Poslovni broj: Usž-2838/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlahe Bassegli Gozze, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EČ iz [adresa], zastupan po opunomoćenici Branki-Ivani Savičević, odvjetnici iz Zagreba, Petračićeva ulica 3, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80, radi utvrđenja prestanka statusa javnog vodnog dobra, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-937/2024-13 od 13. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 17. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se žalba tuženika i poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-937/2024-13 od 13. svibnja 2025.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Uprave vodnog gospodarstva i zaštite mora, klase: UP/I-325-01/23-03/105, urbroj: 517-09-1-1- 1-24-5 od 9. siječnja 2024.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke poništeno je rješenje tuženika, klase: UP/I-325-01/23-03/105, urbroj: 517-09-1-1-1-24-5 od 9. siječnja 2024. (točka I.). Utvrđen je prestanak statusa javnog vodnog dobra na nekretnini označenoj kao zkč. br. [katastarska čestica], Kustošijanska, Dvorište, pov. 110 m[2] , upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka II.). Naloženo je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, na nekretnini iz točke II. izreke presude u vlastovnici (list B) brisati oznaku "javno dobro u općoj uporabi" uz istodobni upis vlasništva Republike Hrvatske (točka III.). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500 € u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (točka IV.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 2.500 € (točka III.).
1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 9. siječnja 2024., odbačen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje prestanka statusa javnog vodnog dobra na zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (I). Određeno je da je isto rješenje u upravnom postupku izvršno danom dostave stranci (II).
2. Protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda žalbu je podnio tuženik pozivajući se na odredbu članka 9. stavak 1. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 66/19., 84/21. i 47/23.-dalje: ZV-a), koju odredbu i citira. Ističe da je predmetna čestica zemljišta zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana kao Kustošijanska, "Dvorište", stoga da ne predstavlja niti jednu od čestica obuhvaćenih člankom 9. stavak 1. Zakona, a samim time niti česticu vodnog dobra, odnosno javnog vodnog dobra, pa niti po sili zakona. Dodatno ističe da ova čestica zemljišta ne služi namjenama vodnog dobra iz članka 10. Zakona niti predstavlja dobro od interesa za Republiku Hrvatsku. Da bi se u konkretnom slučaju mogao utvrditi prestanak statusa javnog vodnog dob ra potrebno je utvrditi da su trajno prestale postojati prirodne značajke koje tu česticu određuju vodnim dobrom, a kako je utvrđeno u upravnom sporu da predmetna nekretnina ne predstavlja vodno dobro, odnosno da nema prirodne značajke koje je određuju vodnim dobrom, a što niti tužitelj ne osporava, samim time ne postoje niti pretpostavke za provođenje postupka utvrđivanja prestanka statusa javnog vodnog dobra. Navodi da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz razloga što se u navedenim predmetima radilo upravo o suprotnoj situaciji odnosno o utvrđivanju statusa javnog vodnog dobra na zemljišnim česticama koje su u naravi činile i čine inundacijsko područje rijeke Drave (imaju prirodne značajke koje ih čine vodnim dobrom) te po sili zakona predstavljaju javno vodno dobro, odnosno pravo vlasništva Republike Hrvatske, što je upravo bilo i utvrđeno donesenim rješenjima. Relevantna i odlučna činjenica u utvrđivanju čini li neka zemljišna čestica vodno dobro je njena narav na terenu odnosno predstavlja li bilo koju od čestica iz članka 9. stavak 1. Zakona imajući u vidu da je zakon išao još i dalje pa je za korita površinskih voda, člankom 12. stavak 2. Zakona određeno da su ona javna vodna dobra neovisno o tome tko je u zemljišnoj knjizi upisan kao njihov vlasnik. Parcelacija matične zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od strane Hrvatskih voda je provedena upravo iz razloga kako bi se napravila razlika između čestica koje predstavljaju vodno dobro od onih koje to ne čine te se, za čestice koje ga čine, zahtijevalo provođenje postupka utvrđivanja pripadnosti javnom vodnom dobru i njegovog činjenja vidljivim u zemljišnim knjigama. Navedenim postupcima Hrvatske vode nisu zatražile i utvrđivanje prestanka statusa javnog vodnog dobra na novonastalim česticama koje to po sili zakona nisu niti predstavljale, iako to, prema odredbama članka 13. stavak 3. Zakona mogu i trebaju učiniti. Tuženik smatra da bi sud trebao dati veći značaj pravnom načelu povjerenja u zemljišne knjige te kada je čestica upisana kao "dvorište", bez ikakve oznake da je riječ o vodnom ili javnom vodnom dobru, ne može retroaktivno stvarati obveze za državu koje nisu bile utvrđene u evidencijama niti su podržane prirodnim značajkama zemljišta. Tumačenje prema kojem se traži provođenje postupka prestanka statusa javnog vodnog dobra i za zemljište koje očito nema prirodne i pravne značajke vodnog dobra suprotno je teleološkoj svrsi zakona koji je usmjeren na očuvanje stvarnih vodnih resursa odnosno vodnog i/ili javnog vodnog dobra, a ne na administrativnu formu bez sadržaja. U konkretnom slučaju, status javnog vodnog dobra je de facto i de jure već prestao odnosno nikad nije ni bio uspostavljen sukladno zakonu i zemljišnoknjižnim evidencijama. Napominje da postupanje tuženika za utvrđivanje prestanka statusa javnog vodnog dobra na predmetnoj zemljišnoj čestici nije zatraženo niti 2020. godine kada je tadašnja vlasnica BČ, od Hrvatskih voda zatražila mišljenje o mogućnosti ukidanja svojstva javnog vodnog dobra i mogućnost njenog otkupa, a Hrvatske vode dostavile svoje očitovanje 8. srpnja 2020., koji podnositeljicu zahtjeva s obzirom na upis u zemljišnim knjigama, za sva daljnja pitanja vezana za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na predmetnoj zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upućuju na Ministarstvo državne imovine. Stoga iz navedenog proizlazi da su Hrvatske vode, ukoliko je njihovo pravno shvaćanje bilo takvo da se radi o čestici javnog vodnog dobra po sili zakona, po službenoj dužnosti trebale podnijeti zahtjev tuženiku za utvrđivanjem prestanka statusa javnog vodnog dobra na zemljišnoj čestici, što nisu učinili. Tuženik skreće pozornost na sudsku praksu koja podržava tuženikovo postupanje u predmetnom sporu u kojoj praksi je odbijena provedba izvršnog rješenja o utvrđivanju prestanka statusa javnog vodnog dobra na zemljišnoj čestici upravo iz razloga što taj status nije bio vidljiv u zemljišnim knjigama. Predlaže usvojiti žalbu i otkloniti uočene nedostatke.
3. Tužitelj se nije očitovao o žalbi.
4. Žalba je osnovana.
5. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj podnio tuženiku zahtjev za utvrđivanje prestanka statusa javnog dobra na zk.č.br. 837/12 k. o. [katastarska općina], vlasništvo upisano: javno dobro u općoj upotrebi (udio 1/1), sve u svrhu rješavanja imovinsko-pravnih odnosa. Nadalje, postupajući po zahtjevu tužitelja tuženik je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju spisa dostavljenog od strane tužitelja kao i mišljenje Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za gornju Savu, od 18. prosinca 2023. i 21. prosinca 2023. godine glede mogućnosti utvrđivanja prestanka statusa javnog vodnog dobra na predmetnoj čestici zemljišta u k. o. [katastarska općina]. Neprijepornim proizlazi da, prema mišljenju Hrvatskih voda, uvidom u povijesno zemljišnoknjižno i katastarsko stanje proizlazi da je predmetna čestica upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – označena kao zk.č.br. 837/12, po kulturi "dvorište", Kustošijanska, ukupne pov. 110 m2 upisanog vlasništva: javno dobro u općoj uporabi, za cijelo. Predmetna čestica zemljišta nastala je cijepanjem zk.č.br. 837, po kulturi potok Kustošija u Kustošiji, ukupne pov. 2 jutra i 1168 čhv, vlasništva: javno dobro u općoj upotrebi, za cijelo. Prema mišljenju Hrvatskih voda proizlazi neprijepornim da predmetna čestica zemljišta 837/12 k. o. [katastarska općina] u naravi ne predstavlja vodno dobro iz članka 9. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 66/19., 84/21. i 47/23.). Također je utvrđeno da predmetna čestica ne služi održavanju niti poboljšanju vodnog režima, da nije u evidenciji vodnog dobra Hrvatskih voda niti u njihovom sustavu održavanja, te da se prema važećim prostorno-planskim dokumentima i ne predviđa za gradnju vodnih građevina.
6. S obzirom na sve naprijed navedeno i neprijeporno utvrđeno ovaj Sud ocjenjuje da je tuženik pravilno postupio kada je ovdje osporenim rješenjem od 9. siječnja 2024., odbacio zahtjev tužitelja za utvrđivanjem prestanka statusa javnog vodnog dobra na predmetnoj zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], to posebice imajući u vidu da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana i predstavlja javno dobro u općoj uporabi, a ne javno vodno dobro u općoj uporabi vlasništvo Republike Hrvatske, te da ista nije na upravljanju Hrvatskih voda. Stoga pravilno tuženik zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo moguće utvrđivanje prestanka statusa javnog vodnog dobra na predmetnoj nekretnini. To stoga što prema ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 9. stavak 1. Zakona o vodama te odredbe članka 12. stavak 1. istog Zakona.
7. Stoga ne stoji zaključak prvostupanjskog upravnog suda iznesen u obrazloženju osporene presude da je tuženik u konkretnom slučaju postupao pretjerano formalistički i suprotno tumačenju odredbi Zakona o vodama pri čemu isti sud smatra pogrešnim utvrđenje tuženika da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka radi utvrđivanja prestanka statusa vodnog dobra na temelju okolnosti da predmetna nekretnina nije formalno upisana kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Hrvatskih voda. Naime, prvostupanjski upravni sud se u obrazloženju osporene presude pritom poziva na odredbu članka 9. i 12. Zakona o vodama ističući da određene nekretnine po sili zakona predstavljaju javno vodno dobro, bez obzira na aktualni upis u zemljišnim knjigama. Međutim, isti sud propušta utvrditi i konstatirati neprijeporno utvrđenu činjenicu u postupku pred tuženikom, koja činjenica je neprijeporno utvrđena ne samo na temelju upisa u zemljišne knjige, već i na temelju mišljenja Hrvatskih voda koje su u svom mišljenju iskazale da se ne radi o javnom vodnom dobru, koje činjenice su utvrđene obilaskom terena i uvidom u evidenciju vodnog dobra koju vodi Vodnogospodarski odjel te da predmetna zkč. br. [katastarska čestica] Kustošijanska je u naravi "dvorište" pov. 110 m[2] i da se ne nalazi u sustavu održavanja Hrvatskih voda, da nije prema važećim prostornoplanskim dokumentima predviđena za gradnju vodnih građevina te da je u cijelosti postala trajno nepotrebna za namjene održavanja i poboljšanja vodnog režima i ostale namjene utvrđene člankom 10. Zakona o vodama. Pritom ovaj Sud ocjenjuje da činjenica što je predmetna čestica zemljišta 837/12 nastala od prijašnje matične čest. zem. [katastarska čestica] (potok) nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari obzirom da predmetna čestica zemljišta neprijeporno nije javno vodno dobro te da ne predstavlja zemljište iz članka 9. Zakona o vodama, niti po sili zakona to može biti.
8. Stoga imajući sve naprijed navedeno u vidu te posebice da u konkretnom slučaju prema ocjeni ovog Suda i svih naprijed navedenih razloga nije bilo uvjeta za postupanje tuženika u smislu odredbe članka 13. Zakona o vodama, trebalo je usvojiti žalbu tuženika i riješiti kao u izreci, na temelju odredbe članka 135. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova spora (članak 147. ZUS-a).
U Zagrebu, 17. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
