Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-675/2022-2

U I M E R E P U B I I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić-Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po Nenadu Horvatu, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-112/2022-10 od 15. lipnja 2022., 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-112/2022-10 od 15. lipnja 2022.

II. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-112/2022-10 od 15. lipnja 2022. suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANKA d.umro, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 21.185,50 kuna (dvadeseti- jednutisućustoosamdesetipet kuna i pedeset lipa ) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

-iznos od 29,23 kn s kamatom tekućom od 02.08.2005. godine pa sve do isplate,

-iznos od 1,44 kn s kamatom tekućom od 02.09.2005. godine pa sve do isplate,

-iznos od 29,85 kn s kamatom tekućom od 02.11.2008. godine pa sve do isplate,

-iznos od 43,05 kn s kamatom tekućom od 02.01.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 48,41 kn s kamatom tekućom od 02.02.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 53,84 kn s kamatom tekućom od 02.03.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 37,65 kn s kamatom tekućom od 02.04.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 36,95 kn s kamatom tekućom od 02.05.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 19,07 kn s kamatom tekućom od 02.06.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 6,75 kn s kamatom tekućom od 02.08.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 21,92 kn s kamatom tekućom od 02.09.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 7,15 kn s kamatom tekućom od 02.10.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 5,70 kn s kamatom tekućom od 02.11.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 23,27 kn s kamatom tekućom od 02.12.2009. godine pa sve do isplate,

-iznos od 37,35 kn s kamatom tekućom od 02.01.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 55,78 kn s kamatom tekućom od 02.02.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 51,33 kn s kamatom tekućom od 02.03.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 83,02 kn s kamatom tekućom od 02.04.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 76,15 kn s kamatom tekućom od 02.05.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 83,68 kn s kamatom tekućom od 02.06.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 168,01 kn s kamatom tekućom od 02.07.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 149,35 kn s kamatom tekućom od 02.08.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 218,00 kn s kamatom tekućom od 02.09.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 183,96 kn s kamatom tekućom od 02.10.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 153,73 kn s kamatom tekućom od 02.11.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 240,98 kn s kamatom tekućom od 02.12.2010. godine pa sve do isplate,

-iznos od 285,48 kn s kamatom tekućom od 02.01.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 252,18 kn s kamatom tekućom od 02.02.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 262,45 kn s kamatom tekućom od 02.03.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 234,56 kn s kamatom tekućom od 02.04.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 237,66 kn s kamatom tekućom od 02.05.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 324,14 kn s kamatom tekućom od 02.06.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 338,69 kn s kamatom tekućom od 02.07.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 438,80 kn s kamatom tekućom od 02.08.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 424,64 kn s kamatom tekućom od 02.09.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 346,05 kn s kamatom tekućom od 02.10.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 341,97 kn s kamatom tekućom od 02.11.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 336,51 kn s kamatom tekućom od 02.12.2011. godine pa sve do isplate,

-iznos od 356,71 kn s kamatom tekućom od 02.01.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 379,28 kn s kamatom tekućom od 02.02.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 379,80 kn s kamatom tekućom od 02.03.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 365,70 kn s kamatom tekućom od 02.04.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 370,34 kn s kamatom tekućom od 02.05.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 379,03 kn s kamatom tekućom od 02.06.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 370,77 kn s kamatom tekućom od 02.07.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 371,39 kn s kamatom tekućom od 02.08.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 363,44 kn s kamatom tekućom od 02.09.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 347,73 kn s kamatom tekućom od 02.10.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 365,82 kn s kamatom tekućom od 02.11.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 370,99 kn s kamatom tekućom od 02.12.2012. godine pa sve do isplate,

-iznos od 371,39 kn s kamatom tekućom od 02.01.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 345,19 kn s kamatom tekućom od 02.02.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 362,04 kn s kamatom tekućom od 02.03.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 366,61 kn s kamatom tekućom od 02.04.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 356,50 kn s kamatom tekućom od 02.05.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 328,11 kn s kamatom tekućom od 02.06.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 316,91 kn s kamatom tekućom od 02.07.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 330,87 kn s kamatom tekućom od 02.08.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 340,51 kn s kamatom tekućom od 02.09.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 365,07 kn s kamatom tekućom od 02.10.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 351,54 kn s kamatom tekućom od 02.11.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 357,59 kn s kamatom tekućom od 02.12.2013. godine pa sve do isplate,

-iznos od 362,55 kn s kamatom tekućom od 02.01.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 367,17 kn s kamatom tekućom od 02.02.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 376,94 kn s kamatom tekućom od 02.03.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 371,92 kn s kamatom tekućom od 02.04.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 362,17 kn s kamatom tekućom od 02.05.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 357,77 kn s kamatom tekućom od 02.06.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 359,76 kn s kamatom tekućom od 02.07.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 372,03 kn s kamatom tekućom od 02.08.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 384,57 kn s kamatom tekućom od 02.09.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 383,46 kn s kamatom tekućom od 02.10.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 389,76 kn s kamatom tekućom od 02.11.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 398,81 kn s kamatom tekućom od 02.12.2014. godine pa sve do isplate,

-iznos od 395,13 kn s kamatom tekućom od 02.01.2015. godine pa sve do isplate,

-iznos od 400,25 kn s kamatom tekućom od 02.02.2015. godine pa sve do isplate,

-iznos od 400,25 kn s kamatom tekućom od 02.03.2015. godine pa sve do isplate,

-iznos od 400,25 kn s kamatom tekućom od 02.04.2015. godine pa sve do isplate,

-iznos od 400,25 kn s kamatom tekućom od 02.05.2015. godine pa sve do isplate,

-iznos od 400,38 kn s kamatom tekućom od 02.06.2015. godine pa sve do isplate. sve po stopi koja se do 31.srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana,

te mu naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.947,50 kuna (četrnaest - tisućadevetstočetrdesetisedam kuna i pedeset lipa ), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude tj. od 15. lipnja 2022.god. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu i to s osnove potplaćenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog, koja iznosi 2.026,38 kuna (dvijetisućedvadesetišest kuna i trideset iosam lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće kunske iznose:

- 1,98 od 01.07.2005. pa do isplate

- 3,78 od 01.10.2005. pa do isplate

- 5,57 od 01.11.2005. pa do isplate

- 6,68 od 01.12.2005. pa do isplate

- 5,67 od 01.01.2006. pa do isplate

- 14,61 od 01.02.2006. pa do isplate

- 29,37 od 01.03.2006. pa do isplate

- 37,26 od 01.04.2006. pa do isplate

- 34,40 od 01.05.2006. pa do isplate

- 31,61 od 01.06.2006. pa do isplate

- 37,13 od 01.07.2006. pa do isplate

- 38,84 od 01.08.2006. pa do isplate

- 29,15 od 01.09.2006. pa do isplate

- 32,31 od 01.10.2006. pa do isplate

- 33,91 od 01.11.2006. pa do isplate

- 36,25 od 01.12.2006. pa do isplate

- 49,05 od 01.01.2007. pa do isplate

- 57,65 od 01.02.2007. pa do isplate

- 53,66 od 01.03.2007. pa do isplate

- 55,98 od 01.04.2007. pa do isplate

- 77,76 od 01.05.2007. pa do isplate

- 83,12 od 01.06.2007. pa do isplate

- 90,17 od 01.07.2007. pa do isplate

- 90,12 od 01.08.2007. pa do isplate

- 80,45 od 01.09.2007. pa do isplate

- 94,84 od 01.10.2007. pa do isplate

- 95,19 od 01.11.2007. pa do isplate

- 85,09 od 01.12.2007. pa do isplate

- 86,20 od 01.01.2008. pa do isplate

- 64,69 od 01.02.2008. pa do isplate

- 50,32 od 01.03.2008. pa do isplate

- 36,13 od 01.04.2008. pa do isplate

- 69,42 od 01.05.2008. pa do isplate

- 78,66 od 01.06.2008. pa do isplate

- 68,57 od 01.07.2008. pa do isplate

- 88,70 od 01.08.2008. pa do isplate

- 84,17 od 01.09.2008. pa do isplate

- 64,29 od 01.10.2008. pa do isplate

- 41,76 od 01.12.2008. pa do isplate

- 1,87 od 01.07.2009. pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja,

te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja s osnova odbijenih potraživanja tuženika."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao i tuženikov prigovor radi prebijanja utužene tražbine (s jedne strane) i one za koju tuženik tvrdi da ju ima prema tužitelju ako se kao prethodno pitanje utvrdi da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine (s druge strane; ono što je tužitelj zadržao - stekao plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, zajedno sa kamatom na svaku takvu uplatu anuiteta).

6. Nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102443319 dana 01. lipnja 2005., kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 23.150,00 CHF (švicarskih franaka), a obračunat prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) uz kamatu od 5,490 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, te je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u 120 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važeće na dan dospijeća – prvog u svakom mjesecu.

6.1 Sporno je bilo pitanje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te pitanje je li tužiteljev zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove zastario, može li se tražiti vraćanje stečenog bez osnove s obzirom na to da je ugovor ispunjen, te ima li tuženik tražbinu prema tužitelju za razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog zbog čega su anuiteti manje plaćeni, ima li tužitelj status potrošača.

7. Prvostupanjski je sud utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli , kao prethodno pitanje, utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014 („kojom je određeno da se čl. 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora“).

8. Na temelju navedenih pravomoćnih odluka je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP/03).

9. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj plaćao tuženiku više s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, pa je obvezao tuženika navedene razlike platiti tužitelju jer je isto stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a svoju je odluku utemeljio na članku 1111. u vezi s člankom 323. stavak 1. te 1115., te članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da se zastara prekida podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (temeljem čl. 241. ZOO), Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, a ponovo teče od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10, sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH iz presude i rješenja posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (koja je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020.), budući nije protekao petogodišnji zastarni rok od tada (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe 26. rujna 2019.

11. Prvostupanjski je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan jer je smatrao da nije utvrđeno postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju koja se temeljila na tvrdnji o manje plaćenim anuitetima kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog, jer po shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj kao potrošač nije primio ništa, odnosno nije stekao ništa bez osnove, jer je tuženik primio sve uplate anuiteta, pa da stoga ne postoji ni obveza tužitelja da mu vrati ono što nije primio, a time da ne postoji ni tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, te je prvostupanjski sud smatrao da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 323. ZOO.

12. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP -a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14 ZPP-a na koje tako pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju žalbom ukazuje tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama pobijana presuda nema proturječnosti, niti su razlozi presude o odlučnim činjenicama proturječni.

13. Žalitelj u prvom redu (točka II. žalbe) ukazuje na odredbe ZPP-a koje se odnose na izuzeće drugostupanjskih sudaca. U vezi s tim navodima treba reći kako nisu ispunjeni uvjeti zbog kojih bi bilo potrebe postupati u smislu odredbi ZPP-a na koje se žalitelj poziva. Naime, ukoliko stranka smatra da postoje neki od zakonskih razloga za izuzeće iz čl. 71. ZPP-a može postaviti zahtjev za izuzeće točno određenog suca ili druge službene osobe (sudske savjetnike, zapisničare, vještake; čl. 76. i čl. 254. ZPP- a). Međutim, tuženik nije postavio određeni zahtjev za izuzeće bilo koje osobe, niti konkretnog suca, niti službene osobe, pa nema uvjeta iz čl. 73. ZPP-a, niti potrebe da sud o tome raspravlja apstraktno i preventivno, bilo u prvostupanjskom postupku, bilo u drugostupanjskom postupku.

14. Žalitelj u žalbi ukazuje kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljev status potrošača isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu, te smatra da se isti ne presumira i da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, a da je u tom slučaju teret dokaza na tužitelju, te da je to trebao dokazati tužitelj. Smatra da se samo na temelju ugovora o kreditu bez saslušanja tužitelja ne može utvrditi stvarna svrha sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Ovaj sud smatra da pravilno prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi da je tužiteljev status potrošača vidljiv iz Ugovora o kreditu iz kojeg ne proizlaze okolnosti da je isti sklopljen u poslovne svrhe, već je izričito navedeno kao namjena tog kredita da se radi o „stambenom kreditu građana – kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora“ (l.s. 9), pa je suprotno dužan dokazati tuženik koji osporava tu činjenicu (čl. 219. stavak 1 ZPP-a), što nije učinio, pa i ovaj sud smatra da je primjenom pravila o teretu dokaza (čl. 221a ZPP-a) pobijanom presudom ispravno utvrđeno da je tužitelj potrošač, te da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor. Tuženik je taj prigovor kao novu činjenicu istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 25. travnja 2022. (l.s. 458) i iznio ga je paušalno bez predlaganja bilo kakvih dokaza na konkretne okolnosti, pa tu novu činjenicu, koju je naknadno istaknuo tuženik, prvostupanjski sud temeljem čl. 299. ZPP-a nije bio dužan ni uzeti u obzir.

15. Prvostupanjski je sud zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o glavnici vezanoj uz valutu CHF, kao prethodno pitanje, pravilno utemeljio na pravnim utvrđenjima iz postupka po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, na koje se poziva tužitelj. U žalbi se žalitelj poziva na odluke Suda EU, prvenstveno onu u predmetu C- 81/19 i C-243/20, ali o tome je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koje se tužitelj pozvao (kolokvijalno nazvan Franak), koje imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i VSRH, Revd 128/2024-2). Žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio dokumentaciju i predložene dokaze tuženika vezano uz informiranost tužitelja: reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje o valutnoj klauzuli, grafovi kojima je prikazano kretanje tečaja. Navedene informacije, prema shvaćanju ovog suda, nisu dostatne za zaključak kako je tužitelj, ako su mu informacije i bile dane, potpuno informiran o rizicima fluktuacije tečaja CHF, a tek tada ukoliko bi bio potpuno informiran, bi se moglo zaključiti da predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene. To stoga što bi za potpunu obavijest o rizicima fluktuacije tečaja bilo potrebno da su potrošači (pa tako i tužitelj) bili obaviješteni i o tome da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak, da je CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, što u konkretnom slučaju znači da je rizik povećanja vrijednosti švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo potrošač koji ne zarađuje u CHF o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u onome u čemu zarađuje, u kunama (tako VTSRH Pž-6632/2017-10). Tužitelj je u tužbi naveo kako ga tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu u CHF nije upozorio na rizik, a za tužitelja je kredit u CHF značio „samo manju kamatnu stopu“, zbog čega će mu biti povoljna rata, dok mu je CHF predstavljen kao „sigurna valuta“, ali nije mu bilo objašnjeno za koga je ta valuta sigurna , za banku ili njega, niti mu je bio spomenut očekivani skori rast valute. To proizlazi iz razine obaviještenosti zaposlenika tuženika na koju se tuženik poziva (u pisanoj izjavi JS od 10. veljače 2020.;l.s. 120 koja je u to vrijeme bila „Voditelj službe upravljanja ciljanim proizvodima i zamjenica direktora Direkcije podrške prodaji“) u kojoj se navodi da su djelatnicima banke bile upućene smjernice kojima se djelatnike upućivalo da klijentima trebaju naglasiti važnost valutne klauzule kako bi bili svjesni rizika, tj. mogućnosti promjene tečaja, kako bi klijenti postali svjesni mogućnosti promjene anuiteta u kunama u ovisnosti promjene tečaja strane valute. Međutim, kako djelatnici tuženika nisu dobili uputu da klijentima pojasne konkretnu opasnost za vezanost kredita za konkretnu valutu CHF i njen očekivani rast zbog kritičnog povećanja potražnje te valute zbog sve većeg plasiranja kredita vezanih za valutu CHF od strane banaka, a s obzirom na limitiranu količinu tog novca u opticaju, te je bilo nepotrebno na te okolnosti saslušavati predloženog svjedoka ZS (navodno djelatnika tuženika koji je s tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu) jer on nije mogao dati klijentu – tužitelju više podataka od onih za koje tuženik ističe da su ih djelatnici banke znali, a one koje su znali bili su općeg tipa (da se tečaj valute može mijenjati i kako se mijenjao kroz povijest). Stoga prvostupanjski sud osnovano nije saslušao tog svjedoka kojeg je predložio tuženik jer ne bi mogao ništa bitno novog saznati, a u prijedlogu za njegovo saslušanje (l.s.77) nisu navedene konkretne okolnosti o kojima bi taj svjedok trebao svjedočiti temeljem čl. 241. ZPP-a (navedeno samo da je to osoba koja je s tužiteljem ugovarala predmetni kredit), pa nije bilo razloga da ga prvostupanjski sud saslušava na opće okolnosti vezane za kredite u valutnoj klauzuli o kojima informira tuženik preko izjave JS. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da nije saslušana predložena svjedokinja ČS, s obzirom da je sam tuženik u podnesku od 28. veljače 2020. odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja ČS (l.s. 77). Saslušanje tužitelja također nije bilo nužno jer se o svojoj informiranosti vezanoj za zaključivanje ugovora o kreditu tužitelj izjasnio u historijatu tužbe, a tužitelj se i tako ne može prisiliti na saslušanje ukoliko to ne želi (čl. 269. ZPP-a), a sve ostale okolnosti vezane za predmetni ugovor o kreditu vidljive su iz samog ugovora i sudskog spisa.

16. Žalitelj i dalje ustraje na prigovoru zastare i tijeku (dosuđenih) zakonskih zateznih kamata. Ovaj sud smatra da je tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud pravilno odbio računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne tužbe (postupak „Franak“) kojom je (na drugi način) utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, a koja, u pogledu valutne klauzule vezane za CHF počinje teći 14. lipnja 2018., što je općeprihvaćeno stajalište sudske prakse, a budući od tada do podnošenja tužbe 26. rujna 2019. nije protekao opći, petogodišnji zastarni rok. Kamate na dosuđene iznose, a budući je riječ o vraćanju stečenog bez osnove na temelju nepoštenih (i zbog toga ništetnih) ugovornih odredbi teku od dana stjecanja, kako je prvostupanjski sud i dosudio, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik onaj koji je takve, nepoštene ugovorne odredbe unaprijed sastavio i ponudio.

17. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da prigovor radi prebijanja nije osnovan i to stoga što tražbina tuženika ne postoji. Tužitelj nije od tuženika ništa stekao, a ugovornu obvezu je ispunjavao onako kako je to bilo ugovoreno i kako je tuženik od njega tražio. Za razliku od tužitelja, koji je potrošač, i prava koja mu zbog tog statusa pripadaju, tuženiku ne pripada pravo pozivati se na nepoštenost ugovorne odredbe i na tome temeljiti neko svoje potraživanje.

18. Žalitelj dovodi u pitanje odluku o troškovima postupka u točki I. izreke pobijane odluke konkretno navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno priznao parnični trošak tužitelju za sastav podneska od 22. rujna 2020. u iznosu od 100,00 kn, navodeći da mu je priznat trošak kao za sastav „ostalih podnesaka“ (tarifni br. 8/3), a da se ne radi o tome, već o dostavi potvrde o uplati predujma. Također smatra da je tuženik trebao u cijelosti uspjeti u sporu, pa da bi mu trebao pripasti i cjelokupan parnični trošak. Taj žalbeni navod tuženika nije osnovan. Ispravno je prvostupanjski sud podnesak tužitelja od 22. rujna 2020. kojim se dostavlja potvrda o uplati predujma za vještačenje (l.s. 183 i 184) smatrao „ostalim podnescima“ u smislu tbr. 8. točka 3 . Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke. Iako je tužitelj uplatio predujam za financijsko vještačenje, dostavljanje potvrde o uplati prvostupanjskom sudu je bila potrebna procesna radnja, a time i potreban trošak temeljem čl. 155. stavak 1. ZPP-a, kako bi sud mogao identificirati izvršenu uplatu za konkretan sudski spis (jer se iz same uplatnice ne može zaključiti na koji se predmet odnosi), s tim da je prvostupanjski sud prethodno rješenjem upozorio tužitelja da će se bez uplate odustati od izvođenja dokaza financijskog vještačenja, kao i da će se spis dostaviti vještaku na vještačenje tek nakon izvršene uplate predujma (l.s. 180). Stoga je bilo nužno dostaviti sudu potvrdu o uplati predujma i opravdano je priznati tužitelju taj parnični trošak. S obzirom da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva jer je tuženik odbijen sa zahtjevom za utvrđenjem protupotraživanja za 2.026,38 kn povodom istaknutog prigovora prijeboja, a tužitelju je dosuđen iznos od 21.185,50 kn, s tim da je tužitelj i po osnovu uspio 100%, tako da je ukupno uspio u parnici s 95,5%, a nije uspio s 4,5% (100% osnov + 91% po visini ) : 2 = 95.5 %) to temeljem čl. 154. stavak 5. ZPP-a (prvostupanjski sud pogrešno navodi čl. 154. stavak 1. ZPP-a kao da je u cijelosti uspio u sporu), nije osnovan žalbeni zahtjev tuženika da mu se dosude parnični troškovi u cijelosti.

19. Slijedom navedenog odlučeno je u kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a (odbijena žalba tuženika kao neosnovana).

20. S obzirom na to da žalitelj nije sa žalbom uspio, to je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović