Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv 1. okrivljene pravne osobe Jukić – Dam d.o.o., 2 okrivljenika RK i 3. okrivljenika RKS, zastupani po branitelju, odvjetniku Ivanu Pavičić iz Splita, zbog prekršaja iz čl. 116. st. 2. i st. 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine 41/18., 98/19., 30/21., 89/21., 114/22., 136/24.), čl. 38.a st. 1. točka 2. st. 2. i st. 4., čl. 39a st. 1. i st. 2. i čl. 48a st. 1. točka 1. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu (Narodne novine 75/13., 36/15., 46/17., 152/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama od 29. kolovoza 2025., broj: Pp-121/2025-14, na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe 1. okrivljene pravne osobe Jukić – Dam d.o.o., 2 okrivljenika RK i 3. okrivljenika RKS, a u povodu žalbe okrivljenika i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na djela u točki I) 1., 2. te se izriče:

Na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), 1. okrivljena pravna osoba Jukić – Dam d.o.o. i 2 okrivljenik RK

OSLOBAĐAJU SE OPTUŽBE

da bi:

1. kao pravna i 2. okrivljeni kao odgovorna osoba, dana 27. rujna 2024. u 09:57 sati u mjestu Ivanja Reka, na nerazvrstanoj cesti – Parking kod Centra Metro, povjerili vožnju vozaču RKS, rođen **.**.1989. u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je iz trećih država i koji nema dugotrajni boravak, a koji je upravljao teretnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] koje je u vlasništvu JUKIĆ-DAM d.o.o. i koji je u ime i za račun navedene pravne osobe obavljao javni prijevoz tereta na relaciji Lučko – Sesvete, a što je utvrđeno na temelju Licencije za unutarnji javni cestovni prijevoz broj 3307/20 koja glasi na nadziranog prijevoznika s rokom važenja do 04.12.2030. i Licencije za međunarodni cestovni prijevoz tereta kao javnu uslugu broj UP/I-340-02/23-12/1684 koja glasi na nadziranog prijevoznika s rokom važenja do 20.12.2033. što je utvrđeno provjerom od strane inspekcije u Nacionalni registar cestovnih prijevoznika, te se u vozilu nije nalazio teretni list i/ili otpremnica, a kojem vozaču nije izdana potvrda za vozače iz trećih država koja je propisana Uredbom (EZ) br. 1072/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009 o zajedničkim pravilima za pristup tržištu međunarodnog cestovnog prijevoza tereta, a koji nije stručno osposobljen za obavljanje navedenog prijevoza, odnosno što su povjerili obavljanje prijevoza vozaču iz trećih država kojemu nije izdana potvrda za vozače iz članka 5. Uredbe EZ br. 1072/2009,

pa da bi time počinili djelo prekršaja iz čl. 116. st. 2. i stavak 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu,

2. istom prilikom pregledom digitalnog tahografskog uređaja vozila kao i digitalne kartice nadziranog vozača za tekući, te prethodnih 28 dana bilo utvrđeno da je isti dana 13.09.2024 u vremenskom razdoblju od 13:41 sati do istog dana u 16:16 sati, u ukupnom vremenskom razdoblju od 02:30 sati vozilom prešao put od 170 km, bez umetnute kartice vozača u za to predviđenom utoru, a sve s ciljem prikrivanja stvarnog vremena vožnje, odnosno prikrivanje, zatajenje podataka iz digitalnog tahografskog uređaja, a što je protivno čl. 32. st. 3. Uredbe (EU) broj 165/2014 ili AETR-a,

pa da bi time počinili djelo prekršaja iz čl. 38a st. 1. točka 2. i st. 2. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu.

II. Uslijed odluke pod točkom I. ove presude, a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i kazni te se djelo pod točkom I) 3. izreke 1. okrivljene pravne osobe Jukić – Dam d.o.o. pravilno označava kao prekršaj iz članka 39.a stavak 1. točka 4. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu (Narodne novine 75/13., 36/15., 46/17., 152/22.) za koji joj se izriče novčana kazna u iznosu od 660,00 (šestošezdeset) eura, a 2. okrivljenika odgovorne osobe RK pravilno označava kao prekršaj iz članka 39.a stavak 2. u vezi stavka 1. točka 4. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu (Narodne novine 75/13., 36/15., 46/17., 152/22.) za koji mu se izriče novčana kazna u iznosu od 260,00 (dvjestošezdeset) eura, koju su dužni platiti u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plate 2/3 izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

III. U ostalom dijelu, žalba 1. okrivljene pravne osobe Jukić – Dam d.o.o., 2 okrivljenika odgovorne osobe RK i 3. okrivljenika RKS odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana presuda.

IV. Na temelju članka 139. stavka 3., u svezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenici su dužni platiti paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 30,00 (trideset) eura, svaki, u roku od 30 (trideset) dana od primitka pisanog otpravka ove presude, pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom 1. okrivljena pravna osoba Jukić – Dam d.o.o., 2 okrivljenik odgovorna osoba RK te 3. okrivljenik RKS proglašeni su krivima, da su na način činjenično opisan u izreci pobijane presude po točkom I) 1., 2. i 3., 1. okrivljena pravna osoba i 2 okrivljenik počinili prekršaje iz čl. 116. st. 2. i st. 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i čl. 38a st. 1. t. 2. i st. 2. i čl 39.a st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu za koje im je izrečena ukupna novčana kazna i to 1. okrivljenoj pravnoj osobi u iznosu od 8.610,00 eura te 2. okrivljeniku odgovornoj osobi u iznosu od 4.890,00 eura, dok je okrivljeniku RKS za djela prekršaja činjenično opisana u točki III) 2. i 4. izreke iz čl. 38.a st. 4. u vezi stavka 1. t. 2. i čl. 48.a st. 1. t. 1. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.310,00 eura.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura, svaki.

3. Protiv navedene presude okrivljenici su po branitelju pravodobno podnijeli žalbu, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka. Žalitelji navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na prekršaj iz članka 116. stavka 2. i 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, jer se citirane odredbe odnose samo na sankciju, dok biće prekršaja proizlazi iz stavka 1. istog članka, koji sadrži više različitih prekršaja. Nadalje, ističu da se predmetni slučaj odnosio na prijevoz na relaciji Lučko – Sesvete, što predstavlja prijevoz unutar Republike Hrvatske, a ne međunarodni cestovni prijevoz na koji se odnosi Uredba (EZ) br. 1072/2009, te stoga smatraju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U odnosu na prekršaj iz točke I) 2. izreke presude žalitelji navode da poslodavac nije mogao utjecati na postupanje vozača tijekom vožnje te da je 3. okrivljenik prekršaj počinio samoinicijativno, bez znanja poslodavca. Što se tiče 3. okrivljenika, isti ne osporava počinjenje prekršaja koji mu se stavljaju na teret, ali predlaže ublažavanje izrečene novčane kazne zbog svojih imovinskih prilika.

4. Žalba 1. okrivljene pravne osobe i 2. okrivljenika odgovorne osobe djelomično je osnovana, dok žalba 3. okrivljenika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocijenio je da je u odnosu na djela opisana pod točkom I) 1. i 2. sud povrijedio na štetu 1. okrivljene pravne osobe i 2. okrivljenika odgovorne osobe odredbu prekršajnog materijalnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona, jer djela činjenično opisana pod navedenom točkom nisu prekršaji.

6. Naime, prvostupanjski sud je u točki I) 1. i 2. izreke 1. i 2. okrivljenika proglasio krivima zbog prekršaja iz članka 116. stavka 2. i 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu te članka 38.a stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu.

7. Međutim, iz činjeničnog opisa djela pod točkom I) 1. proizlazi da je vozač obavljao prijevoz tereta na relaciji Lučko – Sesvete, što predstavlja prijevoz unutar Republike Hrvatske. U opisu djela nije navedeno da se radi o međunarodnom cestovnom prijevozu tereta niti o kabotaži povezanoj s međunarodnim prijevozom, na koji se odnosi Uredba (EZ) br. 1072/2009. Budući da iz činjeničnog opisa ne proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o međunarodnom prijevozu niti o kabotaži povezanoj s međunarodnim prijevozom, ovaj sud nalazi da u činjeničnom opisu djela pod ovom točkom nisu sadržana sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 116. stavka 2. i 4. u vezi stavka 1. podstavka 10. tada važećeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, pa takvo činjenično stanje ne može predstavljati prekršaj propisan navedenom odredbom.

8. Nadalje, iz činjeničnog opisa djela pod točkom I) 2. proizlazi da je vozač upravljao vozilom bez umetnute kartice vozača u digitalni tahograf. Međutim, u opisu djela nije navedeno da su okrivljenici kao prijevoznik i odgovorna osoba naredili, dopustili ili omogućili takvo postupanje vozača, što predstavlja bitno obilježje prekršaja iz članka 38.a stavka 1. točke 2. navedenog Zakona. Opisano postupanje odnosi se isključivo na radnju vozača, dok iz činjeničnog opisa ne proizlazi aktivna radnja okrivljenika kao prijevoznika. Stoga ovaj sud nalazi da činjenični opis ne sadrži sva zakonska obilježja prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret u ovoj točki, zbog čega opisano djelo ne predstavlja prekršaj iz članka 38.a stavka 1. točke 2. navedenog Zakona.

9. Budući da zakonski opis prekršaja predstavlja pravno kvalificiranje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, sve odlučne činjenice moraju biti navedene u činjeničnom opisu djela. U protivnom, ako u činjeničnom opisu nedostaje neki od konstitutivnih elemenata bića prekršaja, tako opisano djelo ne predstavlja prekršaj.

10. Stoga, kako izreka pobijane presude u točki I) 1. i 2. ne sadrži činjenični opis radnje prekršaja iz kojeg bi proizlazila zakonska obilježja prekršaja iz članka 116. stavka 2. i 4. u vezi stavka 1. podstavka 10. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu te članka 38.a stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu, ovaj sud je djelomičnim prihvaćanjem žalbe 1. i 2. okrivljenika te i po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, na temelju članka 207. Prekršajnog zakona pobijanu presudu preinačio te 1. okrivljenu pravnu osobu Jukić-Dam d.o.o. i 2. okrivljenika RK, odgovornu osobu u pravnoj osobi, za prekršaje za koje se optužuju pod točkom I) 1. i 2., na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona oslobodio optužbe.

11. Rješavajući dalje predmet i ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio da žalbe 1. okrivljenika – pravne osobe i 2. okrivljenika kao odgovorne osobe ne sadrže konkretne navode kojima bi se osporavalo pravilno utvrđeno činjenično stanje ili primjena materijalnog prekršajnog prava u odnosu na prekršaj opisan pod točkom I) 3. izreke. U odnosu na prekršaj iz članka 39.a stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu, žalitelji nisu iznijeli prigovore koji bi osporavali činjenično stanje ili pravnu kvalifikaciju djela, pa sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Što se tiče 3. okrivljenika RKS, isti u žalbi ne osporava počinjenje prekršaja iz članka 38.a stavka 4. u vezi stavka 1. točke 2. i članka 48.a stavka 1. točke 1. Zakona, koji su mu stavljeni na teret u točki III) 2. i 4. izreke presude, već traži samo ublažavanje izrečene novčane kazne zbog svojih imovinskih prilika.

13. Razmatrajući pobijanu presudu u pogledu odluke o izrečenim novčanim kaznama, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti konkretnog slučaja koje, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na izbor vrste i mjere kazne. Pri tome je 1. okrivljenoj pravnoj osobi i 2. okrivljeniku kao odgovornoj osobi za prekršaj opisan pod točkom I) 3. izreke odmjerena novčana kazna u minimalnom iznosu propisanom za to djelo, dok su 3. okrivljeniku za prekršaje opisane pod točkom III) 2. i 4. izreke također izrečene novčane kazne u minimalnim iznosima propisanim zakonom, pa se iste ne mogu smatrati prestrogo odmjerenima.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud nije našao osnove za prihvaćanje žalbe okrivljenika u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni niti za ublažavanje izrečenih novčanih kazni, smatrajući da su iste primjerene težini počinjenih prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika te podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

15. U odnosu na troškove postupka, valja napomenuti kako okrivljenici nisu obrazložili ovu žalbenu osnovu već samo paušalno navode kako se žale i na troškove postupka. Budući su okrivljenici proglašeni krivim, isti su dužni naknaditi troškove prekršajnog postupka, a kako je to i odredio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Troškovi postupka u paušalnom iznosu određeni su sukladno složenosti i trajanju postupka te u okviru određenom Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/2013) gdje je propisano da se paušalni iznos za troškove prekršajnog postupka određuje u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (13,27 eura do 663,61). Stoga je odluka prvostupanjskog suda o trošku pravilna i zakonita.

16. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezani okrivljenici na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

17. Slijedom navedenog, a na temelju članka 207. i članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 6. svibnja 2026.

Zapisničar :

predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.