Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-126/2026-2

U I M E R E P U B L I I K E H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Zoranu Nikoliću, kao sucu pojedincu, u pravoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv prvotuženika MT, [adresa], drugotuženice HT, [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7262/2025-2 od 26. siječnja 2026., dana 20. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7262/2025-2 od 26. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski se sud proglasio nenadležnim za suđenje u predmetu (točka I. izreke), te je odbacio tužba od 26. kolovoza 2025. (točka II. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( zbog odluke o nenadležnosti). Predlaže da sud uvaži žalbu i predmetno rješenje ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 586,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Radi se o iznosu za koji tužitelj tvrdi da je nepripadno, u razdoblju od 1. lipnja 2022. do 31. srpnja 2022., isplaćen pok. majci tuženika, ET koja je preminula **.**.2022., a kojim su bespravno raspolagali tuženici, pa tužitelj od tuženika i potražuje utuženi novčani iznos sve to pozivom na odredbu članka 96. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025 - dalje: ZMO).

5. Polazeći od činjenice da je prebivalište tuženika u tužbi označeno u Bosni i Hercegovini, [adresa], prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 46. Stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu u građanskim i trgovačkim stvarima (Narodne novine broj: 101/2017. - dalje: ZMPP) i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka) (dalje: Uredba), utvrdio je da nije nadležan za postupanje po predmetnoj tužbi te se proglasio nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, jer je domicil tuženika u Bosni i Hercegovini (članak 4. stavak 1. Uredbe), a nema osnove niti za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članku 5. stavak 1. Uredbe, temeljem pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, slijedom čega je tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022.,) u vezi s člankom 28. Uredbe, odbacio.

6. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita. Prilikom njegova donošenja nisu počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2. točke Zakona o parničnom postupku , Narodne novine broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/22 i 155/23; u daljem tekstu ZPP, u vez odredbe 281. ZPP-a). Na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

7. Prema sadržaju žalbe tužitelja u ovoj fazi postupka je sporno postoji li nadležnost suda Republike Hrvatske za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, obzirom da tuženici imaju prebivalište u [adresa], izvan Europske unije.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnoga prava, pravilno postupio kada je donio predmetno rješenje.

9. Naime, kraj nesporne činjenice da su tuženici osobe s prebivalištem (domicilom) u [adresa], dok tužitelj ima sjedište (domicil) u Republici Hrvatskoj, radi se o sporu s međunarodnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, mjerodavne su odredbe Zakona o međunarodnom pravnom pravu (Narodne novine broj: 101/2017, 67/2023, u daljem tekstu ZMPP).

10. Opća pravila vezano za nadležnost i postupak sadržana su u odredbama članka 46. ZMPP. Odredbom članka 46. stavak 1. ZMPP propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), dok je stavkom 2. propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. ovoga članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

11. Slijedom navedenog, odredbom članka 46. stavak 2. ZMPP hrvatski je zakonodavac proširio izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima i primjenu određenih odredaba Uredbe i na situacije kada tuženik ima u smislu te uredbe domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao što je u konkretnom slučaj.

12. Prema odredbi članka 4. stavak 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. To je izričito navedeno u odredbi članka 5. stavak 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost).

13. U konkretnom slučaju radi se o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja, pa stoga nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članka 5. stavak 1. Uredbe temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Naime, predmetni zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen ni stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe, ni stvarima koje se odnose na delikte ili kvazi-delikte u smislu članka 7. točke 2. te Uredbe. U takvoj je situaciji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u nadležnosti je sudova države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz članka 4. stavka 1. Uredbe (vidi presuda Suda Europske Unije C-242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BP Europa SE). Stoga je trebalo primijeniti odredbu čl. 16. stavak 3. ZPP-a budući za ovaj postupak nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj jer su tuženici s prebivalištem u drugoj državi koja nije članica Europske unije (tako i ŽS u Puli-Pola Gž-1274/2025-2 od 23. rujna 2025.).

15. Obzirom na prethodno navedeno, tužitelj se neosnovano poziva na točku 14. Uredbe, jednako kao i na čl. 66. ZPP.

16. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao u izreci rješenja.

U Dubrovniku, 20. travnja 2026.

Sudac:

Zoran Nikolić