Poslovni broj: Usž-3445/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZR, državljanin Republike Turske, smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41 , kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1738/2025-6 od 30. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1738/2025-6 od 30. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23- 06/52563, URBROJ: 511-01-212-25-13 od 8. travnja 2025. Točkom II. izreke presude tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu te je u točki III. izreke presude naloženo tuženiku da isplati opunomoćeniku tužitelja, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od petnaest dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, rođenog **.**.2000. u mjestu [adresa], Republika Turska, državljanina Republike Turske, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (točka 1. izreke) te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a (točka 2. izreke).

3. Tužitelj žalbom pobija točku I. izreke presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da obrazloženje pobijane presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito iz razloga što je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Smatra da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni sami sebi, sadržaju isprava i zapisnika u spisu. U cijelosti ponavljajući navode iz tužbe, netočnim smatra zaključak prvostupanjskog suda da kod njega ne postoji osnovani strah od proganjanja jer je iz Turske pobjegao upravo zato što ga država progoni. Ističe da su članovi kurdske manjine u prošlosti bili izloženi proganjanju, ubijanju, mučenju, diskriminaciji i isključenju, a prema navodima Human Rights Watcha turski režim i dalje progon i Kurde. Predlaže poništiti točku I. izreke presude i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 625,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na isto primijenjen odgovarajući propis. Ostaje u cijelosti kod pravnih shvaćanja iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja i odgovoru na tužbu. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući točku I. izreke presude Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Razmatrajući žalbene navode tužitelja, ovaj Sud polazi od načelnih stajališta o primjeni ustavnih i konvencijskih jamstava prava na život te zabrane mučenja, ponižavajućeg i nečovječnog postupanja u predmetima azila i protjerivanja , koje je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) sažeo je u predmetima F.G. protiv Švedske (broj 43611/11, §§ 110. - 127., presuda od 23. ožujka 2016.) i J.K. i drugi protiv Švedske (broj 59166/12, §§ 77. - 105., presuda od 23. kolovoza 2016.).

8. Prema praksi ESLJP-a, države ugovornice uživaju široku slobodu procjene kada je riječ o pitanjima imigracije. Prema međunarodnom pravu, države su ovlaštene nadzirati ulaz stranaca na svoj teritorij i njihov boravak na tom teritoriju, u skladu s njihovim obvezama iz međunarodnih ugovora. Protjerivanje stranaca može dovesti do primjene članaka 2. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) kada tražitelju međunarodne zaštite, bude li vraćen u zemlju iz koje je izbjegao, prijeti opravdana opasnost da će biti podvrgnut postupanju protivnom tim člancima. U takvim okolnostima članci 2. i 3. Konvencije brane državi da tu osobu protjera, odnosno izruči. Ocjena o postojanju te opasnosti ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja.

9. U tom kontekstu, domaća tijela obvezna su izvršiti procjenu postojanja stvarnog rizika na temelju predvidljivih posljedica podnositeljeva povratka u zemlju podrijetla. Ta procjena mora biti temeljita i stroga, a podrazumijeva dužnost utvrditi opće stanje u zemlji podrijetla, kao i individualni rizik koji postoji u podnositeljevom slučaju, sve u svjetlu zahtjeva koji proizlaze iz članaka 2. i 3. Konvencije. Ocjena činjenica mora se usredotočiti na predvidive posljedice vraćanja tražitelja međunarodne zaštite u zemlju u koju treba biti vraćen, pri čemu se ocjenjuju opća sigurnosna situacija u toj zemlji te podnositeljeva osobna situacija, odnosno postojanje individualiziranog rizika kojem bi bio izložen (predmet F.G. protiv Švedske, §§ 112. - 114.).

10. Kada postoje osnovani razlozi vjerovati da bi protjerivanjem pojedinac mogao bio izložen stvarnom riziku trpljenja smrtne kazne, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji podrijetla, članci 2. i 3. Konvencije državi potpisnici nameću obvezu da se suzdrži od protjerivanja, unatoč tome što države u skladu s domaćim i relevantnim međunarodnim pravom uživaju određenu diskreciju u kontroli ulaska, boravišta i protjerivanja stranaca (predmet F.G. protiv Švedske, §§ 110. - 111.).

11. U konkretnom slučaju, suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne i u presudi citirane članak 20. i članak 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. – dalje: Zakon). Pri tome je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao iscrpno obrazloženje, ocjenjujući sve navode tužbe, koje tužitelj ponovno iznosi u žalbi.

12. S obzirom na podatke spisa, prema ocjeni ovog Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, tuženik i sud proveli su postupak procjene činjenica i okolnosti u skladu s člankom 28. Zakona te je, s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona.

13. Naime, sud je kao i tuženik, s obzirom na postojeća izvješća i iskaz tužitelja tijekom upravnog postupka, osnovano zaključio da tužitelj u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju ili trpljenju ozbiljne nepravde, iako je bio izložen neugodnim situacijama zbog vlastitog identiteta, da je ostvarivao pravo na rad i obrazovanje, a prema vlastitim izjavama nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran ili uhićen. Svoju je odluku detaljno i iscrpno obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona, kako u vezi s tužiteljevim napuštanjem Republike Turske zbog straha za vlastiti život jer je sam u iskazu, koji je ocijenjen nevjerodostojnim, naveo da nikada nije imao problema s vlastima, tako i u vezi s procjenom budućeg rizika zbog povratka u Republiku Tursku jer je ocijenjeno da postoji neznatna mogućnost da bi po povratku mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde , pri čemu je posebno uzeto u obzir da je tužitelj zemlju podrijetla napustio legalno u studenome 2023. služeći se vlastitom putnom ispravom.

14. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud cijeni da prigovori koje tužitelj iznosi u žalbi protiv pobijane presude u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu biti od utjecaja na njezinu zakonitost, s obzirom na to da mu je u upravnom sporu dana mogućnost da se izjasni o svim odlučnim činjenicama, a iz prethodno opisanog utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da, iako su Kurdi u Republici Turskoj proganjani, kod tužitelja ne postoji individualni rizik od proganjanja, mučenja ili izlaganja ozbiljnoj nepravdi jer činjenica da je netko Kurd nije dovoljna za odobravanje međunarodne zaštite. Iz navedenog razloga nije ocijenjeno osnovanim ni pozivanje tužitelja na primjenu Priručnika Visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice i izvješća Human Rights Watcha.

15. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da osporenim rješenjem, kojim je zahtjev tužitelja odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu, kao i da je o mjeri osiguranja iz točke II. izreke osporenog rješen ja odlučeno pravilnom primjenom članka 183. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 184. stavkom 1. i stavkom 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. , 151/22. i 40/25.).

16. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja.

17. Ovaj Sud otklanja žalbene navode o postojanju bitne povrede odredaba upravnog spora iz razloga nedostatnog obrazloženja presude jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 119. ZUS-a te dostatno obrazloženje svih odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

18. U vezi s traženim troškovima za sastav žalbe treba napomenuti da je člankom 60. stavkom 2. Zakona, propisano da besplatna pravna pomoć obuhvaća pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu te oslobađanje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora. Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine", 140/15. i 155/22. – dalje: Pravilnik) uređuje se postupak ostvarivanja besplatne pravne pomoći, način isplate troškova i tarifa usluga pravne pomoći, koja se pruža tražiteljima međunarodne zaštite. Prema članku 6. toga Pravilnika, pravna pomoć obuhvaća pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i oslobađanje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora. Odredbe Zakona i Pravilnika, dakle ne propisuju da pravna pomoć obuhvaća troškove sastava žalbe podnesene protiv odluke prvostupanjskog suda. Osim toga, imajući na umu da je žalba odbijena ne bi bilo osnove za naknadu troškova za sastav žalbe ni prema članku 147. stavku 1. ZUS-a.

19. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan