Poslovni broj: Usž-567/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐF iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Željka Janjanin, odvjetnica u Zagrebu, Trg Nikole Šubića Zrinskog 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4677/2024-9, od 31. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4677/2024 - 9, od 31. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-224-02/21-01/5763, URBROJ: 511-01-203-24-7 od 6. rujna 2024., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.

2. Tužiteljica u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga posebno ukazujući kako prvostupanjski upravni sud nije uzeo u obzir navode njene tužbe, niti je obrazlagao svoju ocjenu dokaza i navoda stranaka spora. Stoga smatra da nije razvidno na koji način je taj sud utvrdio činjenično stanje, koje dokaze je uzeo u obzir prilikom donošenja svoje odluke i kako je te dokaze cijenio. Posebno ističe kako prvostupanjski upravni sud nije obrazložio zašto ne prihvaća navode tužbe da činjenica upisa osobnog imena djeteta u matične knjige na određenom jeziku ne određuje nacionalnu pripadnost majke. S tim u vezi ukazuje kako je u mjestu rođenja njezine kćeri službeni jezik srpski te da ona osobno nije upisivala predmetne podatke za njezinu kćer, iz kojih razloga nije niti mogla davati nikakva izjašnjenja. Navodi i kako prvostupanjski upravni sud nije posebno obrazložio njen navod o tome da njen upis u matičnu knjigu učenika nisu vršili čak niti njeni roditelji, jer su u to vrijeme oboje živjeli i radili u Njemačkoj, već očeva sestra, dok ona osobno i s obzirom na njenu tadašnju životnu dob, nije imala nikakvog pojma o bilo kakvom upisu, niti utjecaj na njega. Ovom dodaje da Sud nije obrazložio ni zašto ne prihvaća njene navode o upisu u birački popis te da li to predstavlja dokaz o izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti. Ukazuje kako je opće pravno načelo da se u sumnji mora tumačiti u korist stranke, a ne u korist države. Razlaže da prvostupanjski upravni sud nije obrazložio navode tužbe da tuženik nije uzeo u obzir činjenicu da je ona tek 1999. godine upisana u knjigu državljana Republike Srbije i to iz razloga što je smatrala da ima hrvatsko državljanstvo, stečeno po mjestu rođenja. Predlaže da Visoki upravni sud poništi prvostupanjsku presudu, sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da dozvoli njen primitak u hrvatsko državljanstvo.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi da je na temelju dokumentacije priložene zahtjevu i dokaza izvedenih u tijeku postupka, utvrđeno da je tužiteljica od materijalnih dokaza koji potvrđuju njene navode priložila izvadak iz matične knjige rođenih, izdan 14. rujna 2021. u [adresa], u kojem je u rubrici nacionalnost upisan podatak Hrvatska. Cijeneći taj dokaz i imajući na umu dan njegovog sačinjenja, smatra da se radi o ispravi izdanoj neposredno prije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, u namjeri pribavljanja isprave kao dokaza u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva prirođenjem. Stoga, navedeni izvadak iz matice rođenih nije cijenjen kao istinit dokaz kojim bi se potvrdila njezina stvarna pripadnost hrvatskom narodu. Dodaje da navod tužiteljice, da je podatak o hrvatskoj nacionalnosti u maticu rođenih upisala 2019. godine kada je tu mogućnost stekla, smatra neosnovanim, budući da iz spisa predmeta nije razvidno kada je navedeni podatak u maticu rođenih doista i upisan. Navodi kako se upis imenovane u poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, ne može smatrati dokazom pripadnosti hrvatskom narodu, obzirom da nije poznato temeljem kojih službenih evidencija su podaci narodnosti stranke upisani u navedene isprave. U odnosu na članstvo tužiteljice u Kulturno-prosvjetnoj zajednici Hrvata ističe da navedeno nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer se tom ispravom dokazuje samo članstvo u navedenoj udruzi, a ne pripadnost hrvatskom narodu. Ovom dodaje i kako je uvidom u njegove službene evidencije utvrđeno je da je raniji zahtjev tužiteljice za stjecanjem hrvatskog državljanstva podnesen temeljem pripadnosti hrvatskom narodu također negativno riješen. Slijedom navedenog, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi presuda prvostupanjskog suda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - u daljnjem tekstu: ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužiteljica poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 70/31., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19. – u daljnjem tekstu: Zakon).

8. Člankom 16. stavkom 1. Zakona propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa], može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona, odnosno da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.

8.1. Člankom 16. stavkom 2. Zakona određeno je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

8.2. Člankom 16. stavkom 3. Zakona propisano je da iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.

9. Prvotno Sud navodi kako je u cijelosti suglasan sa stavom prvostupanjskog upravnog suda iskazanog u pobijanoj presudi, kako se članak 16. stavak 3. Zakona primjenjuje isključivo u situaciji u kojoj su oba roditelja pripadnici hrvatskog naroda. Ovaj zaključak proizlazi kako i iz samog jezičnog tumačenja norme, a koji roditelje navodi u množini, ali i iz njenog ciljnog tumačenja, budući da je potpuno logično smatrati da kada su oba roditelja pripadnici hrvatskog naroda tada je to i njihov potomak. Suprotno navedenom i u situaciji kada je samo jedan od roditelja pripadnik hrvatskog naroda, tada se takav zaključak ne može uspostaviti, već se pripadnost treba dokazati temeljem članka 16. stavka 2. Zakona.

10. Spisu tuženika prileži zahtjev tužiteljice od 16. studenoga 2021., a kojim tužiteljica i temeljem članka 16. stavka 3. Zakona, predlaže tuženiku da donese rješenje kojim je prima u hrvatsko državljanstvo kao pripadnicu hrvatskog naroda. Tuženik je svojim rješenjem odbio navedeni zahtjev uz obrazloženje kako tužiteljica nije dokazala hrvatsku nacionalnu pripadnost. Prvostupanjski upravni sud potvrdio je zakonitost ovakve odluke.

11. U ovom predmetu nije sporno da tužiteljica poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj te da je podnijela zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo navodeći kako se smatra hrvatskom državljankom. Stoga se spornim ukazuje utvrđenje, da li se tužiteljica, sukladno naprijed citiranom članku 16. stavku 2. Zakona, može smatrati pripadnicom hrvatskog naroda, a što je propisana pretpostavka primitka u hrvatsko državljanstvo.

12. Prvotno Sud navodi kako svaki predmet primitka u hrvatsko državljanstvo treba tumačiti samostalno, uvažavajući elemente i posebnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu treba izbjegavati strogo formalna, odnosno univerzalna rješenja.

13. Nadalje, Sud smatra kako je zakonodavna intencija primitka u hrvatsko državljanstvo temeljem naprijed citirane zakonske norme, dakle ne redovnim već privilegiranim načinom, omogućiti stjecanje hrvatskog državljanstva onim osobama koje se prirodno i potpuno osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda i zbog koje okolnosti tu pripadnost nedvosmisleno i jasno iskazuju u pravnom prometu. Takvo djelovanje po logici mora rezultirati jasnim vanjskim materijalnim dokazima, iz kojeg razloga slijedi da unutarnji osjećaj pripadnosti, a koji u pravnom prometu nije nedvosmisleno i jasno iskazivan, nema dostatan dokazni standard kojim bi se utvrdila hrvatska nacionalna pripadnost podnositelja zahtjeva privilegiranim načinom stjecanja.

14. Imajući na umu navedeni standard i primjenjujući ga na konkretan slučaj, Sud nalazi da tužiteljica svoju pripadnost hrvatskom narodu temelji na okolnosti da joj je majka Đ, kao i da se u svom ranijem životu izjašnjavala kao Đ. Sud kao materijalan dokaz toj pripadnosti, odnosno ispravu u kojoj tužiteljica iskazuje hrvatsku nacionalnu pripadnost, nalazi Izvadak iz matične knjige rođenih od **.**.2021., a koji je po vremenu nastanka sačinjen neposredno prije podnošenja zahtjeva. Stoga Sud zaključuje da takva isprava dokazuje deklariranje tužitelj ice neposredno prije trenutka u kojem ona odlučuje steći hrvatsko državljanstvo (a za koje deklariranje se može smatrati da je inicirano namjerom poboljšanja njene procesne pozicije u nadolazećem upravnom postupku) a ne, sukladno naprijed citiranom članku 16. stavku 2. Zakona „ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu.“

15. Nadalje i u odnosu na hrvatsku nacionalnu pripadnost tužiteljičine majke, Sud ukazuje kako je pripadnost hrvatskom narodu subjektivan osjećaj, iz kojeg razloga nacionalna pripadnost jednog člana obitelji ne znači automatizmom i pripadnost svih ostalih članova obitelji istoj narodnosti. Sud se može složiti kako pripadnost nekom narodu ovisi i o podrijetlu, ali smatra kako je osjećaj osobne pripadnosti subjektivan i dominantan uvjet (posebno u situaciji u kojoj je podrijetlo dvojno), proizišao kao nadogradnja podrijetlu kao objektivnom uvjetu. Stoga je i smisao naprijed citirane odredbe kojom se propisuje stjecanje državljanstva na privilegirani način, da upravo osobna pripadnost, a koja će diferencirati osobu od ostalih nacionalnih pripadnosti koje postoje u njegovoj obitelji, tijekom života podnositelja zahtjeva bude jasno iskazivana.

16. Slijedom naprijed navedenog Sud zaključuje da je za primitak u hrvatsko državljanstvo, temeljem naprijed citiranog pravnog temelja, potrebno ranije i kontinuirano navođenje osobne pripadnosti hrvatskom narodu u tom intenzitetu da je ono nedvojbeno. Promatrajući konkretan predmet Sud takvu jasnoću, odnosno nedvosmislenost, ne nalazi. Tužiteljica je rođena **.**.1972., iz kojeg razloga je po mišljenju ovog suda tijekom svog ranijeg života ima la mogućnost jasno deklarirati svoju nacionalnu pripadnost. Budući Sud takvo deklarirane u spisu tuženika ne nalazi, niti je tužiteljica tijekom ovog upravnog spora dostavila materijalne dokaze iz kojih bi bilo objektivno razvidno kako se u svom ranijem životu izjašnjava la kao Hrvatica, Sud pobijanu presudu ocjenjuje zakonitom, iz kojeg razloga je odlučeno kao u izreci ove presude.

17. U odnosu na prigovore tužiteljice Sud smatra kako su odlučni prigovori uglavnom otklonjeni sadržajem obrazloženja ove odluke. Potpuno otklanjajući prigovore tužiteljice Sud navodi i kako je članstvo tužiteljice u Kulturno-prosvjetnoj zajednici „Šokadija“, uspostavljeno 3. kolovoza 2015., odnosno neposredno prije podnošenja njenog prvog zahtjeva za stjecanjem hrvatskog državljanstva, a koj i zahtjev je isto tako pravomoćno odbijen rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Broj: 511-01-203-UP/I-1/2987/6-15, od 1. rujna 2016. Iz istog razloga Sud irelevantnim nalazi i upis tužiteljice u poseban birački popis birača hrvatske nacionalne manjine.

18. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

19. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić