REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-3302/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Domagoj Rešetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rešetar & partneri d.o.o. u Osijeku, Šetalište Petra Preradovića 7, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 14, OIB 95093210687, radi ozakonjenja dijela nezakonito izgrađene zgrade, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 1918/2024 - 8, od 24. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 1918/2024-8, od 24. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjel za graditeljstvo, Središnji odsjek za graditeljstvo, KLASA: UP/I-350-05/21-007/4, URBROJ: 251-13-22-1/010-21- 2, od 12. veljače 2021. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je zahtjev tužitelja za ozakonjenje poslovnog prostora, u naravi dijela nezakonito izgrađene zgrade na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], katastarske općine [katastarska općina].

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-361-05/21-26/133, URBROJ: 531-03-4-24-2, od 13. veljače 2024., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja.

1.2. Presudom prvostupanjskog upravnog suda, a koja je predmet ovog žalbenog postupka, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenjem osporene odluke.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga posebno ukazujući kako nije jasno po kojoj je osnovi prvostupanjsko tijelo odbilo njegov zahtjev, jer se iz prvostupanjskog rješenja može utvrditi kako je predmetna zgrada vidljiva na DOF5/2011, da je postojanje te zgrade u vidljivim gabaritima utvrđeno i očevidom na licu mjesta te da su ispunjeni i svi ostali uvjeti za izdavanje rješenja o izvedenom stanju. Pozivajući se na obrazloženje odluke prvostupanjskog upravnog suda ističe kako nije sporno da zgrada u kojoj se nalazi njegov poslovni prostor nije upisana u zemljišne knjige, kao ni da ona obuhvaća tri zasebna poslovna prostora sa različitim „vlasnicima“, ali da je pogrešno utvrđenje suda kojim se navodi da nema pravne osnove za podnošenje zahtjeva za ozakonjenje samo jednog dijela zgrade. Pojašnjavajući svoj stav ukazuje da iz članka 2. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama jasno proizlazi da se nezakonito izgrađenom zgradom u smislu Zakona smatra zgrada, odnosno rekonstruirani dio postojeće zgrade, pri čemu se nigdje u navedenoj odredbi ne spominje kako to mora biti isključivo cijela zgrada kao cjelina, već upravo suprotno tome, da se nezakonito izgrađenom zgradom mogu smatrati i rekonstruirani dijelovi postojeće zgrade. Pogrešnim smatra pozivanje prvostupanjskog upravnog suda na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer smatra da ta određenja nisu primjenjiva na postupanje s nezakonito izgrađenim zgradama, sve sukladno članku 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Iz ovog posljedično zaključuje da nije točno utvrđenje suda da su vlasnici predmetnih poslovnih prostora suvlasnici jedinstvene zgrade te da je stoga jedino moguć zahtjev jednog ili više suvlasnika za legalizaciju nezakonite zgrade kao cjeline. Posljedično navedenim povredama smatra kako je prvostupanjski upravni sud donio i pogrešnu odluku o troškovima ovog upravnog spora. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske usvoji njegovu žalbu i poništi pobijanu presudu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19. – u daljnjem tekstu Zakon).

8. Člankom 1. Zakona određeno je da se Zakonom uređuju uvjeti, postupak i pravne posljedice uključivanja u pravni sustav nezakonito izgrađenih zgrada.

8.1. Člankom 2. stavkom 1. Zakona propisano je da se nezakonito izgrađenom zgradom u smislu Zakona smatra zgrada, odnosno rekonstruirani dio postojeće zgrade izgrađene bez akta kojim se odobrava građenje, odnosno protivno tom aktu, vidljiva na digitalnoj ortofoto karti u mjerilu 1:5000 Državne geodetske uprave izrađenoj na temelju aerofotogrametrijskog snimanja Republike Hrvatske započetog 21. lipnja 2011., na kojoj su izvedeni najmanje grubi konstruktivni građevinski radovi (temelji sa zidovima, odnosno stupovima s gredama i stropom ili krovnom konstrukcijom) sa ili bez krova, najmanje jedne etaže.

9. U ovom predmetu nije sporno kako je zgrada čiji dio tužitelj želi legalizirati nezakonita, kao ni da ona nije etažirana ni upisana u zemljišne knjige. Nije sporno ni da se navedena gradnja u naravi sastoji od tri zasebna poslovna prostora, te da je tužitelj vanknjižni suvlasnik i posjednik jednog od tih poslovnih prostora. Konačno nije sporno ni kako je predmetna zgrada vidljiva na DOF5/2011, kao ni da je postojanje zgrade čiji se dio želi ozakoniti u vidljivim gabaritima, utvrđeno očevidom na licu mjesta.

10. Stoga Sud nalazi kako se ovaj spor, u svom sadržaju, formira oko okolnosti da li se, na zahtjev jednog od suvlasnika nezakonito izgrađene zgrade , može legalizirati samo dio kojeg taj suvlasnik ima u posjedu, odnosno u svom dijelu suvlasništva. Tužitelj smatra kako takva mogućnost proizlazi iz niza odredbi, a kojima je naznačeno kako je moguće legalizirati upravo dio zgrade pa tada posljedično i njegov poslovni prostor. Suprotno ovome mišljenju, tuženik je stava kako u stvarnosti ne postoji dio građevine koji bi se mogao legalizirati, jer se rješenje o izvedenom stanju ne donosi temeljem kupoprodajnog ugovora, niti se može ozakoniti kvadratura nekog prostora koji je ugovorno definiran kao posebna cjelina.

11. Razmatrajući suprotstavljene stavove, Sud polazi od smisla zbog kojeg je uspostavljen Zakon i koji smisao je proklamiran u članku 1. istog. Stoga iz smisla zakona proizlazi kako je njegov razlog uspostave „uključivanje u pravni sustav nezakonito izgrađenih zgrada“, dakle građevinskih cjelina te izvan tog smisla Sud nalazi kako Zakon nema doseg. Iz ovog slijedi da se mogu ozakoniti zgrade kao cjeline, odnosno dijelovi koji su nezakonito dograđeni na već postojećim legalnim zgradama i čijom legalizacijom će se ponovno uspostaviti legalna cjelina, dok dijelovi nečeg nelegalnog, što bi i nakon legalizacije kao građevinska cjelina ostalo nelegalno , takvu mogućnost nemaju. Ovakav zaključak proizlazi iz niza odredbi na koje se poziva upravo tužitelj, a u kojima je kao predmet legalizacije navedeno „dio postojeće zgrade, izveden protivno aktu građenja“, što jasno implicira da akt građenja postoji, a što u konkretnom nije slučaj. Stoga Sud zaključuje da se ozakonjenjem dijela nelegalne zgrade ne bi postigao cilj zbog kojeg je Zakon ustanovljen. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

12. U odnosu na prigovore tužitelja, Sud smatra kako je na iste uglavnom odgovoreno sadržajem obrazloženja ove odluke te dodaje kako je u cijelosti suglasan sa stavom prvostupanjskog upravnog suda kako smisao zakona nije provedba etažiranja, odnosno uspostava samovlasništva na dijelu nekretnine, jer pitanje vlasništva i uređenja međuvlasničkih odnosa nije bitno za postupak ozakonjena nezakonito izgrađenih zgrada. Stoga Sud ne nalazi osnovanim stav tužitelja da mogućnost ozakonjenja dijela nezakonite zgrade proizlazi i iz članka 33. Zakona, jer se i to određenje odnosi na zgradu kao cjelinu.

13. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

14. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić