Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-1159/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženih 1. DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. UR, [adresa], oboje zastupani po Dubravki Bolt, odvjetnici u Samoboru, radi uklanjanja i trpljenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-4054/2015-72 od 19. kolovoza 2021., 29. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Žalba se uvažuje te se ukida presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-4054/2015-72 od 19. kolovoza 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

'Nalaže se tuženiku DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukloniti nadstrešnicu uz kiosk sa zapadne i istočne strane čkbr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i sve druge objekte, koji ometaju gradnju po glavnom projektu odobrenom građevnom dozvolom od 6.6.2002. Klasa UP/I-361-03/02-01/12, ur.br. 238-04/4-02-4 izdane po Uredu državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Uredu za prostorno uređenje, Stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Samobor.

Nalaže se tuženicima DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i UR, [adresa], dopustiti tužitelju KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nastavak gradnje po glavnom projektu odobrenom građevnom dozvolom od 6.6.2002., Klasa UP/I-361-03/02-01/12, ur.br. 238-04/4-02-4 izdane po Uredu državne uprava u Zagrebačkoj županiji, Uredu za prostorno uređenje – Stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Samobor na čkbr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

Nalaže se tuženicima DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i UR, [adresa], naknaditi tužitelju KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana pravomoćnosti ove presude pa do isplate.'

II. Nalaže se tužitelju KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], platiti tuženicima DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i UR, [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 14.187,50 kn u roku od 15 dana.“

2. Tužitelj je protiv navedene presude izjavio žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i to pred drugim sucem.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba je pravovremena i dopuštena.

5. Žalba je osnovana.

6. Tužitelj kao suvlasnik novoformirane kat. čest. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tužbenim zahtjevom traži od tuženika pod 1. (s kojim je sklopio više isprava i to Ugovor o građenju od 9. ožujka 2000., Ugovor o uređenju imovinsko pravih odnosa od 11. listopada 2000. i Sporazumno očitovanje od 1. prosinca 2000., temeljem kojih je tužitelju 7. lipnja 2000. izdana lokacijska dozvola, a tužitelju KR i tuženiku pod 1. je 6. lipnja 2002. izdana građevina dozvola klasa UP/I-361-03/02-01/12, ur.br. 238-04/4-02-4 po Uredu državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Uredu za prostorno uređenje, Stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Samobor) i od tuženice pod 2. (kojoj je tuženik pod 1. darovao svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine) uklanjanje nadstrešnice uz kiosk sa zapadne i istočne strane kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i sve druge objekte, koji ometaju gradnju po glavnom projektu odobrenom spomenutom građevnom dozvolom od 6. lipnja 2002, kao i da se naloži tuženicima dopustiti tužitelju nastavak gradnje po glavnom projektu odobrenom navedenom građevnom dozvolom od 6. lipnja 2002.

7. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da je u konkretnom slučaju riječ o ispunjenju ugovorne obveze pa da tužitelj može svoje potraživanje zasnivati samo na temelju sklopljenog Ugovora o građenju od 9. ožujka 2000., a da taj ugovor više ne vrijedi s obzirom da je do podnošenja tužbe u ovom predmetu 9. rujna 2014. proteklo vrijeme važenja tog ugovora od 5 godina, koji rok je izričito ugovoren u članku 5. tog Ugovora. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što u tužbenom zahtjevu navedena građevna dozvola od 6. lipnja 2002. više nije važeća s obzirom da u spisu prileži podatak da tužitelj KR i 1. tuženik UR nisu prijavili početak gradnje, a da je Zakonom o gradnji propisano da građevna dozvola prestaje važiti ako se s radovima za koju je građevna izdana ne započne u roku od 2 godine od da dana pravomoćnosti građevne dozvole. Konačno, prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što je u postupku nedvojbeno utvrđeno (zapisnik o očevidu, skica lica mjesta – list spisa 64 geod. vještaka i fotografije građ. vještaka Šerera) da tužitelj i tuženik pod 1. objekte nisu pozicionirali i izgradili sukladno projektnoj dokumentaciji temeljem koje je izdana građevna dozvola pa da je stoga riječ o nezakonito izgrađenim objektima u smislu Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim objektima („Narodne novine“, broj 86/12, 143/13, 65/17 i 14/19) u vezi s člankom 106. stavkom 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13, 20/17, 39/19, 125/19, 145/24 i 155/25), kojim je propisano da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevne dozvole, a graditi se mora u skladu sa tom dozvolom.

8. Utvrdivši da tužitelj i tuženik pod 1. nisu pozicionirali i izgradili poslovne objekte – kioske sukladno projektnoj dokumentaciji temeljem koje je izdana građevna dozvola od 6. lipnja 2002., te kod činjenice da Ugovor o građenju od 9. ožujka 2000. više nije važeći niti je važeća građevna dozvola, prvostupanjski sud zaključuje da je obveza čije se ispunjenje tužbom traži nedopuštena u smislu članka 271. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), jer da je suprotna prisilnim propisima.

9. Prvostupanjski sud također zaključuje da je tužbeni zahtjev u odnosu na tužen icu pod 2. u cijelosti neosnovan s obzirom su i tužitelj i tuženik pod 1. u postupku sukladno iskazivali kako tuženica pod 2. nije sudjelovala u pregovorima oko gradnje poslovnih objekata.

10. Prije svega je istaknuti da je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud na ročištu glavne rasprave od 24. svibnja 2021. pravilno temeljem članka 73. stavka 3. ZPP-a u vezi s člankom 73. stavkom 2. točkom 2. ZPP-a odbacio ponovljeni tužiteljev zahtjev od 21. svibnja 2021. za izuzeće uređujuće sutkinje kao nedopušten, jer je njegov raniji zahtjev za izuzeće te sutkinje odbijen rješenjem Ureda predsjednika prvostupanjskog suda poslovni broj 29 Su-543/2019 od 3. lipnja 2019.

11. Nadalje, neosnovano se u žalbi ističe da tužitelj nije bio pravilno zastupan na ročištu glavne rasprave od 24. svibnja 2021., jer da je svom odvjetniku opozvao punomoć za zastupanje podneskom od 21. svibnja 2021. i da je tad opoziv stupio na snagu. Iz tužiteljevog „otkaza punomoći“ od 21. svibnja 2021. (list spisa 254) doista proizlazi da tužiteljev opoziv punomoći odvjetniku Ivanu Bišćanu stupa na snagu 24. svibnja 2021., ali tek nakon provedenog ročišta, s obzirom da je tim podneskom tužitelj dao nalog svom punomoćniku da na ročištu glavne rasprave od 24. svibnja 2021. zatraži saslušanje vještaka Darija Šerera. Tužitelj je, dakle, ovlastio odvjetnika Ivana Bišćana za zastupanje i na tom ročištu.

12. Prvostupanjski sud je, međutim, cijenio tužbeni zahtjev kao zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze umjesto kao suvlasnički zahtjev iz članka 42. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV), kojim je propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio sadržaj sporazuma stranaka o podjeli posjeda predmetne nekretnine i je li postavljanje sporne nadstrešnice protivno tom sporazumu pa činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. U tom smislu ukazuje se potrebnim ispitati i postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije u predmetnom sporu.

13. Slijedom navedenog valjalo je žalbu uvažiti i odlučiti kao u izreci temeljem članka 370. ZPP-a.

14. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjao je ukinuti i odluku o parničnim troškovima iz točke II izreke pobijane presude pa će u nastavku postupka prvostupanjski sud ponovo i o njima odlučiti.

U Dubrovniku, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi