Poslovni broj: Usž-2972/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda (OIB: 91547293790), Zagreb, Savska cesta 64, radi novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-107/2024-5 od 31. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l- 107/2024-5 od 31. siječnja 2025. i predmet vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-102-05/22-01/59, Urbroj: 344-222/2-23-15 od 19. prosinca 2023.

2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv navedene presude zbog pogrešne primijene materijalnog propisa. Smatra da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno protumačili i primijenili članak 52. stavak 3. Zakona o tržištu rada, da je pogrešno shvaćanje da se kod svakog novoga utvrđivanja novih okolnosti koje predviđa članak 59. stavak 2. i 3. ZTR-a ne utvrđuje novim rješenjem nego svojevrsnim aneksom starog rješenja i da se u primjeni članka 53. stavka 1. ZTR-a maksimalni iznos predmetne naknade utvrđuje na osnovi podataka o prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj iz godine koja prethodi rješenju a ne njegovom aneksu. Smatra da se ne može pri utvrđenju maksimalnog iznosa novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti uzeti u obzir prethodna godina prije donošenja tzv. prethodnog rješenja. Smatra da su za utvrđenje nove naknade za nezaposlenost relevantni podaci o njegovim plaćama iz 2023. i da je to u skladu s odredbama članka 59. stavka 2. i 3. ZTR-a. Stoga je predložio poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je odgovorio na žalbu, predloživši ju odbiti. Istaknuo je da je za donošenje rješenja o nastavku isplate novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti relevantni podatci koji su bili važeći u vrijeme donošenja rješenje od 24. studenoga 2021., kojim je tužitelju priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti; da je naknadnim i osporenim rješenjem utvrđen nastavka isplate novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti. Skrenuo je pozornost i da je tim rješenjem od 27. listopada 2023. visina naknade utvrđena prema novoj osnovici koja je za njega povoljnija u skladu s odredbama članka 53. stavka 1. i članka 59. stavka 3. ZTR-a.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da osporena presuda nije zakonita i pravilna te da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluke tuženika, kojom je odbijena tužiteljeva žalba, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje; područne službe Split Klasa: UP/I-102-05/21-01/3260, Urbroj: 2181-34-103/5-23-16 od 27. listopada 2023. Tim prvostupanjskim rješenjem je utvrđen tužitelju , po njegovom zahtjevu od 4. listopada 2023., nastavka isplate novčane naknade za vrijeme trajanja nezaposlenosti od 519 dana od 1. listopada 2023. do zaključno 2. ožujka 2025. ako prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu u iznosu od 314,16 eura mjesečno.

7. Nije sporno da tužitelj ostvaruje pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti i da su ispunjene pretpostavke da mu se utvrdi i nastavka isplate te naknade.

8. Međutim, pokazalo se spornim visina naknade. U tom dijelu, u biti, nisu sporne ključne činjenice, već samo primjena materijalnog prava.

8.1. Naime, nije dvojbeno da je ta naknada određena u najvišoj visini od 35% prosječne neto plaće isplaćene po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u prethodnoj 2020. godini i da je prosječna isplaćena neto plaća u toj godini iznosila 897,60 eura. Nije sporno ni da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Split Klasa: UP/I-102-05/21-01/3260, Urbroj: 2181-34- 67/4-21-02 od 24. studenoga 2021. tužitelju priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u trajanju od 1207 dana počevši od 12. studenoga 2021. do 2. ožujka 2025, ako prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu.

8.2. Pokazalo se, u biti, dvojbenim samo je li visinu naknade trebalo odrediti prema prosječnoj isplaćenoj neto plaći u 2020., odnosno godini koja je prethodila donošenju rješenja od 24. studenoga 2021., kojim je tužitelju priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ili, kako smatra tužitelj, u 2022., godini koja je prethodila donošenju rješenja kojim je utvrđen nastavak isplate novčane naknade za preostalih 519 dana (od ukupnih 1207 dana).

9. U skladu s člankom 52. stavkom 2. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“, broj: 118/18., 32/20., 18/22. i 156/23., u daljnjem tekstu: ZTR) utvrđena novčana naknada ostvaruje se u utvrđenoj visini za cijelo razdoblje trajanja prava.

9.1. Člankom 53. stavkom 1. ZTR-a je propisano da najviši iznos novčane naknade za prvih 90 dana korištenja ne može biti viši od 70%, za razdoblje korištenja od 91. do 180. dana od 40%, a za preostalo vrijeme korištenja ne može biti viši od 35% iznosa prosječne neto plaće isplaćene po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske u prethodnoj godini prema posljednjem službeno objavljenom podatku.

9.2. Prema odredbi članka 59. stavka 2. ZTR-a nezaposlenoj osobi kojoj je pravo na novčanu naknadu prestalo ponovnim zapošljavanjem odnosno obavljanjem samostalne djelatnosti prije isteka vremena u kojem je imala pravo na novčanu naknadu, a koja je ponovno ostala nezaposlena zbog toga što joj je radni odnos prestao, osim ako je prestao zbog razloga utvrđenih u člancima 48. i 50. toga zakona, odnosno ako je prestala obavljati samostalnu djelatnost iz opravdanog razloga iz članka 50. toga zakona, nastavlja se isplaćivanje novčane naknade za onoliko vremena koliko joj je preostalo za primanje i u utvrđenoj visini.

9.3. Prema stavku 3. toga članka iznimno od stavka 2. toga članka, nezaposlenoj osobi iz članka 54. stavka 2. toga zakona koja se ponovno zaposlila duže od tri mjeseca nastavlja se isplaćivanje novčane naknade za onoliko vremena koliko joj je preostalo za primanje te naknade i u visini utvrđenoj prema novoj osnovici sukladno članku 51. stavcima 1. i 2. toga zakona, ako je to za nju povoljnije.

10. Sud je odbio tužbeni zahtjev, zaključivši da se novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti utvrđuje za cijelo vrijeme trajanja prava, s obzirom na to da je njemu pravo na naknadu bilo prestalo zaposlenjem prije isteka vremena u kojem je ostvario konkretno novčano pravo i da je ponovno ostao nezaposlen. Sud je ocijenio da je riječ o nastavku isplate novčane naknade (koje pravo mu je priznato pravomoćnim rješenjem od 24. studenoga 2021.) za onoliko vremena koliko je prestalo za primanje i u ranije utvrđenoj visini, a da nije riječ o ostvarivanju i utvrđivanju novoga prava na naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

11. Prema dosljednoj ustavno-sudskoj praksi nije dovoljno samo se formalno pozvati ili citirati određene propise kao mjerodavne, već su nadležna tijela, a osobito sudovi, dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u posebnostima konkretnog predmeta ispunjene pretpostavke iz tih propisa.

12. Polazeći od iznesenih općenitih ocjena načina primjene prava te uzimajući u obzir i ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-3739/2024 od 15. travnja 2025., a tumačeći smisleno odredbe članka 52. stavka 2., članka 53. i članka 59. stavka 2. i 3. ZTR-a pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Sud ocjenjuje da ni javnopravna tijela a ni prvostupanjski sud nisu uzeli u razmatranje prigovore tužitelja u kontekstu svrhe koja se htjela postići ovakvim propisivanjem načina utvrđivanja visine novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti. Da jesu, onda bi vjerojatni zaključak bio da je svrha omogućiti ostvarenje minimalnih životnih potreba, a za koje je zakonodavac procijenio da nije moguće ako bi iznos naknade bio ispod 50% iznosa minimalne plaće u godini, koja je prethodila donošenju rješenja o nastavku isplate novčane naknade. U tom kontekstu pokazalo se nužnim da prvostupanjski sud sagleda učinke njihove primjene prava na konkretan predmet te procijeni ostvaruje li se na taj način cilj i svrha citiranih zakonskih odredbi.

13. Sud mora primijetiti da način na koji je sud prvog stupnja protumačio i primijenio zakonske odredbe može se ocijeniti arbitrarnim, s obzirom na to da za svoje tumačenje nije dao razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu. Riječ je o pretjeranom formalizmu u suđenju i zauzimanju pravnog stajalište koje je proizvod mehaničke primjene propisa bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.

14. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 3. ZUS-a, poništiti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti počinjen i propust te će uzimajući u obzir istaknute primjedbe i pravna shvaćanja te uzimajući u obzir noviju upravno sudsku praksu vezano za priznavanje (nastavka) prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, pravilnom primjenom mjerodavnog propisa, odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan