Poslovni broj: Usž-3851/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice RE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Alan-Stjepko Sorić, odvjetnik iz Zagreba, Božidara Adžije 22/2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-182/2024-8 od 30. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-182/2024-8 od 30. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/124, URBROJ: 511-01-203- 23-2 od 15. prosinca 2023. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, BROJ: 511-18-10-06-UP/I-19/2022 od 17. ožujka 2022., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovoga spora.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 17. ožujka 2022., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis u knjigu državljana.
3. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu radi nepravilne primjene članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21., dalje: ZHD) te zanemarivanja činjenice da je izričito podnijela zahtjev pozivajući se na odredbu članka 5. stavka 2. ZHD-a. Budući da nesporno nije državljanka Republike Hrvatske, neodlučnim smatra navode prvostupanjskog suda o ne stjecanju hrvatskog državljanstva po propisima koji su bili na snazi do 8. listopada 1991. Ukazuje da prvostupanjski sud, tumačeći odredbe ZHD-a, povezuje odredbe koje se odnose na stjecanje s odredbama o utvrđivanju hrvatskog državljanstva, odnosno veže dvije različite pravne osnove. Naglašava da je podnijela zahtjev na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a, jer je pučka pravobraniteljica u svojim izvješćima za 2020., 2021. i 2022 godinu, koja je potvrdio Hrvatski sabor, ukazivala na pogrešno tumačenje tog zakonskog članka o stjecanju hrvatskog državljanstva. Ističe da je starija od 21. godinu, rođena je u inozemstvu ([adresa]) te je njezina majka u trenutku njezina rođenja nesporno bila hrvatska državljanka, a zahtjev je podnijela unutar zakonskog roka od tri godine. Spornim smatra tumačenje prvostupanjskog suda da se Republika Srbija ne može smatrati inozemstvom u odnosu na Republiku Hrvatsku, jer joj je upisano republičko državljanstvo tadašnje SR Srbije. Prema mišljenju tužiteljice, radi se o dva pravna sustava SR Hrvatske i SR Srbije, za koje je bilo potrebno propisati odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu , iz čega proizlazi da je SR Srbija inozemstvo u smislu odredbi ZHD-a. Iznosi da joj je iz objektivnih razloga onemogućen upis u knjigu državljana Republike Hrvatske, odnosno tada SR Hrvatske , iako je njezin otac od svog rođenja upisan u knjigu državljana Matičnog ureda Benkovac, za matično područje Buković, pod rednim brojem 503, dok je majka pripadnica hrvatskog naroda i državljanka SR Bosne i Hercegovine, što su okolnosti koje je prvostupanjski sud propustio utvrditi. Pozivajući se na odredbe članaka 6. i 18. Europske konvencije o državljanstvu, ukazuje da je svaka država koja je stranka te Konvencije dužna propisati u svojem unutarnjem pravu stjecanje državljanstva bez ikakvih iznimaka za djecu čiji jedan roditelj ima u vrijeme njegovog rođenja državljanstvo te države. Drži da se u ovom slučaju radi o pitanju sukcesije država za što, prema Europskoj konvenciji o državljanstvu, treba uzeti u obzir izvornu i stvarnu vezu dotične osobe s državom, njezino stvarno prebivanje u vrijeme sukcesije, želju i njezino teritorijalno podrijetlo, a od kojih kriterija ona jedino ne zadovoljava prebivanje u vrijeme sukcesije. Napominje da je navedenu Konvenciju Republike Hrvatska potpisala, ali nije ratificirala, no iz primjene nije isključila primjenu navedenih članaka. Stoga zaključuje da, ako je i podnijela zahtjev na temelju zakonske odredbe prema kojoj ne bi imala pravo na utvrđenje ili stjecanje hrvatskog državljanstva, upravna tijela i prvostupanjski sud su propustili utvrditi postoji li koja druga zakonska osnova za dobivanje državljanstva, što je u skladu sa stajalištem iz odluke Ustavnog suda, broj:
U-III/840/1995 od 23. listopada 1996. Ukazuje da prvostupanjski sud nije razmatrao njezine statusne i obiteljske prilike i njihove povezanosti s Republikom Hrvatskom, iako je prema Europskoj konvenciji o državljanstvu to bio dužan. Intencija zakonodavca je da se osobi na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a, koja eventualno ne bi imala pravo na primitak u hrvatsko državljanstvo primjenom članka 30. stavka 1. ZHD-a ili primjenom bivših republičkih propisa, omogući podnošenje zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva pod određenim uvjetima i unutar ograničenog vremenskog roka. Prigovara nadležnosti prvostupanjskog tijela, jer je za odlučivanje o stjecanju hrvatskog državljanstva nadležno upravno tijelo županije, odnosno Grada Zagreba. Upućuje na pravo na pravično suđenje te da je arbitrarna i samovoljna primjena prava, povreda članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenja upravnih tijeka te odobriti njezin zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih člankom 30. stavkom 1. ZHD-a, kao i nemogućnosti odlučivanja o zahtjevu tužiteljice primjenom odredbe članka 5. stavka 2. istog Zakona iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude i činjenica koje proizlaze iz spisa predmeta. Budući da je tužiteljica u žalbi ponavljala iste navode koji su bili izneseni i u tužbi, smatra da se u obrazloženju rješenja kao i u odgovoru na tužbu iscrpno i jasno očitovao na sve iznesene prigovore. Ukazuje da se prema obrazloženju podnesenih amandmana Vlade Republike Hrvatske na konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu , omogućava u predloženom roku stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i onim osobama rođenim nakon stupanja na snagu ZHD-a starijima od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Smatra da tužiteljica svojim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a, mijenja strukturu ZHD-a, koju su imali i svi prijašnji zakoni koji su važili na području Hrvatske, a regulirali su materiju državljanstva, tako da bi načelo kontinuiteta sadržano u odredbi članka 30. stavka 1. kao i članka 30.a stavka 2. ZHD- a izgubilo svaki smisao. Pojašnjava da su odredbe članaka 4. i 5. ZHD-a povezane s odredbom članka 30. stavka 1., kao i odredbom članka 30.a stavka 2. ZHD -a, jer se kod svih tih odredbi slijedi načelo "ius sanguinis" budući da se u postupku utvrđuje je li tužiteljica podrijetlom stekla hrvatsko državljanstvo po zakonu koji je važio u vrijeme njezina rođenja. Ističe da je tužiteljica od rođenja državljanka Srbije čije državljanstvo ima cijelo vrijeme u kontinuitetu. Pozivajući se na presudu, poslovni broj: Usž-2380/22- 4 od 26. siječnja 2023., predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj 36/24., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice te da je za svoju odluku naveo valjane razloge, utemeljene na podacima spisa predmeta i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
6. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je prvostupanjski sud u upravnom sporu pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica rođena **.**.1978. te da je državljanka Republike Srbije od rođenja. Podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan joj je u matici rođenih koja se vodi za matično područje [adresa]), pod rednim brojem [matični broj], za 1978. godinu . Budući da je državljanstvo druge socijalističke republike (različite od Hrvatske) do 8. listopada 1991. bilo pravna zapreka za stjecanje hrvatskog državljanstva , i po ocjeni ovoga Suda, nisu ostvareni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva na temelju mjerodavnog članka 30. stavka 1. ZHD-a, prema kojem se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona (8. listopada 1991.).
7. Tužiteljica ni navodima žalbe nije dove la u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava pozivajući se na odredbu članka 2. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19.) , kojim je izmijenjena odredba članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15.) na način da je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.
8. Međutim, odredbe članka 5., kao i članka 4. ZHD-a, kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnose se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), a na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. i 2. ZHD-a, koje shvaćanje je izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluka, broj: U-III-1895/01, U-III 16125/09 i dr.)
9. Naime, odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, suprotno žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz te zakonske odredbe traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kraj činjenice da je tužiteljica rođena 1978. godine, na nju navedena odredba nije primjenjiva pri čemu je, suprotno žalbenim navodima , irelevantno je li ona rođena u tada inozemstvu ili ne.
10. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljice, to je, sukladno odredbi članka 30. stavka 1. ZHD-a, njezin zahtjev zakonito odbijen.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 21. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
