Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-583/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Krešimir Ćurković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-6299/2024-10 od 29. travnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-6299/2024-10 od 29. travnja 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-1729/2006 od 10. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju LE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 164,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.7.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopakoja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 281,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 29. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.„

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužitelju naložiti tuženiku naknaditi troškove postupka, a podredno predlaže usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje i troškove žalbe.

2.1. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija odluku o troškovima, te potražuje troškove žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj isplati troškova kredita, te vraćanje svote naplaćene na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, 10. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor),

- da je kredit bio vezan za valutu CHF, a uzet je radi nabavke automobila,

- da je predmetnom ugovornom odredbom ugovorena jednokratna isplata od 1,50% iznosa kredita, na ime troškova obrade kredita,

- da tužitelju nije razjašnjeno koji su to troškovi obrade kredita,

- da tužitelj nije mogao utjecati na predmetnu naknadu, već sve što mi je rečeno je da tako mora biti,

- da je naknada naplaćena u visini utuženog iznosa,

pa je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe pozivajući se na članke 81., 84., 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, zaključivši da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tuženik nije dokazao opravdanost iste u navedenoj visini (postotku od iznosa kredita) niti je jasno koji bi se to administrativni troškovi obrade dokumentacije „pokrivali“ tom naknadom, budući ti poslovi spadaju u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta, a niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova.

6.1. Pri tom je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare navodeći da u slučaju restitucijskog zahtjeva rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle zastara teče tek od pravomoćnosti ove odluke, i ukazujući na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a niti onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju ukazuje tuženik jer, suprotno tuženikovim žalbenim tvrdnjama, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije od značaja za zaključak o ništetnosti sporne odredbe činjenica da je iznos troška bilo lako izračunati budući je riječ o bazičnoj matematičkoj računici, kako to tuženik u žalbi ističe. To što je riječ o bazičnoj matematičkoj računici ne znači da je riječ o poštenoj odredbi, jer bi poštena bila da je tužitelj bio upoznat s time na što se odnose „troškovi obrade kredita“ i koji je razlog da se obračunavaju u postotku od iznosa kredita, dakle zbog čega i kako troškovi obrade kredita ovise o visini kredita.

9. Neosnovana je žalbena tvrdnja da je odluka o prigovoru zastare arbitrarna jer je prvostupanjski sud dao razloge zašto taj prigovor ne prihvaća (navedeni pod točkom 6.1. obrazloženja ove drugostupanjske odluke), a koje kao potpuno pravilne prihvaća i ovaj sud valjanost koje potkrepljuje i odluka Suda EU u predmetu C-679/24 od 19. ožujka 2026.

10. Žalbeni navod da bi bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda kako je ugovorna odredba o odbijanju od iznosa kredita jednokratnih troškova obrade ništetna iz razloga kako je to već navedeno, a tvrdnja da ugovor o kreditu ne bi bio unaprijed formulirani ugovor nije točna jer je tuženik bankarska institucija kojoj u osnovnu djelatnost spada davanje kredita, pa je jasno da su ugovori o kreditu tipski, pa je na tuženiku bio teret dokaza da bi ovaj predmetni ugovor bio drugačiji, što tuženik nije učinio.

11. Upravo jer je riječ o tipskim ugovorima, koji su na tržištu već godinama, kako to ističe tuženik u žalbi, nije riječ o povredi interesa jedne ugovorne strane, već povredi javnog interesa, štoviše da je riječ o ugovoru koji, s obzirom na valutu obveze i vrijeme sklapanja, spada u kategoriju onih koji su bili predmetom zaštite kolektivnih interesa potrošača, a što je notorna činjenica, u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno kako su isti (ugovori) sadržavali (i druge) nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF uz koju je vezana glavnica, koja ništetnost je bila posljedica nedovoljne informiranosti potrošača o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke, ispunjeni su uvjeti za zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe sukladno članku 81. stavak 1. u vezi članka 83. ZZP/03, i zbog toga ništave, sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, što je identično pojmu ništetnosti.

12. Žalbeni navod tuženika kako je prvostupanjski sud propustio odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka sukladno troškovniku koji je u spis predao prilikom zaključenja glavne rasprave, neosnovan je. Naime, kada odlučuje o troškovima sud samo odlučuje koja je stranka kojoj dužna naknaditi i koliki iznos troškova, a obrazloženje sadrži razloge zašto je i na temelju kakvog obračuna takvu odluku donio. Zahtjevi za naknadom troškova postupka nisu tužbeni zahtjevi stranaka pa da se o zahtjevu svake od stranaka donosi posebna odluka, kao i posebne odluke o tome u kojem se iznosu zahtjev prihvaća a u kojem odbija.

13. Neosnovana je tuženikova tvrdnja da tužitelju nije trebao biti dosuđen trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda, jer je riječ o ročištu koje sud mora sazvati i stranke na njega pozvati, te im, ako dođu, uručiti odluku, pa se ne može govoriti o tome da pristup na to ročište nije radnja koja nije bila potreban za vođenje postupka samo zbog toga što nedolazak na to ročište ne bi za stranke imao štetne posljedice.

14. Neosnovana je tužiteljeva žalba u pogledu odmjere troškova s obzirom na vrijednost predmeta spora, jer ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da, u situaciji kao što je ova, kada deklaratorni tužbeni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za kondemnatorni tužbeni zahtjev, vrijednost predmeta spora se određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio o visini troškova koji tužitelju pripadaju.

15. Slijedom navedenog žalbe se ukazuju neosnovanima radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kako niti jedna od stranaka nije sa žalbom uspjela to im nije mogao biti dosuđen niti trošak žalbenog postupka.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić