Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-829/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. Transporti Antunović d.o.o., [adresa], OIB: 15848127240, koje zastupa punomoćnik Boris Mazalin, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 48/II, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-2505/2020-51 od 18. srpnja 2024., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u neznatnom dijelu prihvaća i u pobijanom dijelu – točkama I., II. i IV. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-2505/2020-51 od 18. srpnja 2024. se:

a) preinačuje u dijelu točke I. u kojem su na svotu od 4.151,74 eura dosuđene zatezne kamate od 24. ožujka 2018. do 2. travnja 2018. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I., II. i IV.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, isplatiti 1. tužitelju SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 30.791,74 EUR / 232.000,37 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 4.151,74 EUR / 31.281,25 HRK od 24. ožujka 2018. do isplate i

- 26.640,00 EUR / 200.719,08 HRK od dana donošenja prvostupanjske presude, tj.

18. srpnja 2024. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, isplatiti 2. tužitelju Transporti Antunović d.o.o., [adresa], OIB: 15848127240, iznos 2.840,80 EUR / 21.404,10 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2018. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužbenog zahtjeva, odnosno u dijelu zahtjeva 2. tužitelja za naknadu štete (izmakle dobiti) u iznosu 477,27 EUR / 3.595,97 HRK, tj. preko dosuđenog iznosa 2.840,80 EUR / 21.404,10 HRK do postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu 3.318,07 EUR / 25.000,00 HRK, zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi 1. i 2. tužiteljima parnične troškove u iznosu 12.551,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana".

2. Ovu presudu u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana u pretežitom dijelu.

5. Predmet spora zahtjev je za naknadom štete nastale tužiteljima uslijed prevrnuća tegljača s poluprikolicom na javnoj cesti kojom upravlja tuženik, a do kojeg prevrnuća je došlo uslijed naleta olujnog vjetra.

6. Prvostupanjski je sud je pobijanim dijelom prvostupanjske presude prihvatio zahtjev za naknadom štete zaključivši da je tuženik pasivno legitimiran i odgovoran za štetu jer on upravlja cestom na kojoj se dogodio štetni događaj (prevrnuće), budući nije zatvorio promet na predmetnoj cesti za sva vozila, što je bio dužan učiniti s obzirom na orkanske udare vjetra (najjači stupanj jačine vjetra prema Beaufortovoj ljestvici jačine vjetra na kopnu), a budući je na to ovlašten prema članku 4. Pravilnika o opravdanim slučajevima za zatvaranje javne ceste („Narodne novine“ 119/07, 84/11, dalje: Pravilnik), temeljeći svoju odluku na odredbama članaka 1045. i 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

8. Tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama, budući ne postoje razlozi o odlučnoj činjenici a to je je li tuženik, kao štetnik, znao ili nije znao za vremenske uvjete na cesti, koja činjenica da je odlučna za utvrđivanje štetne radnje, uzročnost i protupravnosti. Tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu članka 1045. ZOO- a, smatrajući da je za odgovornost tuženika dovoljno postojanje olujnog vjetra a ne i znanje tuženika za isto, te tvrdi da je na tužitelju bio teret dokaza da je tuženik znao za postojanje takvih vremenskih uvjeta na predmetnoj cesti. Tuženik ističe i da prvostupanjski sud nije ocijenio sve provedene dokaze i nije cijenio iskaze tužitelja u cijelosti, već samo djelomično, pa da su time počinjene povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi članka 8. i članka 7. stavak 1. ZPP-a.

8.1. Tuženik ukazuje i na to da je PP Obrovac u 13,15 sati raspolagala činjenicom da bura prevrće automobile na predmetnoj cesti, ali o tome nisu obavijestili tuženika niti su poduzeli mjere za osiguranje prometa na D27, a da su tuženika obavijestili do štetnog događaja, budući se isti dogodio u 16,45 sati, ne bi došlo, zbog čega smatra da je za nastalu štetu odgovorna Republika Hrvatska, jer je ista nastala nezakonitim i nepravilnim radom policijskih službenika.

9. Iz prethodnih navoda žalbe proizlazi, dakle, da u žalbenom stadiju postupka nije sporna činjenica da je u vrijeme nastanka štetnog događaja postojala vremenska pojava koja predstavlja opravdani razlog za zatvaranje ceste u smislu Pravilnika i to olujni vjetar, kao i to da bi tuženik bio zatvorio cestu na kojoj je došlo do štetnog događaja, da je za tu vremensku pojavu znao, budući u žalbi navodi kako do štetnog događaja koji se dogodio u 16,45 sati, ne bi došlo da ga je PP Obrovac obavijestila o tome da bura na predmetnoj cesti prevrće vozila, što je PP Obrovac bilo poznato još u 13,15 sati.

9.1. Iz prethodnih navoda proizlazi, dakle, da i sam tuženik priznaje kako je propuštanje zatvaranja ceste u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom štete, jer da je cesta bila zatvorena do štetnog događaja ne bi došlo, kao i to da je upravo on nadležan zatvoriti cestu i da bi to bio učinio da je bio upoznat s tada postojećom vremenskom pojavom.

9.2. Neosnovano žalitelj upire i ponavlja tvrdnje o tome kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi relevantnu činjenicu i to onu je li tuženik znao za vremenske uvjete ili nije, jer je tuženik nesporno onaj koji je upravljao i održavao cestu na kojoj se dogodio štetni događaj, (sukladno članku 2. stavak 1. točka 18. Zakona o cestama, „Narodne novine“ 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, dalje: ZC), a među poslovima upravljanja cestama, sukladno članku 31. ZC-a, su i poslovi osiguranja obavješćivanja javnosti o stanju i prohodnosti javnih cesta, izvanrednim događajima na njima i o meteorološkim uvjetima značajnim za sigurno odvijanje prometa, te praćenje i analiza stanja sigurnosti prometa na javnim cestama, pa ako tuženik nije znao kakvi su vremenski uvjeti na predmetnoj cesti to znači da poslove upravljanja cestom nije obavljao onako kako je trebao sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pa je odgovoran za štetu koja je zbog toga nastala. Naime, do saznanja o vremenskim uvjetima na cesti tuženik je trebao doći svojom aktivnošću, a ne aktivnošću nekog drugog subjekta, kako to pokušava u žalbi prikazati, prebacujući odgovornost na policijske službenike i stoga odgovornost Republike Hrvatske za nastalu štetu ili pozivajući se na odredbe, u vrijeme štetnog događaja važećeg, Zakona o obavljanju poslova hidrometeorološke službe u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, prema članku 2. stavak 1. točka 6. kojeg DHMZ obavlja poslove meteorološkog osiguravanja cestovnog prometa, koji je, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, i izdao narančasto upozorenje.

10. Stoga neosnovano žalitelj tvrdi da ne bi bio odgovoran za štetu, budući je propustio pravodobno zatvoriti cestu D27 kojom su se predmetna vozila kretala i na kojoj su se djelovanjem olujnog vjetra prevrnula, pa su stoga neosnovani navodi kako bi bio ostvaren neki od žalbenih razloga navedenih u točki 8. obrazloženja ove drugostupanjske presude u vezi s pitanjem odgovornosti za štetu nastalu uslijed prevrtanja vozila.

11. Šteta koju su tužitelji potraživali sastoji se od:

- štete na vozilima (teretno reg. oznake [registarska oznaka] i priključno reg. oznake [registarska oznaka]) za koja je prvostupanjski sud utvrdio da su vlasništvo Autoprijevoz Antunović vlasništvo tužitelja SP, da je šteta totalna i iznosi ukupno 26.640,00 eura (prema nalazu vještaka),

- troškova vuče vozila prema računu koje je izdala vučna služba iz Otočca, Auto Lončar, za naručitelja [obrt], i iznosi 4.151,74 eura,

- gubitka u dobiti drugotužitelja Transporti Antunović d.o.o. koji je bio u najmu vozila prema ugovorima o najmu od 1. ožujka 2018. i 19. travnja 2018. koje je zaključio s Autoprijevozom Antunović vlasništvo SP, uz mjesečnu najamninu od 2.000,00 eura, a koji gubitak dobiti je nastao zbog nemogućnosti korištenja predmetnih vozila, a koji gubitak je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 2.840,80 eura.

12. U pogledu visine štete žalitelj ističe:

a) neosnovanost dosuđene izmakle koristi jer bi pravo na izmaklu korist postojala samo za određeno razumno vrijeme potrebno za nabavku zamjenskog vozila, a budući prvostupanjski sud nije utvrdio koje bi to razdoblje bilo to se pobijana presuda ne može ispitati,

b) osporava tijek dosuđenih kamata i to:

- na običnu štetu za uništena vozila koja je dosuđena od presuđenja, a u odnosu na koju je štetu presuda konstitutivna, a sud je odredio rok za njezino ispunjenje – 15 dana, koji teče od pravomoćnosti, a sud nije naveo propis iz kojeg bi proizlazilo da zatezne kamate mogu teći prije nego je protekao rok za ispunjenje obveze,

- na izmaklu korist za koju je dosudio kamate od dospjelosti a ne od zakašnjenja,

- na običnu štetu za vuču vozila koja je dosuđena od izdavanja računa, a ne od zakašnjenja.

13. S obzirom da je u pogledu obične štete, one nastale zbog totalne štete na vozilima i troška vuče vozila, u žalbenoj fazi postupka sporan samo tijek zateznih kamata, valja reći da nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika kako su na dosuđenu naknadu za totalnu štetu na vozilima nezakonito dosuđene zatezne kamate od presuđenja do isplate i to zato što se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete (članak 1086. ZOO-a), ali kako se visina ove naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (članak 1089. stavak 2. ZOO-a), sudska praksa zauzela je stav da zatezne kamate teku tek od tada. Stoga je u ovom dijelu žalba neosnovana.

14. Osnovana je međutim žalbena tvrdnja da tuženik ne bi dugovao zatezne kamate na trošak vuče vozila od dana izdavanja računa, kako to navodi žalitelj (točnije od dana pružanja usluge, 24.03.2018.), već tek od kada je pao u zakašnjenje s obvezom naknade štete, dakle dan nakon plaćanja računa, a kako tog podatka u spisu nema, ali na računu stoji naznaka „Valuta: 8 dana“, što označava rok plaćanja, tada tužitelju pripadaju zatezne kamate od 9. -og dana od izdavanja računa, dakle od 3. travnja 2018., pa je u tom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti na temelju članka 373.a stavak 1. točka 2) ZPP-a i odlučiti kao pod a) ove drugostupanjske presude.

15. Neosnovano žalitelj problematizira dosuđenu naknadu štete na ime izmakle dobiti ukazujući da se u tom dijelu prvostupanjska presuda ne može ispitati – dakle da je počinjena bitna povreda iz članka 365. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, tužitelj Transporti Antunović d.o.o. tvrdi da je imao gubitak dobiti jer zbog totalne štete na vozilima tužitelja SP nije mogao predmetna vozila koristiti i to u razdoblju od štetnog događaja 22. ožujka 2018. do 19. travnja 2018., kada je, kako to prvostupanjski sud utvrđuje (točka 13. obrazloženja prvostupanjske presude), ponovno zaključio ugovor o najmu s istim najmodavcem (ali ne za ista vozila, kako to navodi prvostupanjski sud, već za druga, istovrsna vozila, kako to proizlazi iz, u ugovorima navedenih, podataka o vrsti vozila i njihovim registarskim oznakama). U vezi činjenica koje su relevantne za izračun izgubljene dobiti za to razdoblje, tuženik problematizira jedino razdoblje na koje se izgubljena zarada odnosi, dakle od štetnog događaja 22. ožujka do 19. travnja 2018., kad je zaključen novi ugovor o najmu vozila kakvi su oni na kojima je u štetnom događaju nastala totalna šteta, tvrdeći kako se naknada trebala izračunati samo za razumno razdoblje potrebno za nabavku zamjenskih vozila, a ne svo navedeno razdoblje, a da je prvostupanjski sud propustio utvrditi koje je to razumno razdoblje. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je ukupno razdoblje trajalo 29 dana (što se ne problematizira), da je riječ o vrsti vozila koja, notorno je, nisu redovno predmet najma (ovopredmetni ugovori o najmu zaključeni su na neodređeno vrijeme), već je najam (s obzirom na prezime SP koje nosi tužitelj SP, njegov obrt [obrt], tuženik Transporti Antunović d.o.o., kao i njegov z.z. S, koji je upravljao vozilom, a zajedno s kojim je u vozilu bio i tužitelj SP) očito posljedica mogućeg i dopuštenog načina poslovanja, ovaj sud ne nalazi takav žalbeni navod osnovanim, pri čemu se ukazuje da ni tuženik ne navodi koji bi se to rok u ovom slučaju mogao/trebao smatrati razumnim, a na njemu bi bio i teret dokaza te činjenice.

15.1. U odnosu na žalbene navode glede tijeka zateznih kamata na izgubljenu zaradu, ovaj sud smatra da je ista pravilno dosuđena jer je novi ugovor o najmu zaključen toga dana, dakle do tog je dana tužitelj Transporti Antunović d.o.o. trpio gubitak zarade, pa je tuženik pao u zakašnjenje upravo prvog slijedećeg dana, onog u kojem više nije bilo gubitka zarade, dakle 19. travnja 2018., pa je i u tom dijelu žalba neosnovana.

16. Tuženik pobija i odluku o troškovima, ali u odnosu na tu odluku žalba ne sadrži nikakve navode, pa kako ovaj sud nije našao da bi bio ostvaren žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka u okviru kojeg ovaj drugostupanjski sud jedino pazi po službenoj dužnosti ispitujući odluku o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to je odlučeno kao pod b) izreke ove presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

17. Tužitelj je zatražio naknadu troškova žalbenog postupka, ali kako odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice, to mu zatraženi trošak nije dosuđen (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić