Poslovni broj: Usž-811/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Jadranka Sloković, odvjetnica u Zagrebu, Opatička 4, protiv tužene Sigurnosno-obavještajne agencije (OIB: 94534817607), Zagreb, Savska cesta 39/1, radi trajnog premještaja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1889/2021-16 od 22. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1889/2021-16 od 22. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: 110-15/21-01/8, URBROJ: 539-017011/2009-21-12 od 18. svibnja 2021., a, u točki II. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2 . Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je sud počinio bitne povrede upravnog spora, jer nije ocijenio raspoložive dokaze i rezultate dokaznog postupka, da je tuženik povrijedio načelo materijalne istine iz članka 8. ZUP -a, da mu tijekom upravnog postupka nije omogućeno izjašnjavanje u smislu članka 30. ZUP-a, da nije proveden zakonito ispitni postupak u smislu članka 51. ZUP-a, da su zaključci suda o utvrđenim činjenicama proturječni sadržaju isprava koje su priložene spisu, da sud nije utvrdio: je li prestala potreba obavljanja posla koje je on obavljao i je li ispunjenjem uvjeta, a slijedom prestanka potrebe za radom tužitelja, jedino bilo moguće i nužno primijeniti članak 96. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu, da je osporena presuda arbitrarna i da sud nije uzeo u obzir Pravilnik o unutarnjem redu SOA-e, kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike i ZDS. Tvrdi i da je zbog samovolje rukovoditelja premješten u carinsku upravu, jer je isti započeo raditi na predmetu od interesa za nacionalnu sigurnost, a što je morao prekinuti. Smatra i da mu je povrijeđeno ustavno pravo na rad, jer ne radi posao za koji se duže vrijeme i kontinuirano obrazovao i usavršavao te da sud nije iznio dovoljno obrazložene i razumljive razloge rješavanje spora. Vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tvrdi da su odbijeni dokazni prijedlozi za njegovim saslušanjem na okolnost kako je on odabran za premještaj i svjedoka FU na okolnost saznanja da tužitelj dolazi u carinu; da je postupak njegova premještaja pokrenut dopisom čelnika drugog tijela, ravnatelja Carinske uprave od 14. travnja 2021. zbog nedovoljne popunjenosti radnog mjesta carinika I. vrste te da je 13. svibnja 2021. podnio pritužbu za mobbing. Smatra i da je sud zanemario odredbe članka 11., 12. i 14. ZDS-a, činjenicu da su financijski uvjeti premještaja za njega nepovoljniji te da nije poštovano ni njegovo dostojanstvo kao zaposlenika, da nije bio zaštićen od neopravdanog ili nepotrebnog premještaja u smislu članka 12. stavka 1. ZDS-a. Poziva se i na ustavno-sudsku praksu iz odluka broj U-III-1631/15 od 13. svibnja 2015., U-I- 659/1994 od 15. ožujka 2000., U-III-2494/2008 od 30. ožujka 2011., U-III-1128/2010 od 27. svibnja 2010 i U-III-4374/2011 od 15. listopada 2024. Zaključno je istaknuo i da sud nije obrazložio zbog čega su odbijeni predloženi dokazi. Stoga je predložio poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tužena je odgovorila na žalbu, predloživši ju odbiti. Istaknula je da nije ostvaren ijedan žalbeni razlog. Tvrdi da nije sporno da je tužitelj, rješenjem KLASA: 110 -15/21- 01/8, URBROJ: 539-01701/2009-21-12 od 18. svibnja 2021. s danom 20. svibnja 2021. premješten u Carinsku upravu, Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin u Službu za robno-granične procedure Varaždin na radno mjesto carinika I. vrste i da je on premješten u skladu s člankom 96. stavkom 1. i 2. Zakona o sigurnosno- obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 79/06. i 105/06., u daljnjem tekstu: ZSOS) na odgovarajuće radno mjesto s istim mjestom rada u Varaždinu za koje je propisana ista stručna sprema. Tvrdi i da nije sporno da je to rješenje donijeto u izvršenju Sporazuma o premještaju službene osobe koje su potpisali ministar financija i ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (ili skraćeno: SOA). Tvrdi i da je postupak pokrenut na inicijativu čelnika drugog tijela, ravnatelja Carinske uprave od 14. travnja 2021. te da je tužitelj osoba koja ispunjava tražene uvjete. Istaknuo je i da je proveo ispitni postupak u skladu s člankom 51. ZUP -a uz sudjelovanje tužitelja i omogućavanje mu izjašnjavanja o svim bitnim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima. Smatra i da je osporeno rješenje donijeto primjenom slobodne ocjene, da se upravni spor ne može u tom slučaju voditi o pravilnosti takve odluke, da je postojanje potrebe obavljanja posla tužitelja u SOA -i ulazi u slobodnu ocjenu čelnika o pravilnosti koje se ne može voditi upravni spor i da je sud pravilno odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka FU i ŠU na predložene okolnosti, jer se zalazi u razmatranje pravilnosti njegove slobodne ocjene. Tvrdi i da je sud saslušao tužitelja i svjedoka EU te da je sud izvršio uvid u klasificiranu dokumentaciju i tužiteljevu pritužbu na mobbing od 13. svibnja 2021. Ocijenio je i pravno neutemeljen navod da je odluka suda arbitrarna, jer nije izvršen uvid u Pravilnik o unutarnjem redu SOA-e, jer iz zapisnika o ročištu od 14. svibnja 2021. proizlaze uvjeti radnog mjesta na koje je tužitelj radio kod nje. Smatra da su ostali navodi vezano za povredu ustavnih prava na rad i povredu članaka 11., 12. i 14. ZDS-a neosnovani i da nije točno da je premještaj posljedica mobbinga i tužiteljevog neprijavljivanja navodnih nepravilnosti. Istaknula je i da je tužitelj raspoređen na radno mjesto za koje je propisana ista stručna sprema te da je on podnio pritužbu za mobbing mjesec dana nakon pokretanja postupka premještaja i deset dana nakon zaprimanja zaključka i poziva unutar provođenja ispitnog postupka premještaja. Skrenula je pozornost i na odluke Ustavnog suda broj U-III-4621/2007 od 23. travnja 2008., U-III- 5630/2013 od 27. studenoga 2013. te presude Suda poslovni broj Usž-2976/2017-2 od 29. ožujka 2018. i Usž-3773/2020-2 od 13. siječnja 2021.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da je osporena presuda zakonita i pravilna te valjano i dostatno obrazložena.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja, kojim je tužitelj s 20. svibnja 2021. premješten iz SOA-e u Carinsku upravu, Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin u Službu za robno-granične procedure Varaždin na radno mjesto carinika I. vrste na temelju odredbi članka 96. stavka 1. i 2. ZSOS-a.

7. Nije sporno ni da je postupak premještaja pokrenut na inicijativu čelnika drugog tijela, ravnatelja Carinske uprave od 14. travnja 2021. te da je tužitelj osoba koja ispunjava sve tražene uvjete.

7.1. Nije, u biti, sporno da je tužitelj premješten na odgovarajuće radno mjesto s istim mjestom rada u Varaždinu za koje je propisana ista stručna sprema i da je to rješenje donijeto u izvršenju Sporazuma o premještaju službene osobe koje su potpisali ministar financija i ravnatelj SOA-e.

8. Pokazalo se spornim je li rješenje o premještaju pravilno i je li postojala potreba za njegovim premještajem iz SOA-e. Tužitelj smatra da je i dalje postojala potreba da obavlja poslove koje je obavljao u SOA-i prije premještaja.

9. Odredbom članka 96. stavka 1. ZSOS je propisano da na temelju sporazuma između ravnatelja sigurnosno-obavještajnih agencija i čelnika drugog državnog tijela, službena osoba može, bez vlastite suglasnosti, privremeno ili trajno biti premještena na rad u drugo državno tijelo, na odgovarajuće radno mjesto za koje je propisana ista stručna sprema, dok se prema stavku 2. toga članka sporazum o premještaju iz stavka 1. toga članka sklapa na temelju potreba sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih državnih tijela za djelatnicima posebnih stručnih vještina i znanja te odgovarajućih sigurnosnih uvjeta utvrđenih kroz postupak sigurnosne provjere.

10. Citirane odredbe članka 96. ZSOS-a su jasne i nedvosmislene te propisuju da premještaj službenika SOA-e u drugo državno tijelo podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku /“Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP/). Upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na ispitivanje zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana u skladu s odredbom članka 4. stavka 2. ZUS-a.

11. Međutim, unatoč slabijoj vezanosti pravnom normom pri donošenju odluke o (trajnom) premještaju, to ne podrazumijeva da ona ne mora biti obrazložena. Sud smatra da je javnopravno tijelo dužno u obrazloženju takve odluke iznijeti valjane i dostatno obrazložene razloge rješavanje upravne stvari, što je nužno radi obrazlaganja zakonitosti postupanja, granica ovlasti i svrhovitosti primjene danih ovlasti u konkretnom predmetu. Izloženi okvir diskrecijskoga odlučivanja ne oslobađa javnopravno tijelo ni obveze da omogući ostvarivanje bitnih procesnih prava stranaka, poput prava na sudjelovanje u postupku, ali niti obveze utvrđivanja bitnih činjenica kao podloge za primjenu slobodne ocjene te prezentiranja odlučnih činjenica stranci u postupku. Također, pri primjeni slobodne ocjene u vidu je potrebno imati svrhu radi koje je ta diskrecijska ovlast dana.

12. Iz spisa predmeta tužene proizlazi da je tužitelj saslušan 14. svibnja 2021. pred javnopravnim tijelom, ali i pred sudom 2. ožujka 2023. Iz zapisnika od 14. rujna 2023. proizlazi i da je izveden dokaz saslušanjem svjedoka EU na prijedlog tužitelja. Dakle, sadržaj spisa predmeta ne daju pouzdanu osnovu da bi bile povrijeđene odredbe članka 30. i 51. ZUP-a.

13. U izloženim nespornim ključnim činjenicama Sud ocjenjuje da je zakonito odbijen tužbeni zahtjev, budući da je tužena, prethodno omogućivši tužitelju izjašnjavanje te dostatno obrazloživši potrebu premještaja, donijela osporeno rješenje na temelju sklopljenog sporazuma između navedenih čelnika javnopravnih tijela. Suprotna pravna shvaćanja i ocjene koje je iznio žalitelj nemaju utemeljenje u mjerodavnom propisu. Osporena rješenja su razumljiva i dostatno obrazložena, ona sadrže dostatno argumentirane razloge rješavanje upravne stvari koji imaju uporišta u činjenicama utvrđenim tijekom postupka pa i one vezao za ocjenu navoda stranke, pa u tom smislu nije povrijeđena ni odredba članka 98. stavka 5. ZUP-a.

14. Vezano za navod žalitelja da su mu neosnovano odbijeni prijedlozi za saslušanje svjedoka OU i ZU, valja primijetiti da su oni predloženi radi razjašnjenja okolnosti i činjenica koje nisu bitne za suđenje u ovom sporu i koje ne utječu ocjenu zakonitosti osporene odluke. Sud prvog stupnja je u tom dijelu iznio dostatno obrazložene razloge odbijanja tih dokaza, koje prihvaća pravilnim i ovaj Sud. Valja istaknuti i da upravni sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te on nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi u skladu s odredbama članka 49. stavka 1. i 4. ZUS-a, a zahtjevi načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tomu koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom predmetu izvesti i kako bi trebao ocijeniti dokaze.

15. Nisu počinjene ikakve bitne povrede upravnog spora pa ni načela jednakosti stranaka i kontradiktornosti na koje je skrenuo pozornost žalitelj.

16. Glede pozivanja žalitelja na navedenu ustavno-sudsku i upravno-sudsku praksu, ona nije primjenjiva na konkretan predmet, jer je riječ o različitim pravnim prijeporima i činjeničnim situacijama.

17. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi presudu, odnosno presuditi kao u točki I. izreke.

18. S obzirom na to da tužitelj nije uspio žalbom, trebalo je, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, odnosno odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan