541-30-01/5-21-2 od 5. svibnja 2021., koje uvjerenje se nalazi u spisima predmeta, kao i iz kupoprodajnog ugovora od 19. veljače 1965., kada je otac tužiteljice kupio predmetni stan (toč. 2 b. ugovora). Navodi da je zgrada dovršena prije 15. veljače 1968., a prema sjećanju tužiteljice naknadno je izgrađeno samo stepenište i zaseban ulaz za I. kat i potkrovlje zgrade. Tužiteljici nije poznato je li stepenište izgrađeno prije 15. veljače 1968., ali je u postupku ozakonjenja i to ozakonjeno. Stoga, prigovara i obujmu za koji joj je utvrđena obveza, jer smatra da nije dužna platiti za razliku obujma od 124,13 m[3] , već je obujam znatno manji. Predlaže usvojiti žalbu i potražuje naknadu troška zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku u iznosu 1.562,50 EUR.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je pobijanom presudom povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

7. Prije svega, valja reći da je u predmetnoj upravnoj stvari utvrđivanja obveze komunalnog doprinosa, prije donošenja upravnih rješenja, nastupila apsolutna zastara, na što su upravna tijela dužna paziti po službenoj dužnosti, zbog čega su takva rješenja, donesena protekom zastarnog roka, nezakonita.

7.1. Naime, iz podataka sveza spisa proizlazi da je Upravni odjel za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Grada Dubrovnika, dopisom od 16. ožujka 2016. zatražio od odjela nadležnog za komunalne djelatnosti obračun komunalnog doprinosa, u vezi s rješenjem o izvedenom stanju od 18. siječnja 2016. (pravomoćno od 13. veljače 2016.), te je ovdje osporenim prvostupanjskim rješenjem od 2. veljače 2024., donesenim u ponovljenom postupku (ranije prvostupanjsko tješenje doneseno je 5. listopada 2021. i poništeno rješenjem tuženika od 30. studenoga 2022.), tužiteljici utvrđena obveza komunalnog doprinosa te je odbijen njezin zahtjev za oslobođenje od obveze plaćanja komunalnog doprinosa.

7.2. Po ocjeni ovog Suda, u predmetnom postupku je mjerodavan Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18., 110/18., 32/20., dalje: ZKG/18) koji člankom 83. stavkom 3. propisuje da se rješenje o komunalnom doprinosu donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije. Stoga je za utvrđivanje zastare prava na utvrđivanje obveze komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju mjerodavna odredba članka 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., dalje: OPZ), prema kojoj odredbi rok za utvrđenje obveze zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Sukladno članku 108. stavku 2. OPZ-a, zastara počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, s tim da je nastanak porezne obveze propisan posebnim zakonima.

7.3. Valja istaknuti da se i u primjeni Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.), iako nije izrijekom propisivao prekluzivni rok za utvrđenje obveze komunalnog doprinosa, primjenjuju odredbe OPZ-a o zastari porezne obveze, kako na izvršenje obveze komunalnog doprinosa, tako i na utvrđenje te obveze jer je OPZ-om propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju i na druga javna davanja, kakvo je i komunalni doprinos. Takvo shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluka broj: U-zpz-12/2016-8 od 10. rujna 2024. godine).

7.4. Kako je u konkretnom slučaju rješenje o izvedenom stanju postalo pravomoćno 13. veljače 2016., to je zastara prava na utvrđivanje predmetne obveze komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2017. i nastupila je 1. siječnja 2023., protekom roka od 6 godina, sukladno članku 108. stavku 1. OPZ-a.

7.5. Stoga je osporavano drugostupanjsko rješenje od 24. srpnja 2024., kao i prvostupanjsko rješenje od 2. veljače 2024., doneseno nakon proteka zastarnog roka, čime je učinjena povreda odredbe članka 108. stavka 1. i članka 109. stavka 2. i 3. OPZ-a, sukladno kojoj su na nastup zastare prava na utvrđivanje obveze po službenoj dužnosti, dužna paziti prvostupanjska porezna tijela do donošenja i dostave poreznog rješenja, kao i drugostupanjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi.

7.6. Posebno se ističe da ako upravna tijela utvrde da je nastupila zastara prava na utvrđivanje sukladno članku 109. stavku 4. OPZ-a imaju obavezu rješenjem utvrditi nastup zastare i obustaviti postupak.

8. Neovisno o navedenom, Sud nalazi potrebnim pojasniti da, nasuprot shvaćanju prvostupanjskog suda i upravnih tijela, dokumentacija spisa predmeta ne daje dostatnu osnovu za zaključak da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane člankom 10. i 11. Odluke o komunalnom doprinosu („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“, broj: 25/18., 12/20., 16/20. i 19/23., dalje: Odluka) za oslobođenje od obveze plaćanja komunalnog doprinosa, a upravnim rješenjima u tom pogledu nedostaje odgovarajuće obrazloženje.

8.1. Naime, svrha oslobođenja od komunalnog doprinosa prema članku 10. i 11. Odluke je socijalna i poticajna: omogućiti građanima koji prvi put rješavaju stambeno pitanje da uz smanjene troškove izgrade ili legaliziraju stambeni objekt, uz istodobno sprječavanje zlouporabe tog prava propisivanjem uvjeta da podnositelj i članovi njegova kućanstva nemaju drugu stambenu nekretninu. Tužiteljica u objektu koji je predmet legalizacije nesporno živi, sama u kućanstvu te se ne radi o objektu koji se koristi, primjerice, u komercijalne svrhe ili kao dodatna nekretnina. Tužiteljica je dokazala suvlasništvo na predmetnoj stambenoj jedinici, dokazala je da u tom stanu živi i rješava svoje stambeno pitanje, kao i da nema u svom vlasništvu druge nekretnine navedene u članku 11. Odluke. Po ocjeni ovog Suda, činjenica da je tužiteljica suvlasnica predmetnog stana, znači da je vlasnica predmetne kuće u utvrđenom omjeru vlasništva u odnosu na druge vlasnike pa se, shodno članku 38. stavka 1. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta, 52/25.), smatra vlasnikom i u smislu mjerodavne Odluke za potrebe odlučivanja o zahtjevu za oslobođenje od obveze plaćanja komunalnog doprinosa.

9. Osim toga, iako je riječ o zastarjeloj obvezi, niti činjenice potrebne za pravilni izračun visine obveze nisu valjano utvrđene pa Sud nalazi osnovanim i prigovore tužiteljice u pogledu izračuna iznosa komunalnog doprinosa, budući da iz Snimke izvedenog stanja, oznaka projekta A 01/15 od 7. studenog 2015., proizlazi da je obujam nelegalno izgrađenog dijela stana u prizemlju 98,74 m[3] , dok je tužiteljici komunalni doprinos obračunat na obujam od 124,13 m[3] , pri čemu nije obrazloženo zašto je uzet u obzir taj obujam.

10. Budući da je tužiteljica uspjela u predmetnom upravnom sporu, sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, ima pravo na naknadu opravdanih troškova nastalih tijekom i u povodu spora, stoga je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku, i to za sastav tužbe (1.000,00 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost), i sastav žalbe protiv presude (1.250,00 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost), što predstavlja sveukupni iznos od 2.812,50 EUR, koji trošak predstavlja opravdani trošak u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a.

11. Trebalo je stoga, na temelju odredbi članaka 135. stavka 2., članka 117. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić