Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-605/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku posl.br. P-1040/2024-7 od 01. srpnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I, II, III. i V. izreke presuda Općinskog suda u Osijeku posl.br.P-1040/2024-7 od 01. srpnja 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3222430, sklopljenog 11.1.2006. između tužiteljice UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđenog 11.1.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ou-14/06, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici UC u roku od 15 dana isplati iznos od 247,35 EUR (dvijestočetrdesetsedameuratridesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 21.1.2006. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita dobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici UC naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 261,54 EUR (dvjestošezdesetjedaneuroi pedesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 782,14 EUR (sedamstoosamdesetdvaeuraičetrnaestcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 536,49 EUR (petstotridesetšesteuraičetrdeset devetcenti), sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužitelju naložiti tuženiku naknaditi parnične troškove sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, te troškove žalbe sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je utvrđenjem ništetnosti jedne ugovorne odredbe ugovora o kreditu, one o isplati jednokratne naknade od 3,30% iznosa kredita, te vraćanje svote naplaćene na temelju navedene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 11. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor), kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 11.879,50 CHF, protuvrijednost u kunama, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju rabljenog automobila,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% iznosa kredita,

- da je tuženik tužiteljici na ime jednokratne naknade naplatio 247,35 eura,

- da je tužiteljica upućena radi uzimanja kredita na tuženika iz auto kuće u kojoj je kupovala automobil,

- da joj je tuženik ponudio predmetni ugovor u CHF, te da o pojedinim odredbama ugovora nije mogla pregovarati.

7. Ukazujući na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) prvostupanjski je sud zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, te stoga ništetna, a zbog toga je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je stekao na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, jer je isto stekao bez osnove i to s kamatama od stjecanja do isplate, temeljeći odluku o plaćanju na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

7.1. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio jer je ovdje riječ o restitucijskom zahtjevu a u tom slučaju rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle upravo tek od pravomoćnosti ove odluke, ukazujući na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a niti onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju ukazuje tuženik, jer suprotno tuženikovim žalbenim tvrdnjama, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski je sud, protivno žalbenim tvrdnjama (u kojima se ukazuje na odredbe članaka 96. stavak 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača, očito ne onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora), jasno i valjano obrazložio da predmetna odredba ne podliježe ograničenjima u ispitivanju poštenosti, u smislu članka 84. ZZP-a, jer nije riječ o ugovornoj odredbi koja se tiče cijene i predmeta ugovora, te da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te budući je samo gramatički razumljiva ali ne sadrži nikakve podatke o tome na koje se usluge i/ili troškove odnosi, radi čega je ista nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP te stoga ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

9.1. Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud smatrao da je o svim spornim pitanjima odlučeno u kolektivnom postupku, jer prvostupanjski sud taj postupak niti ne spominje.

9.2. Činjenica da je Ugovor ispunjen, na što žalitelj ukazuje, ne znači da se ne može utvrđivati ništetnost neke njegove odredbe, o čemu je ovdje riječ.

10. Neosnovana je žalbena tvrdnja da je sud propustio utvrditi je li se o Ugovoru pojedinačno pregovaralo, jer je na temelju iskaza tužiteljice, utvrđeno da nije. S obzirom da je tuženik financijska institucija, koja u okviru svoje osnovne djelatnosti nudi kredite, notorno je da takvi ugovori spadaju u tipske ugovore, pa je svakako na tuženiku bio teret dokaza da bi u konkretnom slučaju bilo drugačije.

11. Potpuno je nejasna žalbena tvrdnja kako je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. ZZP jer da naslovni sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 jer, kako je već istaknuto, prvostupanjski sud nije svoju odluku ni na kakav način vezao za predmetni spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na koju se žalba potpuno neutemeljeno višekratno naslanja. Poveznica s predmetnim postupkom kolektivne zaštite prava potrošača postoji, a ta je da predmetni ugovor, s obzirom na valutu uz koju je vezana glavnica, vrijeme sklapanja, osobu kreditora – tuženika, u kategoriju onih na koje se odnosi predmetni spor a u kojem je pravomoćno utvrđeno kako su ti ugovori sadržavali nepoštene i zbog toga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavnica, sve zbog nedovoljne informiranosti potrošača od strane banaka u pogledu elemenata potrebnih za donošenje valjane odluke.

12. I u odnosu na pitanje poštenosti tuženika, tuženik još jednom pogrešno ukazuje kako odluke u slučaju Franak ne djeluju erga omnes. Prvostupanjski je sud valjano zaključio da nepoštenost tuženika proizlazi iz izvedenih dokaza, jer je tuženik taj koji je sastavio predmetni Ugovor čiji je sastavni dio nepoštena, te zbog toga ništetna ugovorna odredba, a uvažavajući i činjenicu da je riječ o tipskom ugovoru koji spada u osnovno tuženikovo poslovanje, nema temelja tuženika smatrati poštenim stjecateljem, radi čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je naložio tuženiku vratiti tužitelju ono što mu je on platio na temelju ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama guje od stjecanja do isplate, sukladno članku 323. stavak 1. u vezi članka 1111. i 1115. ZOO-a.

13. Kako se odluka o troškovima pobija samo kao posljedica pogrešne odluke o glavnoj stvari, to je žalba i u tom dijelu neosnovana, a kako tuženik sa žalbom nije uspio to mu nisu mogli biti niti dosuđeni troškovi žalbe.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP- a.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić