REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1088/2024-4

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice OL iz [adresa], zastupane po opunomoćenici Meliti Jukić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 22, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba UL iz [adresa] i ĆL iz [adresa], obje zastupane po opunomoćeniku Željku Puljiću, odvjetniku u Splitu, A. Starčevića 3, radi donošenja rješenja koje zamjenjuje odluku o priznavanju stanarskog prava, odlučujući o žalbi tužiteljice p rotiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 Us I-468/2023-12 od 10. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 Us I-468/2023-12 od 10. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-371-01/20-08/10, URBROJ: 531-07-1-3-1/4-23-3 od 9. siječnja 2023. godine. Ujedno je sudskim rješenjem, istog poslovnog broja i datuma, odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora i naloženo tužiteljici da zainteresiranim osobama naknadi trošak spora u iznosu od 497,70 €.

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Splitsko – dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP/I-371-03/14-01/1, URBROJ: 2181/1-13/567-20-33 od 2. listopada 2020., kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za donošenjem rješenja koje zamjenjuje odluku o priznavanju stanarskog prava na stanu u [adresa], površine 84 m[2] , vlasništvo UL i ĆL, ovdje zainteresiranih osoba.

3. Protiv odluke Upravnog suda u Splitu (presude i rješenja) tužiteljica je izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je sud odbio njezin prijedlog da se dodatno kao svjedoci saslušaju njezina djeca, koja su u spornom razdoblju živjela sa ocem i tetkom u Njemačkoj. Proizvoljan je i pogrešan zaključak prvostupanjskog tijela da kćer tužiteljice nije mogla biti bez njezine skrbi u spornom razdoblju, usprkos suprotnim izjavama saslušanih svjedoka koji su poznavali obiteljsku situaciju tužiteljice i koji su potvrdili da je tužiteljica živjela sa svojom majkom, nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu. Netočan je zaključak prvostupanjskog upravnog suda da, osim iskaza svjedoka, tužiteljica ne raspolaže niti jednim materijalnim dokazom da bi na adresi predmetnog stana imala u spornom razdoblju centar životnih aktivnosti. S tim u vezi, poziva se na dokaze i činjenice koje joj idu u prilog (otpusno pismo majke s adresom stanovanja tužiteljice na adresi predmetnog stana u svrhu kontakta, evidentirano prebivalište, upis u biračke spiskove, liječnička dokumentacija majke iz koje proizlazi da joj je potrebna stalna tuđa pomoć, iskaz bivšeg supruga, iskaz sestre i dr.). Drži da prvostupanjsko tijelo nije donijelo zakonitu odluku analizom svih, u ranijem i ponovljenom postupku, izvedenih dokaza. U ostatku žalbe iznosi činjenice i dokaze iz kojih smatra da nesporno proizlazi da je dokazala da je u spornom razdoblju u predmetnom stanu živjela sa svojom majkom. Sama činjenica statusa tužiteljice u Njemačkoj u spornom razdoblju je nebitna, što proizlazi iz sudske prakse (rješenje Vrhovnog suda RH, broj: Rev-1022/1977-2 od 16. srpnja 1997.). Traženje i ishođenje boravišne dozvole za SR Njemačku ne predstavlja dokaz da je tužiteljica tamo zaista i boravila, već samo mogućnost da se to pravo koristi, za što postoje samo indicije, ali ne i valjani dokaz da je tužiteljica to i učinila. Prvostupanjsko tijelo proizvoljno zaključuje da je, obzirom da je jedno od djece tužiteljice imalo poteškoće u razvoju, neživotno i nelogično da se njezin suprug i sestra brinu o djetetu u Njemačkoj, dok tužiteljica živi s majkom i da se dijete od 14 godina nije moglo samostalno brinuti o sebi jer da je logično da roditelji skrbe o njemu. Pri tom upravno tijelo nije uzelo u obzir iskaze svjedokinja, DL i dr. OLA, koje su opisale životne prilike tužiteljice u spornom razdoblju. Tužiteljica zajedno sa kćerkom stanuje u predmetnom stanu, koji im je jedini dom. Vlasnice stana su u međuvremenu pokrenule spor pred redovnim sudom radi isplate najamnine, navodeći da im tužiteljica nije plaćala ikakvu najamninu, što je netočno. Slijedom navedenog, predlaže preinačiti odluku prvostupanjskog suda i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak sastava žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Zainteresirane osobe, u odgovoru na žalbu, u bitnom osporavaju navode žalbe ukazujući da iz svih relevantnih dokaza proizlazi da tužiteljica u spornom razdoblju nije živjela u predmetnom stanu. Predlaže žalbu odbiti.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. u vezi članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24 i 39/26. dalje: ZUS. – odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-2767/2025, U-I- 2768/2025 od 31. ožujka 2026.), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Naime, i prema ocjeni ovog Suda, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesena pravilnom primjenom odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93.), kojim je propisano da se članovima porodičnog domaćinstva stanara, prema tom Zakonu, smatraju bračni drug te osobe koje zajedno s njim stanuju u posljednje dvije godine, među kojima su i srodnici po krvi u pravoj liniji.

9. Navedeno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, koji je u više navrata upotpunjavan brojnim dokazima, sukladno uputama ovog Suda, poslovni broj: Us- 982/2004-5 od 28. ožujka 2008., presudi Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr- 154/18-7 od 26. srpnja 2018. te ranijim rješenjima tuženika od 23. ožujka 2018., 2. srpnja 2014. i 18. kolovoza 2008., nakon čega je, u ponovnom postupku, osporenim rješenjem tuženika, koje je ocijenjeno zakonitim pobijanom presudom, potvrđena pravilnost zaključka prvostupanjskog tijela prema kojem se tužiteljici ne može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu jer je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije stanovala sa svojom majkom, ŽL, umrlom **.**.1990., posljednje dvije godine njezinog života u predmetnom stanu.

10. Naime, već je u presudi ovog Suda ukazano da iz putovnice tužiteljice proizlazi da je imala odobren boravak u Republici Njemačkoj u razdoblju od 15. kolovoza 1989. do 13. siječnja 1991., dok iz naknadno u postupku pribavljenih podataka o boravištu tužiteljice, potvrde Generalnog konzulata Republike Hrvatske – Düsseldorf od 18. kolovoza 2015. i potvrde Gradonačelnika Grada Bonna, Ureda za strance od 14. siječnja 2015., proizlazi da je tužiteljica ušla na teritorij Republike Njemačke 8. travnja 1987. u sklopu spajanja obitelji i da je u spornom dvogodišnjem razdoblju imala izdane boravišne dozvole od 15. travnja 1988. – 18. siječnja 1989., 21. prosinca 1988. – 23. kolovoza 1989. i 15. kolovoza 1989. – 13. siječnja 1991. godine. Osim toga, u postupku je utvrđeno da tužiteljica u spornom razdoblju nije koristila usluge obiteljskog liječnika, odnosno uopće nije bila korisnikom obveznog zdravstvenog osiguranja.

11. Imajući u vidu takva utvrđenja upravnih tijela, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u iscrpno provedenom postupku pribavljeni dokazi nesporno ukazuju da tužiteljica u Republici Njemačkoj nije povremeno boravila, već da se radi o višekratnom boravku u inozemstvu u trajanju od više mjeseci koji boravak je od strane tužiteljice produživan u spornom razdoblju, slijedom čega, i po ocjeni ovog Suda, na strani tužiteljice nije ispunjen zakonom propisani uvjet za priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu.

12. Obzirom na činjenična utvrđenja u ovom predmetu, odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tužiteljica poziva u žalbi nije primjenjiva jer je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje da se odlazak u inozemstvo na privremeni rad ne može tumačiti kao manifestacija volje za trajnim napuštanjem stana, o čemu se, u konkretnom slučaju, ne radi.

13. Kako tužiteljica žalbenim prigovorima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužiteljica pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući ustvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

14. Odluka o trošku žalbenog postupka utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

15. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić