Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-631/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko odvjetnik iz Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-7240/2024-9 od 28. svibnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, u manjem dijelu prihvaća i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-7240/2024-9 od 28. svibnja 2025. se:

a) potvrđuje u točkama I. i II. izreke

b) preinačuje u točki III. tako da glasi:

" III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 695,22 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102479389 od 20.6.2005. sklopljenog između prednika tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl. 10. glasi: NAKNADA:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 602,78 Eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 20.6.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodištereferentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te, kako navodi, apsolutno bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve odbiti, a tužitelju naložiti tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana samo u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka III. izreke).

5. Predmet spora zahtjev je utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o isplati jednokratne naknade na obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2,5% iznosa kredita, te vraćanje svote naplaćene na temelju navedene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su prednica tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 20. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor), kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 38.538,24 CHF, protuvrijednost u kunama, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit uzet radi zatvaranja postojećeg kredita i adaptaciju stambenog prostora,

- da je ugovoreno da se korisnici kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu kredita od 2,50% iznosa kredita,

- da je tuženik predniku tužitelja na ime jednokratne naknade naplatio 602,78 eura 5. ožujka 2005.,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, niti je korisnici kredita (prednici tužitelja) obrazložena svrhu naknade niti koji se troškovi tom naknadom pokrivaju,

pa je, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) prihvatio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe zaključivši da je ista nepoštena, te stoga ništetna, a pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) naložio tuženiku platiti tužitelju ono što je na temelju navedene ništetne odredbe primio od njegove prednice, jer je isto stekao bez osnove, i to s kamatama od dana stjecanja do isplate.

6.1. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da u slučaju restitucijskog zahtjeva rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle upravo tek od pravomoćnosti ove odluke, ukazujući pri tom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a niti onu (a ne one, kako to žalitelj navodi) iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Naime, člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a propisana je samo jedna bitna povreda a to je ona koja za posljedicu ima da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Razlozi zbog kojih se presuda ne može ispitati mogu biti različiti ali to ne znači da je ovom odredbom propisano više različitih bitnih povreda. Suprotno tuženikovim žalbenim tvrdnjama, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi ovaj žalbeni razlog bio ostvaren.

8. Žalbenim se navodima prvostupanjska presuda pobija prije svega (i jedino) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno tvrdnjama o pogrešnom tumačenju odredbi ZZP-a na koji se pozvao prvostupanjski sud, a koji se i ima primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i status prednice tužitelja kao potrošača.

8.1. Žalitelj pokušava dovesti u pitanje zaključak prvostupanjskog suda kako je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret potrošača. U prilog svojih tvrdnji žalitelj ukazuje na to da u vrijeme ugovaranja nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, što je uvedeno u hrvatsko zakonodavstvo tek 2013. godine i to na način da je samo formalizirano postojeće stanje, da se i dan danas u bankarskom poslovanju naplaćuju razne naknade koje se ni iz perspektive zakonodavca a niti regulatora ne smatraju spornima, da se iz samog naziva odredbe može razumno shvatiti o kakvim se troškovima radi i mogle su se shvatiti ekonomske posljedice te odredbe, da prvostupanjski sud nije vodio računa o odredbi članka 83. ZZP-a kojom je propisano kao se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena u obzir uzima i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale odredbe ugovora, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

8.2. U vezi ovih žalbenih navoda treba reći da to što nije postojalo izričito zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade ne znači da takva ugovorna odredba nije mogla biti nepoštena prema odredbama tada važećeg ZZP-a, a tvrdnja tuženika kako je sadašnjim zakonskim uređenjem upravo formalizirano dotadašnje stanje može također dovesti do jednako logičnog zaključka da za takvo postupanje do „formalizacije“ nije bilo zakonske osnove.

8.3. Postojanje drugih naknada koje banke naplaćuju svakako nisu argument za to da je tuženik mogao naplaćivati predmetnu naknadu, a i notorna je činjenica, suprotno navodima tuženika, da su razne naknade koje banke uobičajeno naplaćuju, sve više predmet preispitivanja pa i zakonodavnog ograničavanja.

8.4. To što je naziv naknade razumljiv, te se jednostavnom računskom operacijom mogu shvatiti ekonomske posljedice te naknade, ne znači da je odredba poštena. Upravo iz strogo gramatičkog tumačenja odredbe nije jasno zbog čega bi visina naknade ovisila o visini kredita, jer „obrada zahtjeva i odobravanje kredita“ ukazuje na administrativne poslove za koje nema razumnog razloga da budu vezani za fiksni postotak od iznosa kredita, a niti tuženik takve razloge navodi.

8.5. Uzimajući u obzir vrstu ugovora (o kreditu), svrhu ugovora (za renoviranje stana), dakle da je riječ o tipskom ugovoru, kakvi su na tržištu godinama, pa stoga nije samo riječ o povredi interesa jedne ugovorne strane, već povredi javnog interesa, uzimajući u obzir i notornu činjenicu da, s obzirom na valutu uz koju je vezana glavnica (CHF), vrijeme sklapanja (2005.), te osobu kreditora, predmetni Ugovor spada u kategoriju onih kakvi su bili predmetom sudskog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem je pravomoćno utvrđeno kako su isti (ugovori) sadržavali (i druge) nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti uz koju je vezana glavnica, sve zbog nedovoljne informiranosti potrošača, to su ispunjeni uvjeti za zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe sukladno članku 81. stavak 1. u vezi članka 83. ZZP, zbog čega je predmetna odredba ništava sukladno članku 87. stavak 1. ZZP, odnosno ništetna prema sadašnjoj zakonskoj terminologiji, pa je odluka prvostupanjskog suda kojom je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti prihvaćen zakonita, a žalba u tom dijelu neosnovana.

9. Žalitelj ne problematizira pitanje bi li tužitelj imao pravo na povrat onog što je plaćeno na temelju predmetne ugovorne odredbe kad bi ta odredba bila ništetna, pa samo valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, utvrdivši da je ugovorna odredba ništetna, naložio tuženiku platiti (vratiti) navedeni iznos, ali ne na temelju odredaba ZOO-a na koji se pozvao već na temelju članka 210. stavak 1. u vezi članka 113. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO ) koji se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kad je Ugovor sklopljen (2005.), te odredbu članka 1163. stavak 1. ZOO/05.

10. U odnosi na žalbene navode kojima se pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda o prigovoru zastare i tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos, treba reći da je prvostupanjski o prigovoru zastare pravilno odlučio a njegovim razlozima može se dodati samo to da je predmetno shvaćanje u skladu i sa odlukom Suda EU C-679/24, a zatezne kamate na iznos koji tuženik treba vratiti pravilno su dosuđene od dana stjecanja, sukladno članku 214. ZOO/91, jer se tuženik ne može smatrati nego nepoštenim (nesavjesnim) s obzirom da je on sastavio (tipski) ugovor koji sadrži predmetnu nepoštenu odredbu, pa je žalba i u dijelu u kojem se odnosi na točku II. izreke prvostupanjske presude neosnovana.

11. Osnovana je žalba samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i to zbog toga što je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora uzeo onu koju je označio tužitelj, kojoj je tuženik u odgovoru na tužbu osnovano prigovarao ukazujući da bi u sporovima kao što je ovaj, kada deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora trebalo uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a pri tom ukazujući na konkretne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. I ovaj sud smatra tuženikovo shvaćanje ispravnim pa je troškove valjalo obračunati za svaku odvjetničku radnju upola manje, umjesto 200,00 po 100,00 eura, osim za pristup na ročište na kojem je presuda objavljena 50,00 umjesto 100,00 eura. Neosnovano žalitelj smatra da tuženiku ne pripada naknada za to ročište jer da isto nije potrebno za vođenje parnice s obzirom da je to ročište posebno propisano ZPP- om i na njemu se strankama uručuje odluka od kojeg uručenja teče rok za žalbu, pa se ne može smatrati da ono nije bilo potrebno za vođenje parnice samo zato što se to ročište održava nakon što je raspravljanje, koje prethodi donošenju odluke, već završeno. Stoga ukupni troškovi zastupanja po odvjetniku ne iznose 1.125,00 eura (uključivši PDV) već 562,50 eura, što uz priznate troškove pristojbe za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,72 eura znači da je ukupan trošak tužitelju trebalo priznati u svoti od 695,22 eura.

13. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod a) izreke na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, a kao pod b) na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

14. Kako tuženik sa žalbom nije uspio jer se uspjeh mjeri samo u odnosu na glavnu stvar (članak 154. ZPP-a u vezi s člankom 35. ZPP-a), to tuženiku nisu mogli biti niti dosuđeni zatraženi troškovi žalbe.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić