Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž Ovr-256/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Tatjani Varžić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Volksbank Kärnten Süd e. Gen iz Austrije, Hauptplatz 6, 9170 Ferlach, OIB 55436470703, koga zastupa punomoćnik Marko Kallaj, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv 1. ovršenika PD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ovršenice UD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. ovršenika ND iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 4. ovršenika FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: ovršenici), koje zastupa punomoćnik Milan Jelovac, odvjetnik iz Pule, radi ovrhe na nekretninama ovršenika, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj Ovr- 732/2019-71 od 7. travnja 2022., 5. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba ovrhovoditelja se uvažava kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Ovr- 732/2019-71 od 7. travnja 2022. i rješava:

Odbija se prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Ovr- 5830/2015 od 26. kolovoza 2015., do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod istog suda vodi pod posl.br. P-1661/2019

II. Nalaže se ovršenicima da ovrhovoditelju naknade trošak žalbe u iznosu od 6.561,07 eura u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odgađa se ovrha određena ovosudnim rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr -5830/2015 od 26. kolovoza 2015., do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod ovog suda vodi pod posl.br. P-1661/2019."

2. Ovo rješenje prvostupanjskog suda pravovremeno podnesenom žalbom pobija ovrhovoditelj, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje ZPP) u vezi sa čl. 21. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 - dalje OZ) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode ovrhovoditelja, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi sa čl. 365. st. 2. i čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP) te čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 - dalje OZ).

6. Međutim, u pravu je ovrhovoditelj kada žalbenim navodima osporava zaključak prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe, propisane odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a.

7. Prvostupanjski sud je udovoljio prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod istog suda vodi pod poslovnim brojem P-1661/2019, iako se ovrhovoditelj protivio odgodi ovrhe.

8. Svoj stav prvostupanjski sud obrazlaže navodeći da je Sud Europske unije u presudi poslovni broj C-407/18 u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju čini li nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. OZ) nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle, Direktive Vijeća 93/13 EEZ).

8.1. Naime, Sud Europske unije u presudi zaključuje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

9. Iako prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da navedena presuda u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji obvezuje prvostupanjski sud, jer načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti da bi se zajamčila učinkovitost predmetne Direktive, pogrešno je zaključio da je ista obvezujuća i za ovaj predmet, jer se ne radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, budući u konkretnom slučaju korisnik kredita nije bio potrošač, već trgovačko društvo VINZ d.o.o., koje je ujedno bilo i založni dužnik, a na što pravilno u žalbi ukazuje ovrhovoditelj.

10. Dakle, i po stavu ovog suda, ovrhovoditelj žalbenim navodima osnovano dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za primjenu presude Suda Europske Unije u predmetu ČD i ŽD protiv Addiko Bank d.d. od 26. lipnja 2019. poslovni broj C-407/18.

10.1. Ovo stoga što je presuda Suda Europske Unije u predmetu ČD i ŽD protiv Addiko Bank d.d. od 26. lipnja 2019. poslovni broj C-407/18, donesena u okviru postupka koji se vodio radi utvrđenja nepoštene naravi ugovornih odredbi, i to odredbama o indeksaciji strane valute i odredbama o riziku promjene tečaja, iz čega proizlazi da se radi o pravnoj praksi koja se odnosi na kredite sklopljene u valuti države članice vezanoj uz tečaj švicarskog franka, dok se u ovo predmetu radi o kreditu sklopljenom u valuti euro, bez valutne klauzule, s tim da je mjesto sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u Republici Austriji te je istim ugovorena primjena austrijskog prava.

10.2. Osim toga, ni činjenično stanje u navedenoj presudi Suda Europske unije od 26. lipnja 2019. nije identično kao u ovom ovršnom postupku, što proizlazi iz sadržaja navedene presude, u dijelu koji glasi: „Iz zahtjeva za prethodnu odluku razvidno je da je sud koji je uputio zahtjev u međupresudi već utvrdio da je odredba iz predmetnog javnobilježničkog akta u kojem se određuje da je kredit izražen u stranoj valuti, ali da otplatu treba izvršiti u eurima, nepoštene naravi jer ne predviđa nikakvo odgovarajuće ograničenje tečajnog rizika.“.

10.3. Slijedom toga, u pravu je ovrhovoditelj kada žalbenim navodima upire da u ovom postupku nije utvrđena nepoštenost nijedne konkretne odredbe ugovora, kao ni ugovora u cjelini. Naime, tužbeni zahtjev u parničnom postupku koji se vodi pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1661/2019, radi utvrđenja ništetnosti, uopće se ne temelji na nepoštenosti bilo koje ugovorne odredbe ili ugovora u cjelini, nego na paušalnim navodima ovršenika da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, da ovrhovoditelj nije imao potrebnu dozvolu za rad i sl. Pri tome ovrhovoditelj ističe da je imao sve potrebne dozvole za rad, da je ugovor sklopljen u Republici Austriji i u valuti države u kojoj kreditor ima sjedište te na

čijem teritoriju posluje, a predmetna presuda na koju se poziva prvostupanjski sud se odnosi na zaštitu potrošača koje predviđa slovenski, a ne hrvatski pravni poredak . Osim toga, iz toč. 50. presude Suda Europske unije poslovni broj C-407/2018 proizlazi da su karakteristike slovenskog ovršnog sustava suprotne od karakteristika hrvatskog ovršnog sustava, kako to ovrhovoditelj iscrpno opisuje u žalbi, navodeći da su mogućnosti odgode ovrhe bile propisane i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, kao i Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (koji je ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske), a koji Zakon se u konkretnom slučaju ne može primijeniti, uslijed izravnog učinka presude Suda Europske unije od 14. veljače 2019. i odluke Ustavnog suda od 3. studenog 2020.

10.4. Nadalje, pravilno ovrhovoditelj ističe da prema Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022. poslovni broj Su IV-87/2022, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, ali isti nije primjenjiv na ovaj predmet.

11. I po stavu ovog suda, iako je nesporno da ugovor u ovoj pravnoj stvari nije prošao sudsku kontrolu na koju upućuje Zaključak Vrhovnog suda, predmetni ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, jer je isti u svojstvu korisnika kredita / založnog dužnika zaključilo trgovačko društvo, a ovršenici (založni dužnici) su dobrovoljno pristali da se u slučaju neizvršavanja obveza po ugovoru o kreditu provede ovrha na njihovim nekretninama koje su predmet ovog postupka i na kojima je upisano založno pravo u korist ovrhovoditelja. Stoga se ovršenici nemaju pravo pozivati na zaštitu koja pripada potrošačima.

12. Ni razlozi zbog kojih su ovršenici podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem (prema čl. 3. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom - koji je ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske), nisu od utjecaja na provedbu ovrhe u ovom predmetu niti je opravdano čekati završetak tog postupka, posebice imajući u vidu da je ovršni postupak hitne naravi, a u konkretnom slučaju je prijedlog za ovrhu podnesen prije više od deset godina.

12.1. Naime, prvostupanjski sud je propustio analizirati okolnosti konkretnog slučaja o kojima ovisi osnovanost prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe, te je stav prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju u suprotnosti s praksom Suda Europske unije u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama.

12.2. Ovdje valja napomenuti da je Sud Europske unije u predmetu VD / Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen donio prethodnu odluku poslovni broj C-630/17, kojom se daje tumačenje europskog prava na zahtjev Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu o usklađenosti Zakona o ništetnosti ugovora s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, s europskim pravom.

12.3. Navedenom prethodnom odlukom Suda Europske unije je utvrđeno da se pravu Unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su Ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja, ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovno sjedište u drugoj državi članici, koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela države članice. Dakle, Zakonom o ništetnosti ugovora s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom se ograničava pravo slobodnog pružanja usluga pa je rješenje o odgodi ovrhe doneseno po prijedlogu ovršenika koji se pozivaju na Zakon koji se protivi pravu Europske unije.

13. Osim toga, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju ovršenik mora učiniti vjerojatnom kada predlaže odgodu ovrhe ne može biti šteta, koja redovito po samom tijeku stvari nastaje u ovršnom postupku, koji je po svojoj naravi postupak prisilnog ostvarenja tražbine ovrhovoditelja, već se mora raditi o vjerojatnosti štete u većem opsegu, a što ovršenici u ovom postupku nisu dokazali.

14. Slijedom svega navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. OZ-a, valjalo je odlučiti na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao u izreci u toč. I. ovog rješenja.

15. Budući da je ovrhovoditelj uspio sa žalbom, dosuđen mu je trošak žalbe na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a i čl. 14. st. 4. OZ-a, kao u toč. II. izreke.

Osijek, 5. svibnja 2026.

Sutkinja

Tatjana Varžić