Poslovni broj: Usž-4360/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlahe Bassegli Gozze, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TS iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-2591/2024-6 od 30. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-2591/2024-6 od 30. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klase: UP/II-224-04/22-01/148, urbroj: 511-01-203-24- 2 od 9. rujna 2024., kojim je odbijena tužiteljeva žalba izjavljena na rješenje Policijske uprave Šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, broj: 511-13-10-UP/I-60/2022 od 21. travnja 2022. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.
2. Tužitelj je protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda podnio žalbu u bitnom navodeći da odredba članka 5. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.), ne sadrži odredbu kojom bi se pravo stjecanja hrvatskog državljanstva ograničavalo samo na osobe rođene nakon **.**.1991., te je pogrešno zaključeno da iz činjenice što je tužitelj upisan po propisima važećim do dana osamostaljenja i proglašenja suverenosti Republike Hrvatske ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske na temelju članka 30. stavak 1. Zakona. Smatra da tuženik nema pravni temelj pozivati se na propise bivše države s kojom je raskinuta državno-pravna veza s bivšom državnom zajednicom smatrajući da je stoga pogrešno primijenjen propis po kojem se rješavalo o zahtjevu tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 5. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. godine. Osporava da bi se njegov zahtjev trebao preispitivati na temelju odredbe članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Skreće pozornost na izvješće Pučke pravobraniteljice o analizi stanja ljudskih prava i jednakosti u Republici Hrvatskoj za 2022. godinu u dijelu postupanja policijskog sustava u primjeni članka 5. stavak 2. Zakona. Sud u cijelosti prihvaća stajalište tuženika kojim ukazuje na tužiteljevo nerazumijevanje pravnog instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u evidenciju državljana Republike Hrvatske. Predlaže poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da tužitelj u svojoj žalbi protiv presude prvostupanjskog suda ponavlja iste navode koje je već iznosio i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja kao i u tužbi napominjući da je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja naveo Zakon o državljanstvu SFRJ u kontekstu saveznog propisa, važećeg na području cijele tadašnje SFRJ u vrijeme tužiteljeva rođenja, jer je isti sadržavao kolizijska pravila koji će se republički zakon primjenjivati kod određivanja republičkog državljanstva novorođenog djeteta, a ne u kontekstu kontinuiteta hrvatskog državljanstva. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., uvodi izmjenu u odredbi članka 5. stavak 1. Zakona na način da je za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom djeteta rođenog u inozemstvu, čime je jedan roditelj u trenutku njegovog rođenja hrvatski državljanin, povećana dobna granica za prijavu u evidenciju hrvatskih državljana do navršene 21 godine života (do tada je bilo do navršene 18 godine života pa je zato u članku 5. Zakona riječ "dijete" zamijenjena riječju "osoba"), te je jedina svrha odredbe članka 5. stavak 2. Zakona bila omogućiti u predloženom roku stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i onim osobama rođenim nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, starijim od 21 godine čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Tužitelj tumačeći odredbu članka 5. stavak 2. Zakona doslovno okreće naopačke. Napominje da niti jedna osoba rođena prije **.**.1991., bilo na području bivše SFRJ ili u inozemstvu, kojoj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja, a podnijela je zahtjev za određivanje državljanstva nakon 1. siječnja 2020., nije upisana u Knjigu državljana RH na temelju odredbe članka 5. stavka 2. Zakona jer se na navedene osobe ne primjenjuje spomenuta odredba, kao niti na tužitelja, iz jednostavnog razloga što su rođene u vrijeme kad nije važio Zakon o hrvatskom državljanstvu, već neki od zakona o državljanstvu NR/SR Hrvatske. Glede pozivanja na izvješće Pučke pravobraniteljice ističe da kontrolu zakonitosti upravnih akata tuženika ne vrši pučka pravobraniteljica već nadležni upravni sud putem instituta upravnog spora. Naposljetku ističe da je tužitelj od rođenja državljanin Republike Srbije čije državljanstvo ima u kontinuitetu cijelo vrijeme i koje je stekao sukladno zakonskim propisima koji su važili na području tadašnje SR Srbije u kojoj je rođen i u kojoj su njegovi roditelji prebivali. Kako je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine upisan u evidenciju državljana Republike Srbije, to ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana na temelju članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavak 2. Zakona ne može primijeniti na tužitelja. Stajalište da se odredba članka 5. stavak 2. može primijeniti samo na osobe rođene u inozemstvu za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu potvrđeno je osim brojnim presudama Visokog upravnog suda RH i odlukom Ustavnog suda RH, broj U-III-1758/2023 od 30. listopada 2024. godine.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi osporena presuda bila nezakonita.
6. Rješenje javnopravnog tijela utemeljeno je na odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19., dalje: ZHD), na temelju koje se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovog Zakona (8. listopada 1991. godine).
7. U upravnom postupku koji je prethodio utvrđeno je da je tužitelj rođen **.**.1983. u Republici Srbiji te da je u trenutku njegova rođenja otac bio državljanin Srbije, dok je majka hrvatska državljanka. Utvrđeno je da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije, koje činjenice prema ocjeni ovog Suda nisu sporne.
8. Tužitelj je u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991. godine bio upisan u knjigu državljana SR Srbije pa su stoga osnovano zaključila javnopravna tijela da se zbog toga ne može utvrditi hrvatskim državljaninom jer nije mogao steći i državljanstvo SR Hrvatske, budući je na temelju propisa koji je važio u trenutku tužiteljeva rođenja bilo moguće imati samo jedno republičko državljanstvo unutar SFRJ, a osim toga bilo je propisano i kako državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike.
9. Stoga je, osnovano u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 30. stavak 1. ZHD-a pri čemu su pravilno navedene mjerodavne odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 32/77.) u Zakona o državljanstvu SFRJ ("Službeni list SFRJ", broj: 58/76.).
10. Tužitelj smatra da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 2. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.) kojim je izmijenjena odredba članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15.) na način da je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21 godinu života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavak 1. točka 5. tog Zakona.
11. Međutim, pravilno tuženik i prvostupanjski upravni sud navode da se odredba članka 5. kao i članka 4. ZHD-a kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom odnose samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona, odnosno 8. listopada 1991. godine, a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se odredba članka 30. stavak 1. i 2. ZHD-a, koje shvaćanje je izraženo već u ustaljenoj upravnosudskoj praksi, potvrđeno i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske
(odluka broj: U-III-1895/01; U-III-16125/09 i dr.)
12. Naime, odredba članka 5. stavak 2. ZHD-a, na koju tužitelj upire, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a, starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. O tome se u konkretnom slučaju međutim ne radi, budući je tužitelj rođen 1983. godine u tadašnjoj SR Srbiji te upisan u knjigu državljana SR Srbije, pod rednim brojem 3346, za godinu 1983., za matično područje Savski Venac.
13. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužitelja to je sukladno odredbi članka 30. stavak 1. ZHD-a zahtjev pravilno odbijen, pri čemu je tuženik dao valjane razloge glede primjene i tumačenja važećeg ZHD-a i Zakona o državljanstvu SR Hrvatske te Zakona o državljanstvu SFRJ, koji su bili na snazi u vrijeme rođenja tužitelja 1983. godine.
14. Slijedom svega navedenog trebalo je pozivom na odredbu članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 30. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
