Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe KALAJ PROMET d.o.o., zbog prekršaja iz članka 47.a stavak 1. točka 7. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj: 75/2013, 36/2015, 46/2017,152/2022), odlučujući o žalbi tužitelja, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, od 21. studenog 2025., broj: Pp-2369/2024-2, na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko – goranske, Policijske postaje Vrbovsko i pobijana prvostupanjska presuda potvrđuje.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik pravna osoba KALAJ PROMET d.o.o. je na temelju na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, oslobođen od optužbe, da bi na način činjenično opisan u izreci te presude počinio prekršaj iz članka 47.a stavak 1. točka 7. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu, s obrazloženjem da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj, jer da je u samom činjeničnom opisu bilo nužno navesti Uredbu Vijeća (EZ) br. 561/2006 ili članak 8. stavak 2. AETER-a, a kojim se određuje biće prekršajnog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret.
2. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
3. Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu, pozivajući se na sve žalbene osnove iz članka 194. Prekršajnog zakona, odnosno zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, oduzimanju predmeta, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, pri čemu žalba sadržajno pobija odluku o oslobađanju okrivljenika od optužbe. Žalitelj osobito ističe povredu materijalnog prekršajnog prava, navodeći da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu, odnosno da je zanemario kako je u obaveznom prekršajnom nalogu naznačeno da je počinjen prekršaj iz članka 8. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 561/2006, koji je, po njegovu stajalištu, sankcioniran člankom 47.a stavkom 1. točkom 7. Zakona o radnom vremenu. Nadalje, žalitelj navodi da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na povredu blanketne norme koja dopunjuje biće predmetnog prekršaja, uslijed čega je donio pogrešan zaključak o nepostojanju prekršajne odgovornosti okrivljenika, te smatra da je sud trebao primijeniti članak 161. stavak 4. Prekršajnog zakona i u roku od osam dana pozvati tužitelja na dopunu ili ispravak optužnog prijedloga.
4. Žalbenim navodima o odluci o prekršajnopravnim sankcijama i ostalim pitanjima nije dano obrazloženje jer takve odluke u prvostupanjskoj presudi nisu ni izrečene, pa ti navodi nemaju utjecaja na pravilnost oslobađajuće odluke.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, sukladno članku 202. stavku 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno oslobodio okrivljenika od optužbe, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
7. Naime, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da djelo nije prekršaj zbog toga što u činjeničnom opisu nije naveden propis iz članka 8. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 561/2006. Takva odredba nije „blanketna norma“ koja sama čini biće prekršaja, već utvrđuje kada se smatra da postoji skraćeno dnevno razdoblje odmora, što je činjenično pitanje za dokazivanje, ali ne normativno obilježje prekršaja samo po sebi.
8. Međutim, unatoč prikazanoj pogrešnoj zakonskoj kvalifikaciji, pravilna je odluka o oslobađanju okrivljenika jer činjenični opis djela ne sadrži sve bitne elemente prekršaja.
9. Naime, za postojanje prekršaja iz članka 47.a stavka 1. točke 7. Zakona o radnom vremenu potrebno je utvrditi na koji je način pravna osoba naredila, dopustila ili omogućila vozaču počinjenje prekršaja. U konkretnom slučaju činjeničnim opisom se tek navodi da je pravna osoba „dopustila“ vozaču korištenje nedostatnog dnevnog odmora, bez ikakve konkretizacije radnji ili propusta iz kojih bi proizlazilo u čemu se takvo dopuštenje sastoji.
10. Takav činjenični opis, koji sadrži samo zakonsko obilježje prekršaja bez njegove konkretizacije, ne sadrži sva odlučna obilježja prekršaja, pa stoga djelo opisano u optužnom aktu nije prekršaj.
11. Također, neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud mogao zatražiti nadopunu činjeničnog opisa. Iz odredbe članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije dužan, niti je ovlašten, pozvati tužitelja na ispravak ili dopunu optužnog prijedloga kada, ispitujući isti, utvrdi da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj. U takvoj procesnoj situaciji sud je, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, dužan bez odgode donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, što je sud u ovom predmetu pravilno i učinio. Primjena članaka 161. stavaka 5. i 6. Prekršajnog zakona ima prednost pred primjenom stavka 4. iste odredbe, koji dolazi u obzir samo ako sud ne donese odluku na temelju stavaka 5. ili 6.
12. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i osnovano, primjenom članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona, ispitujući optužni prijedlog, donio presudu kojom je okrivljenu pravnu osobu oslobodio optužbe, pa je, sukladno članku 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 6. svibnja 2026.
Zapisničar :
predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v. r.
Mario Soljačić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
