REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-172/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića, Žarka Dundovića, Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog AD zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/1991., 39/1992., 91/1992., 31/1993. - pročišćeni tekst, 35/1993. - ispravak, 108/1995., 16/1996. - pročišćeni tekst i 28/1996. - dalje: OKZRH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 1. rujna 2023. broj K-Rz-1/2022-81 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 3. lipnja 2025. broj I Kž-rz-20/2024-8, u sjednici održanoj 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog AD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 1. rujna 2023. broj K-Rz-1/2022-81 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 3. lipnja 2025. broj I Kž-rz-20/2024-8 AD proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH te je temeljem članka 120. stavka 1., uz primjenu članka 42. stavka 2. i članka 43. stavka 1. točke 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedna godina.

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku Alenu Boškoviću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog „povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da osuđenog AD „oslobodi kaznene odgovornosti“, a ako tako ne odluči da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Ujedno je predložio da se do donošenja odluke o podnesenom zahtjevu odgodi izvršenje kazne zatvora.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 12. rujna 2025. pod brojem Ksm-DO-191/2025-3 s mišljenjem da zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Kada ističe zakonsku osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP-25. („je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo“) osuđenik tvrdi da se pravila Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. (Protokol II) ne primjenjuju na situacije unutarnjih nemira i napetosti kao što su pobune, izolirani i sporadični delikti nasilja i druge slične prirode, a koji se zbog tih karakteristika ne mogu smatrati oružanim sukobima. Obrazlažući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka podnositelj zahtjeva navodi da je, iako je u inkriminiranom razdoblju u mjesecu rujnu 1991. (od 17. do 20. rujna 1991.) na području Republike Hrvatske trajao oružani sukob, intenzitet sukoba na području Grada Karlovca u to vrijeme bio nizak, u samom gradu nije bilo otvorenih oružanih sukoba, iako je takvih sukoba bilo na području Topuskog i drugih mjesta istočno od samog grada, a do samog otvorenog oružanog sukoba u gradu je došlo tek naknadno odnosno 27. rujna 1991. Stoga smatra da zbog navedenih okolnosti on kao zapovjednik postrojbe nije bio svjestan postojanja oružanog sukoba, prostora na kojem se taj sukob odvijao te tko su konkretno zaraćene strane uslijed čega, po njegovoj ocjeni, nisu ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH.

6.1. Kada u nastavku zahtjeva ističe da je u ovom kaznenom predmetu isto tako ostvarena i povreda iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 2. ZKP-25. („ima li okolnosti koje isključuju krivnju“), podnositelj zahtjeva navodi kao se ovo kazneno djelo može počiniti jedino s umišljajem (namjerom) što znači da kod počinitelja mora postojati svijest o tome da njegovi vojnici uhićuju civile, da ih on, kao zapovjednik, na temelju nezakonitog uhićenja protupravno zatvara i da pritom pristaje na njihovo zlostavljanje od strane drugih pripadnika njegove postrojbe te da je to sve protivno međunarodnom pravu. Smatra da u situaciji malobrojnosti postrojbe kojom je zapovijedao, činjenice da je njihova primarna zadaća bila okruženje vojarni u kojima se nalazila tzv. „JNA“ te da su u tzv. „Đačkom domu“ bili smješteni prebjezi iz tzv. „JNA“ i zarobljenici iz tzv. „JNA“ odnosno iz redova pobunjenih F on u tako kaotičnoj situaciji koja je tada vladala, kao dragovoljac od 22 godine, nije mogao biti svjestan činjenice da bi pripadnici postrojbe kojom je on zapovijedao mogli zlostavljati zarobljene civile, to tim više što on nije niti naredio njihovo uhićenje i dovođenje u prostorije postrojbe. Stoga je, po njegovoj ocjeni, nejasno na temelju čega su nižestupanjski sudovi zaključili kako on svojim nečinjenjem nije spriječio protupravno postupanje svojih podčinjenih kada on te opasnosti nije niti mogao biti svjestan.

7. Međutim, podnositelj zahtjeva nije u pravu.

7.1. Iako uvodno osuđenik ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-25., on zapravo polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem. Nudi svoju drukčiju interpretaciju činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, a kako bi na taj način potkrijepio svoje tvrdnje da je, imajući u vidu sve utvrđene odlučne činjenice, u odnosu na optuženika primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Naime, po ocjeni osuđenika, nisu ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH odnosno da zbog nepostojanja svijesti o tome da bi pripadnici njegove postrojbe mogli zlostavljati zarobljene civile, postoje okolnosti koje isključuju krivnju kod ovog počinitelja.

7.1.1. Međutim, tvrdeći navedeno podnositelj zahtjeva zanemaruje činjenicu da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 2. ZKP -25. prosuđuje isključivo i jedino prema onom i onako utvrđenom činjeničnom stanju kako je to precizirano izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi tijekom dokaznog postupka. U tom pogledu treba zaključiti da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud na ono činjenično stanje kako je utvrđeno pravomoćnom presudom, u konačnici, pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. Naime, činjeničnim opisom izreke pravomoćne presude optuženi AD proglašen je krivim što je u inkriminiranom razdoblju „......kao zapovjednik 3. pješačke bojne, 2. gardijske brigade Hrvatske vojske... za vrijeme oružanog sukoba između regularnih snaga hrvatske vojske i policije s paravojnim formacijama pobunjenih F i postrojbama tzv. „JNA“, nakon što su pripadnici njegove jedinice nezakonito u Karlovcu lišili slobode ŽD, CD i TD...iako svjestan da nema zakonskih osnova za zadržavanje i zatvaranje imenovanih, kao i to da bi pripadnici njegove postrojbe mogli iste zlostavljati... naredio da ih se zatvori u podrumske prostorije, nakon čega je propustio poduzeti potrebne mjere u okviru svojih ovlasti da se nezakonita postupanja spriječe, a počinitelji kazne...“. Pritom također treba imati u vidu činjenicu kako u ovom kaznenom predmetu za ovaj Sud nije sporno da je dana 17. kolovoza 1990. u Republici Hrvatskoj započela tzv. „Balvan revolucija“ i to pobunom dijela srpskog stanovništva na području Knina i šire okolice, da su prvi oružani sukobi započeli početkom 1991. napadom na Policijsku postaju u Pakracu, da se koncem ožujka te iste godine na Plitvičkim jezerima dogodio oružani sukob između regularnih policijskih snaga Republike Hrvatske i paravojnih snaga tzv. „Republike Srpske Krajine“, kao samoproglašene i međunarodno nepriznate paradržavne tvorevine na dijelu teritorija Republike Hrvatske, a u mjesecu svibnju 1991. dogodio se i oružani sukob između istih sudionika na području Borova Sela, nakon čega se ta oružana pobuna dijela srpskog stanovništva proširila i na ostala područja u kojima su F predstavljali značajnu manjinu, pa tako i na područje Grada Karlovca i njegove šire okolice. Također nije sporno da je do 8. listopada 1991. taj oružani sukob imao nemeđunarodni karakter, a kada je toga dana došlo do proglašenja hrvatske suverenosti i to nakon razdruživanja od ostalih republika i pokrajina koje su činile bivšu „SFRJ“, tada je nakon toga datuma riječ o sukobu koji je imao međunarodni karakter.

7.1.2. Stoga, suprotno tvrdnjama osuđenika, imajući u vidu činjenično stanje kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom, očito je da nije riječ o „situacijama unutarnjih nemira i napetosti odnosno izoliranim i sporadičnim deliktima nasilja i pobune“, nego o klasičnom oružanom sukobu između regularnih snaga Hrvatske vojske i policije, s jedne strane, te paravojnih formacija pobunjenih F i postrojbi tzv. „JNA“, s druge strane, a koji sukob je u inkriminiranom razdoblju (17. do 20. rujna 1991.) bio nemeđunarodnog karaktera. I po ocjeni ovog Suda riječ je o takvim radnjama počinitelja kojima se ostvaruju sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH, pa su u odnosu na ovakvo činjenično stanje koje proizlazi iz izreke pobijane presude te imajući pritom u vidu i radnje koje su opisane, i prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno primijenili kazneni zakon. Tvrdnjama iz ovog dijela zahtjeva kojima se, kao i u izjavljenoj žalbi, ponovno osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude osuđenik, u biti, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Međutim, podnositelj zahtjeva pritom zanemaruje činjenicu da se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP-25.), no ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.2. Slijedom svega prethodno iznesenog, po ocjeni ovog Suda, nije ostvaren razlog za pobijanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkama 1. i 2. ZKP-25., a kako se to tvrdi u ovom dijelu podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

8. Kada ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 11. ZKP-25., kao još jednim razlogom za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, podnositelj zahtjeva navodi da u žalbenom postupku drugostupanjski sud nije otklonio nedostatke na koje je ukazano u izjavljenoj žalbi u odnosu na manjkavo obrazloženje prvostupanjske presude, a koje se tiče zaključka suda prvog stupnja o tome da je osuđenik naredio nezakonito lišenje slobode civila dovedenih od strane pripadnika njegove postrojbe odnosno zatvaranje tih civila u podrumske prostorije, jer, po njegovoj ocjeni, ne postoje dovoljni i adekvatni dokazi. Također smatra da u pravomoćnoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a kojima bi se na valjani i argumentirani način obrazložila namjera osuđenika na počinjenje predmetnog kaznenog djela.

8.1. No, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

8.2. Naime, osuđenik zanemaruje činjenicu da se u odnosu na zakonsku osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP -25. ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-25. s obzirom na to da ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zbog kojih se može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek i to bez obzira na to jesu li te povrede počinjene u prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku. Shodno navedenom, iz razloga koje u ovom dijelu ističe osuđenik, nije niti moguće podnijeti ovaj zahtjev.

9. Slijedom iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP), odlučiti kao u izreci.

9.1. S obzirom na navedeno nije bilo niti mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-a jer nisu ostvareni uvjeti za odgodu odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja