Poslovni broj: Usž-4675/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ALLEGHNEY FINANCIAL d.o.o., Zagreb, Trakošćanska 4, OIB: 56388790507, kojeg zastupa opunomoćenica Maria Mandić, odvjetnica iz Zaprešića, Ulica hrvatske mladeži 6, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatskih voda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, radi naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istoj opunomoćenici, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 2745/2024-9 od 23. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2745/2024-9 od 23. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/21-02/10, URBROJ: 517-09-2-2-24-2 od 30. travnja 2024., te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2020-08/007004, URBROJ: 374-25-6-20-1 od 1. listopada 2020., kojim je tužitelj utvrđen obveznikom plaćanja naknade za uređenje voda u mjesečnom iznosu od 1.002,39 kn/133,04 €, za zatvorene poslovne prostorije površine 948,40 m² i otvorene poslovne prostore površine 394 m², na adresi [adresa] u [adresa], sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, pobijajući istu u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede pravila postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, smatra pogrešnim da se obračun naknade mora temeljiti na temeljnoj djelatnosti vlasnika nekretnine, a ne na stvarnoj namjeni i uporabi objekta. Upire na Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva, pozivajući se na odredbe članka 15., 17. stavka 2. i članka 20. stavka 1., prema kojima se naknada obračunava sukladno površini i stvarnoj namjeni prostora, dok Uredba o visini naknade za uređenje voda, u članku 6. stavku 3. uvodi novi kriterij – djelatnost vlasnika, što je protuustavno i protuzakonito, slijedom čega ne može imati pravni učinak u dijelu u kojem odstupa od Zakona. U ovom predmetu je nesporno da se u objektu ne obavlja nikakva djelatnost, niti se može obavljati zbog dotrajalosti, nepostojanja infrastrukture (voda, grijanje, sanitarni čvor) i činjenice da se objekt u naravi ne koristi. Sud je unatoč tome, bez provođenja ijednog dokaza, prihvatio kao relevantan kriterij upisanu djelatnost „Savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem“, iako se ta djelatnost nikada nije obavljala u predmetnoj nekretnini. Time je počinjena bitna povreda postupka jer nije utvrđeno stvarno činjenično stanje niti su provedeni predloženi dokazi (očevid, vještačenje). Posljedica takvog tumačenja jest da vlasnik nekretnine koja je napuštena i neupotrebljiva plaća istu naknadu kao i aktivni poslovni subjekt samo zato što u registru ima određeni NKD, a što predstavlja povredu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske (jednakost svih pred zakonom), članka 48. (pravo vlasništva) i članka 49. (jednak pravni položaj poduzetnika). Dodaje da se sud nije očitovao o činjeničnom prigovoru tužitelja da predmetni objekt u naravi ne predstavlja poslovni prostor, te nije točno otklonio prigovore koji se odnose na zabranu retroaktivnog djelovanja upravnih akata, kao i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i ukinuti osporenu presudu, uz naknadu iskazanog troška sastava ove žalbe.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da tužitelj u žalbi ističe iste prigovore koje je isticao i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, te da drugostupanjsko rješenje sadržava sve razloge zbog kojih je predmetna žalba neosnovana. Smatra da su u upravnom postupku utvrđene sve činjenice bitne za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. U odnosu na uvodno označenu zainteresiranu osobu, iako nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, ovaj Sud nalazi potrebnim istaknuti da Hrvatske vode, koje je prvostupanjski sud uključio u predmetni spor kao zainteresiranu osobu, predstavljaju javnopravno tijelo koje je donijelo ovdje osporeno prvostupanjsko rješenje, zbog čega Hrvatske vode nemaju, niti mogu imati status stranke u upravnom sporu, jer se ne radi o zainteresiranoj osobi kakvu ima u vidu članak 20. stavak 1. i stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). Time, međutim, što je tako postupio, prvostupanjski sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa je Sud uzeo u razmatranje žalbene navode.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

7. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer iz podataka sveza spisa proizlazi da je presuda utemeljena na dokazima i činjenicama koj i su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom izrijekom navedenih odredaba Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09., 90/11., 56/13., 119/15., 120/16., 127/17. i 66/19.), Uredbe o visini naknade za uređenje voda („Narodne novine“, broj: 82/10. i 108/13.) i Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.), osnovano zaključio da je tužitelj obveznik plaćanja naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. listopada 2020. nadalje, u odnosu na opisani poslovni prostor u [adresa], i to po osnovi njegove temeljne djelatnosti (savjetovanje u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem), s obzirom da se ista razlikuje od namjene nekretnine u kojoj se nalazi taj prostor (izdavačka kuća Vjesnik), te da za određivanje predmetne obveze nije nastupila zastara niti se radi o retroaktivnom plaćanju naloženog iznosa.

9. Pritom je prvostupanjski sud dao jasnu i dostatno obrazloženu analizu raz loga kojima se rukovodio zaključujući da tužbeni prigovori nisu osnovani pa, imajući u vidu da tužitelj i u žalbi inzistira na istovjetnim prigovorima, osnovanost kojih je otklonio već prvostupanjski sud, to se, zbog nepotrebnog ponavljanja, tužitelj upućuje na razloge iz osporene presude, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

10. Nisu pravno odlučni ni prigovori kojima tužitelj upućuje na eventualnu nezakonitost Uredbe o visini naknade za uređenje voda, jer su javnopravna tijela i upravni sudovi kod donošenja svojih odluka dužni primjenjivati propise koji su na snazi, čemu je ovdje udovoljeno.

11. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocjenjujući nesvrsishodnim izvođenje dokaza očevidom i građevinskim vještačenjem, jer njihovo izvođenje, i po ocjeni ovoga Suda, ne bi dovelo do drukčije odluke u ovoj stvari, osobito imajući u vidu svrhu u koju su predloženi (utvrđenje stvarnog stanja objekta i stvarne namjene prostora), a koja je irelevantna za donošenje ove odluke.

11.1. To posebice imajući u vidu članak 17. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva, temeljem kojeg jedinice lokalne samouprave naplaćuju naknadu za uređenje voda uz komunalnu naknadu, koja se obračunava i naplaćuje prema propisima o komunalnom gospodarstvu (stavak 1.), s tim da se, u smislu stavka 2. citirane zakonske odredbe, naknada za uređenje voda obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade, a koje tužitelj ničim nije doveo u sumnju.

12. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

13. Na kraju, Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović