REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1106/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Golubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić u Čakovcu, protiv tuženika TRGOVINA KRK d.d. Malinska, Dubašljanska 80, OIB 66548420466 (kao pravnog slijednika METSS d.o.o., Čakovec, Žrtava fašizma 2/a, OIB: 71112872675), kojeg zastupa punomoćnica Edita Matić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pešut Matić Galeković Zgombić u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž R- 31/2025-3 od 17. listopada 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: Pr-12/2022-13 od 29. studenoga 2024., dana 29. travnja 2026.

r i j e š i o  j e:

Tuženiku se dopušta podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž R-31/2025-3 od 17. listopada 2025., u odnosu na pitanja: „1. Može li sud naložiti vraćanje radnika na posao proglašavajući nezakonitom Odluku Tuženika od 13. siječnja 2020. koja nije bila pravni osnova prestanka radnog odnosa Tužitelja, nego isključivo odluka deklaratornog karaktera kojom se konstatira zadnji dan radnog odnosa uslijed raskida Ugovora o radu i isplati naknade za neiskorišteni godišnji odmor, donesena povodom ranije Tuženikove Odluke o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019. (kako je u nastavku definirana) i može li uopće naložiti vraćanje na posao radnika koji nije podnio zahtjev za zaštitu prava na Odluku o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019?

2. Je li drugostupanjski sud izašao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva kada je Pobijanu presudu temeljio na pravnim učincima Odluke Tuženika o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019. koja nije predmet tužbenog zahtjeva?“

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije sukladno čl. 385.a st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž R-31/2025-3 od 17. listopada 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-12/2022-13 od 29. studenoga 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2. 1. U prijedlogu je naznačio slijedeća pravna pitanja:

„1. Može li sud naložiti vraćanje radnika na posao proglašavajući nezakonitom Odluku Tuženika od 13. siječnja 2020. koja nije bila pravni osnova prestanka radnog odnosa Tužitelja, nego isključivo odluka deklaratornog karaktera kojom se konstatira zadnji dan radnog odnosa uslijed raskida Ugovora o radu i isplati naknade za neiskorišteni godišnji odmor, donesena povodom ranije Tuženikove Odluke o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019. (kako je u nastavku definirana) i može li uopće naložiti vraćanje na posao radnika koji nije podnio zahtjev za zaštitu prava na Odluku o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019.?

2. Je li drugostupanjski sud izašao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva kada je Pobijanu presudu temeljio na pravnim učincima Odluke Tuženika o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019. koja nije predmet tužbenog zahtjeva ? 3. Je li odredba članka 4. stavka 4., u vezi sa stavkom 3. istog članka Zakona o radu kogentne naravi?

4. Je li dopušteno o zakonitosti prestanka ugovora o radu direktora/člana Uprave temeljem kojeg je on u radnom odnosu i o pravnim učincima tog prestanka, uključujući i vraćanje na posao, istovremeno odlučivati i pred općinskim sudom i pred trgovačkim sudom?

5. Koji sud je stvarno nadležan za odlučivanje o zakonitosti raskida Ugovora o radu direktora/člana Uprave temeljem kojeg je on u radnom odnosu?

6. Može li sud naložiti vraćanje radnika na posao kod poslodavca kada je jedino radno mjesto na kojem je radnik bio zaposlen radno mjesto direktora/člana Uprave, na koje se radnik objektivno ne može vratiti, jer je valjano opozvan s te funkcije, čime bi izvršenje obveze povratka na posao predstavljalo činidbu koja je nemoguća?“

2. 2. Kao razloge važnosti prvom pitanju navodi odluke revizijskog suda broj Revr 411/08-2 od 1. srpnja 2009., Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž R-1317/16 od 8. studenoga 2016. (potvrđena presudom VSRH, Revr 137/2017-2 od 29. siječnja 2019. i Županijskog suda u Rijeci Gž R-1704/2021 od 1. prosinca 2021., u kojima je izneseno pravno shvaćanje o obveznom obraćanju poslodavcu radi zaštite prava. u propisanom roku iz čl. 133. st. 1. ZR. Za drugo pitanje navodi odluke revizijskog suda broj Revr 1560/14-2 od 15. ožujka 2016. i Rev-2790/1991-2 od 11. ožujka 1992., vezano za pravno shvaćanje o prekoračenju tužbenog zahtjeva. U odnosu na treće pitanje poziva se na odluke Rev-102/2022 od 26. ožujka 2024. i Rev-16/2023 od 18. travnja 2023., koje se odnosi na značaj odredbe članka 4. stavka 4. Zakona o radu. Za četvrto pitanje nisu izneseni razlozi njegove važnosti, a za peto pitanje poziva se na odluke revizijskog suda broj Gr1 163/2020-2 od 6. srpnja 2020., Gr 1-81/2019-2 od 16. prosinca 2019., Gr1 133/13-2 od 18. ožujka 2013., Gr 1-186/03-2 od 25. veljače 2003. i Gr 1-307/2002- 2 od 10. travnja 2002., dok u odnosu na šesto pitanje navodi odluku Revr-630/2018 od 24. kolovoza 2022. Revr-239/11-2 od 4. svibnja 2011., u kojima je izneseno shvaćanje o (ne)mogućnosti povrata na radno mjesto direktora,

3. Uz izneseno navodi da mu je povrijeđeno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i to: pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava RH, pravo na pravično (pošteno) suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH, kao i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na žalbu i kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti prema članku 18. stavak 1. Ustava RH i čl. 19. st. 2. Ustava RH.

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

5. Prijedlog je osnovan.

6. 1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno šest pravnih pitanja i da su za naznačena pravna pitanja izneseni razlozi za koje predlagatelj smatra važnim razlozima tim pitanjima.

6. 2. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su niže stupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je odluka tuženika od 13. siječnja 2020., kojom je utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao s danom 13. siječnja 2020., nedopuštena i nezakonita, da radni odnos između stranaka nije prestao, te da se tužitelja vrati na rad.

8. Pobijanom drugostupanjskom presudom preinačena je presuda prvostupanjskog suda i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja uz slijedeće obrazloženje:

- da su se ugovorne strane slobodno sporazumjele (članak 7. Ugovora o radu od 30. travnja 2004.) da tužitelj zadržava sva prava iz radnog odnosa stečena kod ranijeg poslodavca u skladu s odredbama Zakona o radu, pa tako i ona u vezi sa otkazom, zbog čega radnopravni status tužitelja nije riješen odlukom od 11. studenoga 2019., kojom mu je tuženik, uslijed opoziva tužitelja s mjesta direktora (člana uprave društva), jednostrano raskinuo ugovor o radu i koju odluku, između ostalog, tužitelj pobija u parnici Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-266/2019.

- da odredba članka 112. ZR taksativno navodi razloge prestanka ugovora o radu, a da raskid ugovora o radu nije jedan od predviđenih razloga prestanka ugovora, zbog čega odluka tuženika kojom utvrđuje prestanak radnog odnosa pozivom na jednostrani raskid ugovora o radu nije dopuštena odnosno nije u skladu s odredbama Zakona o radu.

- kada tužitelju radni odnos nije prestao na temelju neke od zakonom predviđenih osnova, obveza je tuženika vratiti tužitelja na rad neovisno o tome što je još uvijek u tijeku parnica radi ocjene valjanosti razrješenja (opoziva) tužitelja dužnosti člana uprave društva.

9.1. Tuženik, u prijedlogu, citiranu presudu smatra nezakonitom, a njezinu nezakonitost osporava naznačavanjem navedenih pravnih pitanja. Navodi da je Ugovor o radu tužitelja predstavljao ugovor o radu direktora-člana uprave u smislu odredbe čl. 4. st. 3. Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine 93/2014, 127/2017 i 98/2019 - dalje u tekstu: „Zakon o radu“), kojim je propisano da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, te da je temeljem upravo tog Ugovora o radu tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika isključivo radi obavljanja poslova (funkcije) direktora – člana Uprave.

9. 2. S obzirom da je tužitelj bio jedini član uprave tuženika i da je njegov Ugovor o radu, ugovor sui generis koji se uglavnom ravna po primjenjivim odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o trgovačkim društvima, a posebno u vezi s raskidom takvog ugovora, smatra da se Zakon o radu sukladno njegovom čl. 4. st. 3. i st. 4., pri prestanku ugovora o radu direktora ne primjenjuje. S obzirom da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu, tužitelj i tuženik imali su pravo prestanak Ugovora o radu, kao ugovora sui generis, i prestanak radnog odnosa tužitelja urediti Ugovorom o radu, što su i učinili čl. 6. Ugovora o radu.

9. 3. Nadalje, u prijedlogu navodi da Odluka o raskidu Ugovora o radu od 11. studenoga 2019., koja nije utvrđena nezakonitom, predstavlja jednostrani raskid iz čl. 6. st. 3. Ugovora o radu, što proizlazi iz navoda same odluke da je donesena u smislu čl. 6. st. 3. Ugovora o radu i da se predmetnom odlukom jednostavno raskida Ugovor o radu. S druge strane, Odluka od 13. siječnja 2020. nije pravna osnova prestanka tužiteljevog Ugovora o radu već isključivo deklaratorna odluka tuženika kojom se konstatira zadnji dan radnog odnosa uslijed raskida Ugovora o radu, pravo na godišnji odmor i isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, a osporavanje zakonitosti Odluke o raskidu Ugovora o radu, od 11. studenoga 2019. nije predmet ovog sudskog spora, a to je jedina konstitutivna odluka o raskidu Ugovora o radu tužitelja i posljedično prestanku radnog odnosa tužitelja. Slijedom navedenog smatra da je Županijski sud stoga pogrešno utvrdio nezakonitost Odluke od 13. siječnja 2020. koja po svojoj prirodi nije odluka o prestanku radnog odnosa niti proizvodi pravne učinke raskida ugovora o radu jer je Odluka o raskidu Ugovora o radu, od 11. studenog 2019. pravna osnova raskida Ugovora o radu, a time i prestanka radnog odnosa tuženika, a ona uopće nije predmet ovog sudskog postupka, te prema tome je potpuno bez pravne osnove kondemnatorni nalog iz pobijane presude na vraćanje radnika na posao kao posljedice utvrđenja navodne nezakonitosti deklaratorne Odluke od 13. siječnja 2020. koja uopće nije bila temelj prestanka radnog odnosa. To tim više što tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o raskidu Ugovora o radu od 11. studenog 2019., uz to što ta odluka nije ni predmet ovog spora. Ta odluka je jedina odluka koja ima konstitutivne učinke prestanka radnog odnosa, ali ona nije predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, niti sudskog ispitivanja u ovom postupku. Vraćanje na posao tužitelja prema pobijanoj presudi je po tuženiku neosnovano jer se temelji na Odluci od 13. siječnja 2020. koja nije pravna osnova prestanka radnog odnosa, a ona Odluka o raskidu Ugovora o radu, od 11. studenog 2019. koja je bila pravna osnova raskida Ugovora o radu i prestanka radnog odnosa nije bila od strane tužitelja osporavana zahtjevom za zaštitu prava, pa tužitelj niti nema pravo na sudsku zaštitu radi vraćanja na posao.

10. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP -a, revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena pravna pitanja, navedena u izreci ovog rješenja, i da su za ta pitanja u točki 2. 2. obrazloženja ove odluke, izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti, jer izneseno pravno shvaćanje u pobijanoj drugostupanjskoj odluci odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda na koje je ukazao tuženik u prijedlogu.

11. Slijedom iznesenog je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. u vezi s čl. 389.b st. 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci. Za ostala pravna pitanja iz prijedloga za dopuštenje revizije uzima se da je prijedlog u odnosu na njih povučen sukladno čl. 389.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić