Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-846/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Verice Perić - Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Loreni Sandalj Kojundžić, odvjetnici iz Matulja, protiv tužene UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku SB iku, odvjetniku iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3652/2019-34 od 21. srpnja 2022., dana 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja, te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3652/2019-34 od 21. srpnja 2022., te ista preinačena glasi:

I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-216/2004, ovrhovoditeljice UB spram ovršenika HB radi isplate za razdoblje od ožujka 2012. do travnja 2016.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi ukupne troškove parničnog postupka u iznosu od 1.075,03 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. travnja 2026. kao dana presuđenja, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-216/2004, ovrhovoditeljice UB spram ovršenika HB radi isplate za razdoblje od ožujka 2012. do travnja 2016.

II. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate po stopi sukladno čl. 29. ZOO -a u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na navedeni iznos teče u skladu s odredbom članka 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 78/15) od dana 21. srpnja 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavio je tužitelj ističući prigovor aktivne legitimacije vezano za ovrhu (Općinskog suda u Opatiji posl. Broj: Ovr-216/2004) čija se nedopuštenost utvrđuje (jer se ovršna isprava koja je temelj za ovrhu čija se nedopuštenost utvrđuje ne odnosi na tuženicu kao ovrhovoditeljicu - majku djeteta pa ona ne može biti stranka u tom postupku, već se odnosi na zakonsko uzdržavanje djeteta koje je sada punoljetno; čl. 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a). Također smatra da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, jer vezano za povredu aktivne legitimacije u ovrsi čija se nedopuštenost utvrđuje nije dano obrazloženje vezano za povredu aktivne legitimacije. Također ističe da ne postoj i više ovršna isprava na temelju koje se provodi ovrha jer je donesena nova pravomoćna sudska presuda u predmetu P Ob-192/2016 kojom je određeno nova obveza zakonskog uzdržavanja u iznosu od 1.200,00 kn mjesečno za sada punoljetnog sina MB koji je kao aktivno legitimirana osoba i pokrenula tu parnicu. Ukazuje i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (pogrešno utvrđeno da tužitelj nije plaćao za uzdržavanje djeteta od ožujka 2012., pa do travnja 2016.; čl. 355. ZPP-a). Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, te usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tužitelju, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje .

3. Na žalbu je odgovoreno, te se u bitnome navodi da je uzdržavanje prema rješenju o ovrsi Općinskog suda u Opatiji broj Ovr-216/04 od 1. srpnja 2004. protiv ovršenika HB na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1726/00 od 16. srpnja 2001. (koja presuda nije nikada ukinuta ili preinačena, poništena ili stavljena izvan snage, niti da je bez učinka) ostalo nenaplaćeno, za period uzdržavanja od ožujka 2012. do svibnja 2016., te da tužitelj nema i ne može imati dokaza da je uzdržavanje podmirio, jer ga nije podmirio, niti je ikada išta dobrovoljno platio na ruke. Tužena potvrđuje da je u parnici pred Općinskim sudom u Rijeci koju je kao tužitelj pokrenuo punoljetni MB pravomoćno presuđeno presudom od 17. listopada 2016., da je HB dužan uzdržavati sina MB u iznosu od 1.200,00 kn počevši od 1. svibnja 2016. pa nadalje.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet ovoga postupka je tužbeni zahtjev tužitelja HB za utvrđenjem da je nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-216/2004, ovrhovoditeljice UB spram ovršenika HB radi isplate za razdoblje od ožujka 2012. do travnja 2016. jer je sporno je li ovršenik za taj period podmirio zakonsko uzdržavanje Radi se o ovrsi radi naplate zakonskog uzdržavanja za tada maloljetnog sina parničnih stranaka, koji je u međuvremenu postao punoljetan i koji nije bio stranka tog ovršnog postupka, niti se u njega naknadno uključio, pa ni nakon punoljetnosti, a temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1726/00 od 16. srpnja 2001. U tom periodu uzdržavanje se tuženiku nije ustezalo od plaće, već on tvrdi da je uzdržavanje plaćao na ruke majke djeteta, taj dugi niz godina, a ona to osporava nakon proteka znatnog broja godina jer je aktivirala tu staru ovrhu tek podneskom u tom ovršnom predmetu od 10. veljače 2017. a ovrha se trebala provoditi na plaći ovršenika koju je primao kod ovršenikovog dužnika tvrtke Tisak d.d. koja nije obustavljala te iznose od plaće ovršenika.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti predmetne ovrhe, te je tužiteljici dosudio parnične troškove. Svoju odluku je utemeljio na iskazu majke djeteta, tuženice UB i zajedničkog sina parničnih stranaka MB, kojima je povjerovao, da tužitelj nije plaćao zakonsko uzdržavanje u tom periodu, dok tužitelju nije povjerovao jer tužitelj nije imao materijalnih dokaza da je ta plaćanja izvršio. Stoga je smatrao da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan temeljem čl. 46. stavak 1. točke 7. i 9. u vezi s čl. 48. OZ-a. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženice za vođenje ovršnog postupka (umjesto svog punoljetnog sina MB) prvostupanjski sud je otklonio temeljem odredbe čl. 46. stavak 7. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004) koji je bio na pravnoj snazi 6. travnja 2004. u vrijeme pokretanja ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci posl. broj: Ovr-216/04. Naveo je da je ovršna isprava temeljem koje je doneseno rješenje o ovrsi bila pravomoćna sudska presuda donesena u brakorazvodnoj parnici između tužitelja i tužene (samo su oni bili označene kao stranke u toj pravomoćnoj parničnoj presudi Općinskog suda u Rijeci posl. Broj: P- 1726/00 od 16. srpnja 2001.) u kojoj je donesena, pored odluke o razvodu braka i odluka o uzdržavanju zajedničkog tada maloljetnog djeteta MB, kojom je otac djeteta obvezan na plaćanje tog uzdržavanja, pa da je temeljem te ovršne isprave majka djeteta aktivno legitimirana kao ovrhovoditelj u tom ovršnom postupku. Odluka o parničnom trošku je utemeljena na čl. 154. stavak 1. (s obzirom da je tužena u cijelosti uspjela u toj parnici) i čl. 155 (potrebni troškovi parničnog postupka) ZPP-a. Također je prvostupanjski sud smatrao podnesenu tužbu tužitelja pravodobnom s obrazloženjem da je rok za podnošenje tužbe radi nedopuštenosti ovrhe iz čl. 48. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03) instruktivni rok, a ne prekluzivni.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povreda parničnog postupka iz čl. 365. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) na koju je drugostupanjski sud (s obzirom na početak tijeka parnice) pazi po službenoj dužnosti, a na koju u žalbi još i konkretno ukazuje tužitelj, jer u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nije dao obrazloženje vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovrhovoditeljice – „nije dao nikakvih relevantnih razloga“. Drugih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nije našao (čl. 365. stavak 2 . ZPP- a). Također tužitelj osnovano ukazuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno čime je počinjena povreda iz čl. 355. ZPP-a (pogrešno utvrđeno da tužitelj u utuženom periodu nije plaćao zakonsko uzdržavanje za dijete).

8. Iz provedenog prvostupanjskog parničnog postupka proizlazi da:

- je Općinski sud u Rijeci donio pravomoćnu i ovršnu presudu i rješenje broj P-1726/00 od 16. srpnja 2001. kojom je točkom I. izreke te presude rastavljen brak između predlagatelja HB i predlagateljice UB, rođ. H. Točkom II. izreke te presuda određeno je da sin stranaka maloljetni MB, rođen **.**.1996. po razvodu braka roditelja živi s majkom i z.z. UB. Točkom III. izreke presude je određeno da je predlagatelj HB dužan dopirnosti za uzdržavanje maloljetnog MB na ruke majke i z.z. UB mjesečno iznos od 650,00 kn i to počev od 1. rujna 2000. do 16. srpnja 2001., a od 17. srpnja 2001., pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti mjesečno 20% plaće predlagatelja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate po stopi od 18% godišnje počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, s time da mjesečni iznosi dospijevaju do 10.-og u mjesecu za protekli mjesec, a da je dospjele obroke do pravomoćnosti presude dužan isplatiti odjednom u roku od 15 dana. Radilo se o sporazumnom razvodu braka jer je tijekom po tužbi oca djeteta majka djeteta pristala na razvod braka,

- da je temeljem te presude kao ovršne isprave u ovršnom postupku Općinskog suda u Opatiji doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi pod posl. brojem Ovr-216/04-2 od 1. srpnja 2004. radi naplate zakonskog uzdržavanja za maloljetno dijete ŽB, po prijedlogu ovrhovoditeljice UB (od 6. travnja 2004.), protiv ovršenika HB, a ovrha je bila određena na 20% plaće koju ovršenik ostvaruje kao zaposlenik u Tisku d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 2., te je bilo određeno poslodavcu da nakon pravomoćnosti tog rješenja o ovrsi novčani iznos za koji je određena ovrha (uzdržavanje, troškove ovršnog postupka i sudske pristojbe) isplaćuje ovrhovoditeljici na njen tekući račun br. 3200941248, pri Hrvatskoj poštanskoj banci, s naznakom „za FB“. To rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno 16. srpnja 2004. te je prethodno bilo dostavljeno ovršenikovom dužniku Tisak d.d. Zagreb, dana 7. srpnja 2004., a također mu je dostavljena i obavijest o pravomoćnosti tog rješenja o ovrsi dana 16. rujna 2004. nakon čega je ovršenikov dužnik obavijestio dopisom od 8. svibnja 2005. sud da postupa po tom rješenju o ovrsi počev od 10. kolovoza 2004. te je kao potvrdu navoda dostavio i „zbrojni nalog za prijenos dat HPB d.d. putem koje banke radnici društva primaju plaće,

- da se ovrha na plaći tužitelja kao ovršenika provodila sve do listopada 2009. kada je ovršeniku prestao radni odnos kod dotadašnjeg poslodavca Tisak d.d. Zagreb , a nije se provodila od 31. listopada 2009., pa do siječnja 2017. kada mu je ponovno ustegnuta plaća na intervenciju ovrhovoditeljice, jer se u međuvremenu ovršenik ponovno od 1. siječnja 2012. zaposlio kod poslodavca Tisak d.d. Zagreb.

- da nakon 10. kolovoza 2004. u tom ovršnom postupku nije bilo nikakvih primjedbi ovrhovoditeljice dugi niz godina (više od11 godina) sve do 31. svibnja 2016. kada je podneskom ovrhovoditeljica predložila da se od ovršenikovog dužnika Tisak d.d. Zagreb zatraži podatak o zaprekama /nemogućnosti u provođenju ovrhe kako bi ovrhovoditeljica mogla predložiti novo sredstvo ovrhe, odnosno zatražiti p rokaznu izjavu u skladu s čl. 5. Ovršnog zakona. Također iz ovršnog spisa nije vidljivo ni da bi ovrhovoditeljica postupila u skladu s čl. 177. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004) i zatražila ovrhu protiv poslodavca ovršenika za sve obroke što ih je navodno propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi,

- da je maloljetni sin stranaka MB, rođen **.**.1996. tako da je postao punoljetan 20. studenog 2014.,

- da je pred Općinskim sudom u Rijeci pravomoćnom presudom pod poslovni broj P Ob-192/16 od 17. listopada 2016. po tužbi tužitelja MB od 29. travnja 2016. protiv tuženika HB, točkom I. izreke presude naloženo tuženiku HB da umjesto iznosa od 20% plaće određenog presudom tog suda posl. br. P- 1726/00 od 16. srpnja 2001. godine, doprinosi za uzdržavanje tužitelja MB iznos od 1.200,00 kn mjesečno počevši od 1. svibnja 2016. godina na dalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke, s tim da je dospjele obroke do pravomoćnosti presude dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a buduće dospijevajuće najkasnije svakog 15-og u tekućem mjesecu, na tekući račun tužitelja s pripadajućom zateznom kamatom. Točkom II. izreke presude odbijen je tužitelj s preostalim zahtjevom radi povišenja uzdržavanja u iznosu od 800,00 kn mjesečno. Navedena presuda je postala pravomoćna 22. veljače 2017. nakon što je odbijena žalba tuženika (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. Br. Gž Ob-1483/2016-2 od 22. veljače 2017.),

- da je u tom ovršnom postupku Općinskog suda u Opatiji pod posl. brojem Ovr-216/04 ovrhovoditeljica podneskom od 10. veljače 2017. prvi put navela da se ovrha nije provodila i da je uzdržavanje neplaćeno od ožujka 2012. do zaključno s travnjom 2016. u razdoblju od 50 mjeseci, a da je plaća u tom razdoblju bila cca 5.600,00 kn te da 20% plaće iznosi 1.120,00 kn a ukupni dug 56.000,00 kn, te je navedeno da poslodavac ovršenika odgovara za štetu ovrhovoditelju jer se 50 mjeseci nije ustezalo ovršeniku od plaće. Također je ovršni sud obaviješten, da je u međuvremenu Općinski sud u Rijeci pod posl. br. Pob-192/16 od 17. listopada 2016. nepravomoćno presudio da je ovršenik dužan počevši od 1. svibnja 2016. pa nadalje umjesto 20% plaće plaćati 1.200,00 kn, te je sudu dostavio kopiju te presude,

- da je ovršenikov dužnik Tisak d.d. Zagreb 20. veljače 2017. dostavio ovršnom sudu dopis u kome je obavijestio da je ovršenik bio u radnom odnosu kod poslodavca od 1. prosinca 1993. pa do 31. listopada 2009. kada mu je prestao radni odnos kod tog poslodavca, te da mu je taj poslodavac ustezao plaću u razdoblju od srpnja 2004. pa do listopada 2009. Potom da je ovršenik ponovo zasnovao radni odnos kod tog poslodavca od 1. siječnja 2012. do danas, a da mu nakon ponovnog zasnivanja radnog odnosa nije vršena ustega plaće jer poslodavac nije imao saznanja da i dalje mora vršiti obustavu na plaći i isplatu prema rješenju o ovrsi, a da nije o tome obaviješten ni od ovrhovoditelja nakon što se ovršenik ponovo zaposlio kod tog poslodavca. Ponovno mu je ustegnuo plaću za siječanj 2017., te je naveo da će po tom rješenju o ovrsi postupati i nadalje,

- nakon što mu je nakon toliko vremena ustegnuta plaća za siječanj 2017. ovršenik HB je dana 29. ožujka 2017. izjavio žalbu (u smislu čl. 49 Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004) nakon proteka roka za žalbu ističući:

● da ovrhovoditeljica nema aktivnu legitimaciju u tom postupku jer da ne može biti stranka u tom postupku već jedino zakonska zastupnica djeteta ,

● da ovršenik nije ni zaprimio rješenje o ovrsi u tom ovršnom postupku te da je prihvatio uskratu s plaće smatrajući da se radi o automatizmu po presudi za razvod braka kojom je odlučeno i o uzdržavanju maloljetnog sina,

● da je tuženici – majci djeteta ukazao da mu se ne usteže od plaće nakon promjene poslodavca (2009.) te da je nakon toga od 2012. osobnim davanjima na ime uzdržavanja sina MB doprinosio za uzdržavanje bivšoj supruzi kada bi došao u [adresa] posjetiti svoje roditelje jer se sin s majkom preselio u [adresa] gdje je živio, ● da u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovni broj P Ob - 192/16 punoljetni sin MB kao tužitelj nije doveo u pitanje, niti prigovorio da njegov otac nije plaćao svoje dospjele iznose za uzdržavanje, te da je čak u iskazu tužitelj naveo da je te iznose njegov otac plaćao majci, te da majka djeteta nije u ovršnom postupku obavijestila sud da su prestale uplate uzdržavanja od strane poslodavca do kojih je nedvojbeno došlo, pa da je jedini razlog za takvo postupanje tuženice, to što je tužitelj nastavio s osobnim uplatama zakonskog uzdržavanja u cijelom tom periodu,

- da je ovršni sud rješenjem pod posl. br. Ovr-216/04 od 24. travnja 2017. obustavio ovršni postupak nakon što je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Rijeci pod poslovni broj P Ob-192/16 od 17. listopada 2016. smatrajući da je njome stavljena izvan snage ovršna isprava u tom ovršnom postupku, ali je to rješenje ukinuo viši sud Županijski sud u Puli – Pola rješenjem poslv broj: Gž Ovr Ob-19/17-3 od 9. listopada 2017. smatrajući da je to pogrešan stav prvostupanjskog suda jer se u tom ovršnom postupku ovršavaju obveze uzdržavanja do travnja 2016. prije efekta pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovni broj P Ob-192/16. Ovršni postupak je u nastavku dobio novi posl. broj Ovr-63/2017,

- da je ovršni sud u nastavku postupka posl. broj Ovr-63/2017, odlučujući o izjavljenoj žalbi ovršenika od 29. ožujka 2017., smatrao da se radi o „prigovoru nakon proteka roka“ iz čl. 49. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 29/99, 29/99, 42/00, 173/03,), te je postupio u skladu s čl. 48. stavak 3. tog Ovršnog zakona , te je s obzirom da je ovrhovoditeljica osporila taj prigovor ovršenika uputio strankama Obavijest pod posl. brojem Ovr-63/2017 od 21. rujna 2018. (otpremljena strankama 1. listopada 2018.) kojom je ovršenika obavijestio da može u roku od 15 dana od primitka te obavijesti protiv ovrhovoditeljice pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tu obavijest je zaprimila ovrhovoditeljica 4. listopada 2018., međutim nema dokaza da ju je zaprimio ovršenik HB, a ni njegova punomoćnica odvjetnica Lorena Sandalj Kojundžić, u spisu nema dostavnica, a iz e-spisa proizlazi da ta obavijest nije uručena ni ovršeniku, ni njegovoj punomoćnici,

- ovršenik iz tog ovršnog postupka HB je dana 10. srpnja 2019. podnio tužbu protiv tuženice UB pred Općinskim sudom u Rijeci radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe koja se vodila pod poslovnim brojem: P-3652/2019 u kome je donesena pobijana presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a koji je obvezan tuženici naknaditi parnične troškove. U tom postupku je tužitelj HB priložio i Sporazum od 23. svibnja 2017. (izvansudska nagodba) zaključen između njega i sina MB kojim je HB naložio Fini prijenos sredstava u iznosu od 9.800,00 kn sinu ĐB i 1.500,00 kn na žiro račun sinovog punomoćnika čime je „zatvoreno razdoblje od svibnja 2016. do svibnja 2017. , te parnica POb-192/16“, te se otac HB obvezao ubuduće od lipnja 2017. plaćati dragovoljno uzdržavanje prema POb-192/16. U tom Sporazumu se ne spominje nikakav dug od ranije.

9. Razmatrajući prigovor tuženice istaknut tijekom parnice o nedopuštenosti ovrhe, da je tužitelj tužbu radi nedopuštenosti ovrhe podnio izvan zakonskog roka iz čl. 48.a stavak 3. i 4. u vezi s čl. 49. stavak 6. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004; zakon koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu 20. svibnja 2004. ; u daljem tekstu OZ ) od 15 dana (o kojoj povredi sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stavak 2. ZPP- a budući se radi o bitnoj povredi postupka iz čl. 354. stavak 13. ZPP-a) ovaj sud smatra da taj prigovor tuženice nije osnovan, te da je ovršenik iz tog ovršnog postupka HB kao tužitelj pravodobno podnio tužbu za nedopuštenost ovrhe u predmetu Općinskog suda u Rijeci pod posl. brojem: P-3652/2019, budući za Obavijest pod posl. brojem Ovr-63/2017 od 21. rujna 2018. koja je otpremljena strankama 1. listopada 2018. da može u roku od 15 dana od primitka te obavijesti protiv ovrhovoditeljice pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u spisu nema dokaza da mu je Obavijest uručena (nema dostavnice, a u e-spisu se vodi da je „otpremljena“, ali ne i da je uručena njegovoj punomoćnici kojoj je otpremljena). Tako da se podnošenje tužbe od strane tužitelja dana 10. srpnja 2019. ima smatrati pravodobno podnesenom tužbom radi nedopuštenosti ovrhe. Međutim, valja primijetiti da obrazloženje pobijane odluke (točka 11. obrazloženja) da se vezano za „rok iz čl. 48. stavak 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003; nedostaje i izmjena 151/2004 koja je stupila na snagu danom objave u NN 22. listopada 2004. – opaska drugostupanjskog suda) ne radi o prekluzivnim rokom, već o instruktivnom roku“ nije ispravno, jer to ne proizlazi iz odredbe čl. 48.a stavak 4. OZ -a koja izričito propisuje da će sud nepravodobnu tužbu iz čl. 48.a stavak 3. OZ-a odbaciti, tako da se radi o prekluzivnom roku, koji se u ovom slučaju ipak nije ostvario, pa je tužba tužitelja dopuštena.

10. Razmatrajući bitne žalbene razloge tužitelja ovaj sud smatra da žalitelj osnovano ukazuje da u obrazloženju pobijane odluke nije dano obrazloženje vezano za prigovor tužitelja da je u ovršnom postupku povrijeđena aktivna legitimacije, te da je time počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju konkretno ukazuje tužitelj iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, dijete parničnih stranaka koji je u vrijeme pokretanja ovršnog postupka bio maloljetan, MB (ovršenik nije prigovarao tada na nedostatak aktivne legitimacije majke djeteta koja je pokrenula ovrhu, a znao je da je ovrha pokrenuta i da mu se uzdržavanje usteže od plaće te se nije tome pro tivio), je postao punoljetan 20. studenog 2014. te se od tada radi o novoj okolnosti koju tužitelj kao ovršenik nije isticao u zakonskom roku protiv pravomoćnog rješenja o ovrsi, već je tu činjenicu mogao isticati tek naknadno u smislu čl. 49. OZ-a kada se ta činjenica ostvarila. Stoga je od trenutka kada je maloljetni MB postao punoljetan jedino on mogao biti stranka u ovršnom postupku, te je jedino on mogao poduzimati procesne radnje, a ne i njegova majka bez obzira što je u tom postupku od ranije u rješenju o ovrsi bila označena kao ovrhovoditeljica, a ne kao zakonska zastupnica maloljetnog ovrhovoditelja. Tako tuženica – ovrhovoditeljica – majka djeteta, nije mogla ni predlagati nastavak predmetnog ovršnog postupka nakon 20. studenog 2014. niti ustrajati u provođenju te ovrhe, niti se nakon toga ta ovrha mogla voditi po prijedlogu tuženice – ovrhovoditeljice u tom postupku, jer majka djeteta više nije bila aktivno legitimirana za vođenje ovrhe radi uzdržavanja tada već punoljetnog djeteta.

11. Žalbeni navod „da ne postoji više ovršna isprava na temelju koje se provodi ovrha jer je donesena nova pravomoćna sudska presuda Općinskog suda Rijeci u predmetu P Ob-192/2016“, nije osnovan jer je tom pravomoćnom presudom određeno povećano zakonsko uzdržavanje za sada punoljetnog MB od strane njegovog oca HB počevši od 1. svibnja 2016. za ubuduće, tako da je do tada još uvijek na snazi ranija ovršna isprava - presuda o zakonskom uzdržavanju Općinskog suda u Rijeci P-1726/00 od 16. srpnja 2001., temeljem koje se vodio ovršni postupak radi kojeg se vodi parnica radi nedopuštenosti ovrhe, i ta činjenica sama po sebi nije mogla utjecati na nedopuštenost ovrhe, ali činjenica da li je u tom postupku ovršenik uredno plaćao zakonsko uzdržavanje ili ne jest od utjecaja na dopuštenost te ovrhe.

12. Ovaj sud smatra da je osnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno utvrdio da tužitelj nije plaćao za uzdržavanje djeteta od ožujka 2012., pa do travnja 2016. čime je pogrešno utvrdio činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) jer je pogrešno ocijenio izvedene dokaze na štetu tužitelja.

Naime, ovaj sud smatra da je istinit, uvjerljiv i životan iskaz tužitelja u kome on navodi da je uzdržavanje za maloljetno dijete davao na ruke majci djeteta u periodu od 2012. godine do 2016. Da nije tako majka djeteta – tuženica bi zasigurno ranije bila poduzela nešto da naplati uzdržavanje za maloljetno dijete, a ne bi bila pasivna i držala sud u uvjerenju da se ovrha na plaći ovršenika uredno usteže sve te godine. Tim prije što je tuženica za to vrijeme navodno oskudijevala i bila pomagana od strane svoje rodbine, kako sama navodi. Tuženica je imala mogućnost temeljem čl. 177. OZ naplatiti u istom ovršnom postupku sve obroke koje je poslodavac ovršenika propustio obustaviti, o čemu je već bila i obaviještena sudskim dopisom broj Ovr-216/04-6 od 1. veljače 2005., međutim, to nije učinila, niti je sudu uputila bilo kakav podnesak kojim bi ga obavijestila o neurednoj isplati zakonskog uzdržavanja, niti je o tome obavijestila Centar za socijalnu skrb, što je za očekivati da majka maloljetnog djeteta učini ukoliko dijete ne dobiva zakonsko uzdržavanje, a to joj je bila i zakonska dužnost učiniti. S druge strane majka djeteta je očito i u periodu od listopada 2009. pa do ožujka 2012. za vrijeme dok je tužitelj – ovršenik radio kod drugog poslodavca primala uzdržavanje za maloljetno dijete, očito na drugi način po dogovoru jer za taj period majka djeteta ne traži uzdržavanje, iako ono po sudskoj odluci nije ustezano od plaće ovršenika. To ukazuje da je i prije utuženog perioda postojao dogovor oko plaćanja uzdržavanja, te da se je on nastavio primjenjivati i nakon što se tužitelj – ovršenik vratio na posao kod „starog poslodavca“ Tisak d.d. 2012. godine, jer se očito uredno ispunjavao. Također i dijete stranaka MB saslušan kao stranka u parnici radi izmjene odluke o uzdržavanju (pred Općinskim sudom u Rijeci broj P Ob-192/2016 je 13. rujna 2016.) iskazivao da „ne zna da li i koliko sada tuženik plaća za njegovo uzdržavanje, da to nije doprinosio njemu nego njegovoj majci“, pa ovaj sud zaključuje da tužitelj zaista nije plaćao za uzdržavanje da bi se to zacijelo u obitelji djeteta znalo, pogotovo ako su imali egzistencijalnih problema zbog kojih ih je rodbina morala pomagati. Stoga je uvjerljiva tvrdnja tužitelja – ovršenika u ovoj parnici (P-365272019) da se nakon toliko godina aktivirala ovrha jer ovršenik nakon smrti njegovih roditelja nije htio prepisati njihov stan kojeg je naslijedio na sina, a istodobno u parnici za povećanje uzdržavanja nije prihvaćen tužbeni zahtjev da se uzdržavanje poveća na 2.000,00 kn mjesečno ( aktiviranje ovrhe je uslijedilo dva mjeseca nakon „negativne“ nepravomoćne prvostupanjske presude za povećanje uzdržavanja u POb-192/16). Nadalje u parnici za povećanje uzdržavanja (P Ob-192/2016) u historijatu tužbe tada punoljetnog sina tužitelja HB od 20. travnja 2016. nigdje nije navedeno da tuženik ranije nije plaćao zakonsko uzdržavanje. Također Sporazumom od 23. svibnja 2017. (izvansudska nagodba) zaključenim između njega i sina MB kojim je otac HB naložio Fini prijenos sredstava u iznosu od 9.800,00 kn sinu ĐB u iznosu od 9.800,00 kn sinu ĐB i 1.500,00 kn na žiro račun sinovog punomoćnika, čime je „zatvoreno razdoblje od svibnja 2016. do svibnja 2017. , te parnica POb-192/16“, otac HB obvezao se također ubuduće od lipnja 2017. plaćati dragovoljno uzdržavanje prema POb-192/16. U tom Sporazumu se ne spominje nikakav dug od ranije, niti da će njega dragovoljno plaćati, već samo novonastali dug, što nije logično ukoliko postoji i dug od ranije, logično bi bilo da se prije ili istodobno dogovore i oko ranijeg potraživanja ukoliko je ono sporno.

13. Stoga je ovaj sud ocijenio da je tvrdnja tužitelja uvjerljivija, logična i životna, a tvrdnja tuženice neuvjerljiva i nelogična, pa je povjerovao tužitelju da je potraživanje po ovrsi redovito plaćano tuženici na ruke sve do 1. svibnja 2016. Također tuženica nakon punoljetnosti njenog sina MB nije ovlaštena osobno voditi ovrhu kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika (čl. 80. ZPP-a) jer je od tada za to aktivno legitimiran samo punoljetni MB na koga se zakonsko uzdržavanje odnosi (koja punoljetnost predstavlja novonastalu činjenicu koja se stoga ranije nije mogla isticati), a koji do tada nije bio stranka (ovrhovoditelj) u tom ovršnom postupku (ovrhovoditeljica je bila osobno njegova majka), pa se stoga ovršni postupak ne može ni nastaviti nakon punoljetnosti djeteta koje ranije nije bilo stranka u toj ovrsi (što ne bi bio slučaj da je ovrhovoditelj bilo maloljetno dijete MB).

14. S obzirom da tuženica kao ovrhovoditeljica nije osporila navode tužitelja istaknute u prigovoru (pogrešno nazvanom žalba) a da je ovršni sud obavijestio ovršenika da u roku od petnaest dana može podnijeti tužbu kojom će, iz razloga koje je naveo u prigovoru, zatražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom, te da je tu tužbu ovršenik podnio u roku, i iz tih razloga, to je sud temeljem čl. 49. stavak 6. u vezi s čl. 48.a stavak 3 i 5 OZ-a i čl. 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 2. i 3. ZPP-a u vezi s čl. 355. i s čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) ZPP-a prihvatio žalbu tužitelja i preinačio pobijanu presudu na način da je utvrdio da je predmetna ovrha nedopuštena, kao u točki I. izreke ove presude.

15. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je primjenom čl. 166. stavak 2. ZPP-a valjalo preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom parničnom postupku to mu temeljem čl. 154. stavak 1. u vezi s čl. 155. stavak 1. ZPP-a pripadaju troškovi parničnog postupka prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025 ; u daljem tekstu OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja ove drugostupanjske odluke, a prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,36 eura (10.001,00 kn) i to na ime odvjetničke nagrade za sastav tužbe u iznosu od 132,72 eura (100 bod. X 2 eura + 25% PDV = 250 eura; u granicama zahtjeva bez PDV-a 132,72 eura /1.000,00 kn/; tbr. 7. točka 1. OT), zastupanja na 6 ročišta i to 29. siječnja, 23. prosinca 2020., 14. svibnja, 10. rujna 2021., 5. studenog 2021., 4. ožujka 2022. u iznosu od 663,61 euro (6 x 100 bod. x 2 eura + 25% PDV-a = 1.500,00 eura ; u granicama zahtjeva bez PDV- a 663,61 eura /5.000,00 kn/; tbr. 9. točka 1. OT), za sastav podneska od 3. siječnja 2020. u iznosu od 33,18 eura ( 25 bod. x 2 eura + 25% PDV-a = 625 eura ; u granicama zahtjeva bez PDV-a 33,18 eura /250,00 kn/ ; tbr. 8. točka 4. OT), sudske pristojbe za tužbu, presudu žalbu u iznosu od 79,62 eura, kao i temeljem čl. 166. stavak 2. ZPP-a trošak žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 165,90 eura (100 bod. x 2 eura + 25% PDV = 250 eura; u granicama zahtjeva s PDV-om 165,90 eura /1250,00 kn/; tbr. 10. točka 1 OT) s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti sa svojom žalbom i u parničnom postupku, što ukupno iznosi 1.075,03 eura, pa je obvezao tuženicu da ih naknadi tužitelju u paricijskom roku od 15 dana (čl. 328. stavak 2. ZPP - a).

16. Ovaj sud je zateznu kamatu na preinačene troškove parničnog postupka, koji su sada tužitelju prvi put određeni u ovoj parnici ovom presudom, odredio temeljem čl. 29 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: (35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), od donošenja ove drugostupanjske presude, pa do isplate, temeljem čl. 151. stavak 3. ZPP-a s obzirom da joj je tek ovom presudom naloženo plaćanje parničnih troškova, a da ranije tuženica nije bila u zakašnjenju (jer su prvostupanjskom presudom tuženici bili određeni parnični troškovi), pa joj ranije nisu ni mogle početi teći zatezne kamate, a propisano je da zatezne kamate teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke.

Dubrovnik, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović