Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-455/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Hana Lukić Hob, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima posl. broj: P-614/2024-13 od 6. lipnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u manjem dijelu prihvaća te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. broj P-614/2024-13 od 6. lipnja 2025.:

a) preinačuje u dijelu točke II. u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate tako da se za to razdoblje nalaže tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b) potvrđuje u točki I., preostalom dijelu točke II., te točkama III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 7. točke 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250–27000059469/2007 od 19. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.“ II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TA OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 820,25 eur (osamstotinadvadeseteuraidvadesetpecenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine, zatim od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 750,00 eur (sedamstotinapedeseteura), sa zateznim kamatama, tekućim od 6. lipnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka".

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove postupka, uključujući i one žalbenog postupka, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz uputu prvostupanjskom sudu da se mora jasno izjasniti o svim navodima, prigovorima i stavovima koje je on iznio.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba u pretežitom dijelu nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 7. točke 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja unaprijed jednokratne naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja je u tom času iznosila 1,2%.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 19. svibnja 2007. (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 116.300,00 CHF, protuvrijednost u kunama, s rokom otplate od 16 godina,

- da je kredit bio stambeni, za adaptaciju kuće,

- da je u Ugovoru predmetna naknada ugovorena u postotku, ne i nominalnom iznosu, te na tu odredbu, kao ni bilo koju drugu, tužitelj nije mogao utjecati,

- da je nesporno predmetna naknada naplaćena u utuženom iznosu.

7. Pozivajući se na odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03) prvostupanjski je sud zaključio da je predmetna odredba nepoštena i stoga ništetna, radi čega i prihvaća deklatorni tužbeni zahtjev, a pozivajući se na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima prihvatio je zahtjev za isplatom, odnosno vraćanjem plaćenog na temelju te ništetne ugovorne odredbe, zajedno sa zateznim kamatama.

8. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kojem zastara nastupa istekom 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata.

9. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena nekom od povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Tuženik u žalbi ukazuje na bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4., 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te ukazuje na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, sve to vezano za tvrdnje da se prvostupanjski sud nije očitovao o onome što je on tijekom postupka iznosio, a što ponavlja i u žalbi.

10. Žalitelj ne pobija utvrđenja prvostupanjskog suda, dakle činjenicu da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo niti moglo pregovarati i da tužitelj nije mogao na njezin sadržaj utjecati, već ponavlja navode o tome da je imao pravo na naplatu navedene naknade i ukazuje na pravni temelj za naplatu troškova obrade kredita, pozivajući se na članak 1021. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, označavajući ga kasnije kao ZOO/78), poziva se na praksu Suda EU, tvrdi da je selektivno i izvan konteksta pozivanje prvostupanjskog suda na presudu Suda EU C-224/19 (na koju se prvostupanjski sud nije niti pozvao), ukazuje na praksu nekih hrvatskih sudova, a dodatno se u žalbi izlažu iskustva u poredbenom pravu.

11. Poredbeno pravo na koje žalitelj ukazuje svakako nije ono o čemu bi se domaći sudovi trebali očitovati, a isto nije potrebno ni kada je u pitanju praksa domaćih sudova, jer su sudovi neovisni i praksa drugih sudova ih ne obvezuje.

12. U pogledu prakse Suda EU valja reći da je prvostupanjski sud ukazao na druge odluke tog suda i to C-240/98 i C-244/98, a ne C-224/19, kako to tvrdi žalitelj.

13. No, prvenstveno treba reći da je ovdje, kao i u svakom sudskom postupku, prije svega bitno materijalno pravo koje se ima primijeniti, a to je, s obzirom na vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, ZZP/03, kako to i sam žalitelj ukazuje, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa upiranje tuženika na to da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije relevantno za ocjenu je li ona poštena, jer predmetna ugovorna odredba nije ona na koju se odnosi članak 84. (predmet ugovora i cijena), pa se njena poštenost može ispitivati i tome (jasnoći, razumljivosti i uočljivosti) unatoč.

16. Pri ocjeni poštenosti, potrebno je, u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 ispitati je li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača, pri čemu u smislu odredbe članka 83. ZZP/03, treba uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora a i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Potrošaču, kao "slabijoj" ugovornoj strani njome je nametnuta ugovorna obveza koja nije bila predviđena zakonom, pa tako ni člankom 1021. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05) kako to pokušava tumačiti tuženik ukazujući da je stavkom 2. tog članka propisano: „Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ tvrdeći da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita, jer nije točno da bi to bilo jedno te isto.

18. Žalbeni prijedlog da se od Hrvatske narodne banke zatraži očitovanje o značenju efektivne kamatne stope (kroz koju da je naplaćen trošak obrade kredita) nije prihvatljiv jer ovdje nije riječ o tome da bi sporno bilo što znači efektivna kamatna stopa, a uz to je ukazati da je značenje efektivne kamatne stope/realne kamate na zajam propisano u članku 60. stavak 1. ZZP/03.

19. Člankom 59. ZZP/03 propisan je sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu pa tako ugovor mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti i odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), a u konkretnom slučaju zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a niti je notorno na koje bi se to troškove i usluge sporna paušalna naknada, čija visina ovisi samo o visini odobrenog kredita, odnosila.

20. Stoga, uzimajući u obzir i druge okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena (članak 83. ZZP), a to je da je riječ o tipskom ugovoru o stambenom kreditu, dakle često sklapanoj vrsti ugovora za potrebe rješavanja osnovnih životnih potreba, da je k tome ovdje riječ o ugovoru iz kategorije onih koji su, što je notorno, bili predmetom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, u kojem je postupku pravomoćnim odlukama (Pž-7129/13 i Pž-6632/17) utvrđeno da je, pored ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u tim potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su zbog toga što su nepoštene i ništetne (tako i Rev-673/2023) , a sve jer potrošači nisu bili obaviješteni o svim parametrima potrebnim za donošenje informirane odluke, što je i ovdje slučaj.

21. Stoga ovaj sud smatra da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je predmetna ugovorna odredba nepoštena, pa je na temelju članka 87. stavak 1. u vezi članka 81. stavak 1. ZZP/03 pravilno odlučio kada je prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe, što je identično tadašnjem zakonskom pojmu ništavosti.

22. Kako je dakle predmetna odredba ništetna, to je na temelju članka 1111. u vezi s odredbom članka 323. ZOO/05, pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu (vraćanje) nesporno plaćene naknade u iznosu od 820,25 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate, sukladno članku 1115. ZOO/05. Stopu zateznih kamata prvostupanjski je sud pravilno odredio za razdoblje do 29. prosinca 2023., ali ne i za razdoblje nakon toga, sukladno članku 29. stavka 2. ZOO/05.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare pravilno je prvostupanjski sud taj prigovor odbio ukazavši na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, a rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena (u ovom slučaju tek ovom odlukom) ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe, a što je u skladu i sa shvaćanjem Suda EU izraženog u odluci br. C-679/24 od 19. ožujka 2026.

24. U odnosu na žalbeni navod glede odluke o troškovima neosnovano tuženik osporava potrebu tužitelja da prije pokretanja postupka pribavi od tuženika podatak o visini naplaćene naknade, jer da je tuženik visinu priznao, a i da nije taj bi podatak dostavio u spis po nalogu suda, valja reći da nije osnovan. Naime, navedeni podatak tužitelju je trebao kako bi postavio određeni tužbeni zahtjev, bez pokušaja dobivanja navedenog podatka tužitelj nije mogao ustati niti tužbom iz članka 186.b ZPP-a, jer je prethodno bezuspješno obraćanje tuženiku procesna pretpostavka za takvu tužbu. Da bi tuženik mogao priznati visinu tužbenog zahtjeva bilo je potrebno da prethodno visina bude određena, a to je mogla biti samo ako taj podatak tužitelj prethodno dobije od tuženika. Stoga ni žalbeni navodi u odnosu na odluku o troškovima nisu osnovani pri čemu je za dodati da u pogledu odluke o troškovima ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

25. Slijedom navedenog povodom žalbe tuženika valjalo je preinačiti prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno o visini zateznih kamata na dosuđenu glavnicu i odlučiti kao pod točkom a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a, a u preostalom dijelu žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom b) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

26. Kako tuženik sa žalbom nije uspio to mu nije mogao biti niti dosuđen trošak žalbenog postupka, sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić