REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-2860/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda, Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Ivanu Kraljiću, odvjetniku u Rijeci, Kumičićeva 69, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Zagreb, Alexandera von Humboldta 4a, OIB: 18683136487, radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-402/2025-10 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-402/2025-10 od 29. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Drugostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave, KLASA: UP/II-114-02/24- 01/19, URBROJ: 513-02-8988-25-3 od 20. veljače 2025. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Prvostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave, KLASA: UP/I-114-02/24-01/34, URBROJ: 513-02-8989-24-8 od 19. studenog 2024. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 126. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS). U žalbi tužitelj ponavlja navode iz tužbe vezano za nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje te izrečenu sankciju. Dodaje da je sud povrijedio odredbe članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje – Konvencija), pravo na pošteno suđenje. Smatra da je sud, ne prihvativši dokazne prijedloge tužitelja, povrijedio pravo njegovo na procesnu ravnopravnost. Ističe da sud nije kritički sagledao odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog disciplinskog postupka, što predstavlja povredu prava na javno i kontradiktorno suđenje. Iz istih razloga ukazuje i na povredu prava na saslušanje. Smatra i da suđenje nije bilo nepristrano, budući da je sud, prema njegovom mišljenju, sveo svoju aktivnost na doslovno prepisivanje sadržaja tih odluka. Mišljenja je da je sud postupao suprotno temeljnim načelima ZUS-a i arbitrarno. Ističe i prigovor zastare pokretanja disciplinskog postupka budući da je zahtjev za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti podnijet protiv tužitelja 11. rujna 2024. g. u vezi navodnog činjeničnog događaja od 14. ožujka 2022. g. Prigovara što u disciplinskom postupku nisu provedena odgovarajuća vještačenja (po vještaku grafologu i vještaku informatičke struke) jer bi se, prema njegovom mišljenju, jedino tim dokaznim radnjama mogla utvrditi materijalna istina. Ukazuje i na neosnovano imputiranje tužitelju odgovornosti za ishod prekršajnog postupka koji je isti pokrenuo protiv prekršitelja kojeg je isti utvrdio isključivo prema odredbi članka 132. Zakona o trošarinama („Narodne novine“, 106/18., 121/19., i 144/21.). Ponavlja da je tužitelj postupao upravo prema odgovornoj osobi u vidu vlasnika vozila, sukladno toj odredbi Zakona o trošarinama te da nije mogao postupiti drugačije nego optužiti vlasnika vozila. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi pobijanu presudu.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik osporava žalbene navode tužitelja te ostaje kod svih utvrđenih činjenica i navoda iz obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja. Predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

6. Prvostupanjski sud održao je raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, pregledan je spis i dokumentacija koja prileži spisu.

7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja odluke tuženika te na temelju svih podataka spisa predmeta i cjelokupno provedenog postupka, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje zakonite odluke.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Prvostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave, KLASA: UP/I-114- 02/24-01/34, URBROJ: 513-02-8989-24-8 od 19. studenog 2024., tužitelj, kao službenik Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Sek tora za mobilne jedinice, raspoređen na radno mjesto carinik (istražitelj, analitičar, RTG, mobilne jedinice i unutarnja kontrola), utvrđen odgovornim zbog toga što je dana 14. ožujka 2022. godine u 12:00 sati, na području grada Otočca, na državnoj cesti D50, 2 kilometra od benzinske postaje Adria Oil — Vrata Like, obavljajući službene dužnosti propisane opisom poslova radnog mjesta, postupajući na nezakonit način, unio i ovjerio neistinit sadržaj u službenim ispravama što je rezultiralo obustavom prekršajnog postupka i isplatom troška prekršajnog postupka na teret državnog proračuna u iznosu od 312,50 eura, na način kako je opisano tim rješenjem, čime je počinio tešku povredu službene dužnosti iz članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine”, 68/13., 30/14., 115/16., 39/19., 98/19., 155/23. i 36/24. – dalje: ZCS), koja je propisana kao „krivotvorenje, preinačavanje, unošenje ili ovjera neistinitog sadržaja u službenim ispravama ili u informacijskom sustavu te tešku povredu službene dužnosti iz članka 112. stavka 1. točke 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine”, 155/23. i 85/24. – dalje: ZDS) koja je propisana kao „nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je državni službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti" i članka 112. stavka 1. točke 3. ZDS koja je propisana kao „davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka nadležnih tijela ili time nastaju druge štetne posljedice”, pa mu je na temelju članka 124. stavka 2. točke a) ZDS, izrečena novčana kazna na vrijeme od šest mjeseci u mjesečnom iznosu od 20% ukupne plaće u neto iznosu isplaćene državnom službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena.

9. Nadalje, nesporno je u Zapisniku o provjeri namjenske uporabe i uzorkovanju pogonskog goriva, KLASA: 471-01/22-18/481, URBROJ: 513-02-1974/31- 22-01 od 14. ožujka 2022. navedeno da je zaustavljenim vozilom u pogledu kojeg je izvršena provjera namjenske uporabe i uzorkovanje goriva, upravljala nazočna/nadzirana osoba VT, kao i da je ta osoba bila nazočna provjeri i uzorkovanju.

10. Suprotno navedenom u Zapisniku, iz spisa predmeta upravnog postupka i upravnog spora nesporno proizlazi da je zaustavljenim vozilom u pogledu kojeg je izvršena provjera namjenske uporabe i uzorkovanje goriva, upravljao CT. Navedeno ne spori ni sam tužitelj, već navodi kako je postupao u najboljoj namjeri i u skladu sa Zakonom te kako je to njegova greška jer je trebao upisati gospodina koji je upravljao vozilom.

11. Prema ocjeni ovog Suda, upravna tijela i prvostupanjski sud pravilno su utvrdili da je tužitelj svjesno u službene isprave unio neistinit sadržaj prikazujući da je pri predmetnoj kontroli navedenim vozilom upravljao VT, a ne CT koji je stvarno tim vozilom bio upravljao, čime je tužitelj ostvario obilježja djela koja mu se stavljaju na teret, propisana odredbama članka 102. stavka 1. točke 4. ZCS-a te članka 112. stavka 1. točke 2. i 3. ZDS. Dakle, navedena djela ostvarena su opisanim postupanjem tužitelja, da je u svojstvu državnog službenika prilikom obavljanja službene dužnosti propisane opisom poslova njegovog radnog mjesta, na nezakonit način unio i ovjerio neistinit sadržaj u službene isprave. Time je, lakomisleno smatrajući da do neželjenih posljedica neće doći, ispunio obilježja djela iz navedenih zakonskih odredbi na temelju kojih je utvrđena njegova povreda službene dužnosti i što je dovoljno za utvrđenje njegove odgovornosti i izricanje kazne.

12. Odredbom članka 102. stavka 1. točke 4. ZCS propisano je da se teškom povredom službene dužnosti, osim povreda propisanih Zakonom o državnim službenicima, smatra i krivotvorenje, preinačavanje, unošenje ili ovjera neistinitog sadržaja u službenim ispravama ili u informacijskom sustavu.

13. Odredbom članka 112. stavkom 1. točkom 2. i 3. ZDS propisano je da su teške povrede službene dužnosti nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je državni službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti te davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka nadležnih tijela ili time nastaju druge štetne posljedice.

14. Imajući u vidu sve navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su upravna tijela i prvostupanjski sud pravilno zaključili da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti.

15. Odredbom članka 124. stavka 2. ZDS-a propisano je da se za teške povrede službene dužnosti mogu izreći sljedeće kazne: a) novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu od 10 do 20 % ukupne plaće u neto iznosu, isplaćene državnom službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena, b) premještaj na drugo radno mjesto iste razine obrazovanja te c) prestanak državne službe.

16. Vezano za izbor disciplinske kazne, treba istaknuti da isto podliježe slobodnoj ocjeni nadležnih disciplinskih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana. Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a imajući na umu karakter povrede službene dužnosti, ovaj Sud ne nalazi da bi izrečena disciplinska kazna – novčana kazna u visini 20% ukupne plaće u neto iznosu isplaćene državnom službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u trajanju od šest mjeseci, bila izrečena tužitelju protivno svrsi radi koje je ta ovlast dana. Navedeno imajući u vidu i okolnost da je sud ocijenio osnovanim prigovor tužitelja da je pogrešno promatrati nezakonit rad i unošenje i ovjeravanje neistinitog sadržaja u službene isprave, kao otegotnu okolnost, s obzirom da navedeno tvori obilježje teške povrede službene dužnosti koja mu je stavljena na teret i za koju mu je izrečena kazna. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da je to jedna okolnost, odnosno nepravilnost, čijim uklanjanjem se ne utječe bitno na izbor kazne tužitelju, imajući u vidu preostale otegotne okolnosti i utvrđene olakotne okolnosti, a s obzirom na težinu djela za koje se tužitelj tereti te način počinjenja, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.

17. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a te tijekom upravnog spora nije počinio nikakve postupovne povrede koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite odluke, a neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na povredu konvencijskih prava.

18. Suprotno navodima tužitelja, tužitelj u tužbi, niti tijekom upravnog spora, nije istaknuo dokazne prijedloge čijem neizvođenju sada prigovara. Štoviše, vezano za provođenje dokaza saslušanjem nadređene osobe tužitelju, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je ukazao da je tužitelj u provedenom disciplinskom postupku imao mogućnost predložiti izvođenje dokaza saslušanjem određenog službenika, no tu mogućnost nije iskoristio, pa da nije osnovano to osporavati u upravnom sporu.

19. Prigovor zastare pokretanja disciplinskog postupka tužitelj je istaknuo tek u žalbi, stoga ovaj žalbeni navod ne može biti odlučan za drugačiji ishod ovog postupka i ocjenu zakonitosti pobijane presude.

20. Ostali prigovori tužitelja istaknuti u žalbi su neosnovani i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u upravnom postupku te u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

21. Budući da tužitelj nije s uspjehom osporio zakonitost pobijane presude, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci (točka I. izreke presude).

22. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava iste (točka II. izreke presude).

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan