Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-592/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5453/2023-28 od 13. lipnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, a žalba tužiteljice prihvaća i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5453/2023-28 od 13. lipnja 2025. se:

a) potvrđuje u točkama I. i III. izreke

b) preinačuje u točki II. izreke tako da glasi:

„Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.007,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2026. do isplate a koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.473,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 8,74 EUR od 1.11.2008. godine do isplate

na iznos od 12,37 EUR od 3.1.2009. godine do isplate

na iznos od 13,79 EUR od 1.2.2009. godine do isplate

na iznos od 12,13 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

na iznos od 11,28 EUR od 24.4.2009. godine do isplate

na iznos od 12,75 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

na iznos od 8,73 EUR od 1.6.2009. godine do isplate

na iznos od 7,11 EUR od 28.7.2009. godine do isplate

na iznos od 6,56 EUR od 1.8.2009. godine do isplate

na iznos od 7,42 EUR od 2.10.2009. godine do isplate

na iznos od 7,42 EUR od 2.10.2009. godine do isplate

na iznos od 6,41 EUR od 3.11.2009. godine do isplate

na iznos od 11,48 EUR od 30.12.2009. godine do isplate

na iznos od 12,15 EUR od 15.1.2010. godine do isplate

na iznos od 14,18 EUR od 3.3.2010. godine do isplate

na iznos od 13,87 EUR od 11.3.2010. godine do isplate

na iznos od 18,06 EUR od 1.5.2010. godine do isplate

na iznos od 23,37 EUR od 15.5.2010. godine do isplate

na iznos od 27,25 EUR od 11.6.2010. godine do isplate

na iznos od 33,26 EUR od 13.7.2010. godine do isplate

na iznos od 25,84 EUR od 11.8.2010. godine do isplate

na iznos od 36,13 EUR od 21.9.2010. godine do isplate

na iznos od 36,05 EUR od 8.10.2010. godine do isplate

na iznos od 46,96 EUR od 2.12.2010. godine do isplate

na iznos od 44,97 EUR od 11.12.2010. godine do isplate

na iznos od 48,50 EUR od 20.1.2011. godine do isplate

na iznos od 43,60 EUR od 11.2.2011. godine do isplate

na iznos od 47,62 EUR od 11.3.2011. godine do isplate

na iznos od 42,54 EUR od 12.4.2011. godine do isplate

na iznos od 53,48 EUR od 12.5.2011. godine do isplate

na iznos od 62,35 EUR od 11.6.2011. godine do isplate

na iznos od 78,44 EUR od 29.7.2011. godine do isplate

na iznos od 86,14 EUR od 23.8.2011. godine do isplate

na iznos od 61,92 EUR od 19.10.2011. godine do isplate

na iznos od 65,97 EUR od 28.10.2011. godine do isplate

na iznos od 62,39 EUR od 22.11.2011. godine do isplate

na iznos od 65,68 EUR od 20.12.2011. godine do isplate

na iznos od 72,18 EUR od 24.2.2012. godine do isplate

na iznos od 72,18 EUR od 24.2.2012. godine do isplate

na iznos od 71,80 EUR od 28.4.2012. godine do isplate

na iznos od 71,50 EUR od 18.5.2012. godine do isplate

na iznos od 71,50 EUR od 18.5.2012. godine do isplate

na iznos od 71,29 EUR od 31.7.2012. godine do isplate

na iznos od 69,09 EUR od 18.8.2012. godine do isplate

na iznos od 69,48 EUR od 7.9.2012. godine do isplate

na iznos od 65,85 EUR od 14.9.2012. godine do isplate

na iznos od 67,49 EUR od 11.10.2012. godine do isplate

na iznos od 70,79 EUR od 13.11.2012. godine do isplate

na iznos od 64,85 EUR od 26.1.2013. godine do isplate

na iznos od 66,83 EUR od 19.3.2013. godine do isplate

na iznos od 68,68 EUR od 21.3.2013. godine do isplate

na iznos od 63,18 EUR od 20.7.2013. godine do isplate

na iznos od 63,18 EUR od 20.7.2013. godine do isplate

na iznos od 65,51 EUR od 15.9.2013. godine do isplate

na iznos od 65,51 EUR od 15.9.2013. godine do isplate

na iznos od 65,42 EUR od 15.9.2013. godine do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.882,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobijaju i tužiteljica i tuženik, tužiteljica u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka – točki II. izreke, a tuženik u cijelosti, tužiteljica žalbu ulaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te naložiti tužitelju naknaditi parnične troškove, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, dok tužiteljica predlaže preinačiti odluku o troškovima, a oboje žalitelja traže i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužiteljica tuženiku u otplati kredita platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica, sa zateznim kamatama od plaćanja do vraćanja.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, zaključila s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu 6. lipnja 2006. (dalje: Ugovor),

- da se radilo o potrošačkom kreditu,

- da je kredit odobren u svoti od 22.222,42 CHF, protuvrijednost u kunama, s otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

7. Prvostupanjski se sud pozvao na pravomoćnu presudu donesenu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u predmetu koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod br. P-1401/2012 (Pž-6632/2017) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, uključujući i tužiteljicu, sklapajući ugovore o kreditima koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kakva je i predmetna, a pozivanje na tu presudu temeljio je na odredbama članaka 502.c ZPP-a te članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ukazujući i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev- 3142/2018, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2233/2019.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tuženik nije postupio drugačije nego je to bilo u situacijama koje su bile predmet raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa, dakle da tužiteljicu nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), pa kako su iste ništetne to je naložio tuženiku vratiti sve ono što je od tužiteljice primio na temelju navedenih ništetnih odredbi, dakle sve što je platila više od onog što bi bila plaćala da nije došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni (u vrijeme realizacije kredita), a koju razliku je utvrdio na temelju financijskog vještačenja.

9. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, dakle od 14. lipnja 2018. i pri tom ukazao na takvo pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, ali ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a, na koju ukazuje žalitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, naprotiv ona sadrži sve što je potrebno a nadasve razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, koje u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

11. Paušalne su žalbene tvrdnje vezane za pitanje izvođenja i kojih dokaza, prvostupanjski je sud dao valjane razloge zašto nije saslušao javnog bilježnika (točka 22. obrazloženja) i to jer on nije taj koji je trebao i mogao objasniti tužiteljici, kao potrošaču, rizike fluktuacije tečaja CHF, što je ovdje informacija koja je relevantna, a od saslušanja svog zaposlenika tuženik je odustao.

12. Neosnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije dao niti jedan argument zašto je prigovor zastare neosnovan, jer prema općeprihvaćenoj sudskoj praksi zastara vraćanja stečenog na temelju ništetnog ugovora ili nekog njegovog dijela (a o tome je ovdje riječ u smislu članka 1111. u vezi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) teče od dana kad je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, kao što je to u ovom slučaju od pravomoćnosti odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je to i računao prvostupanjski sud, a što je u skladu i sa shvaćanjem Suda EU iz odluke broj C-679/24 od 19. ožujka 2026.

13. Protivno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud odredio tijek zateznih kamata na dosuđene iznose od dana stjecanja, smatrajući tuženika nesavjesnim točnije nepoštenim, sukladno članku 1115. ZOO-a jer je tuženik taj koji je sačinio ugovor s nepoštenim ugovornim odredbama, pa se ne može smatrati poštenim.

14. Neosnovani su žalbeni navodi kako bi bila počinjena neka bitna povreda parničnog postupka jer prvostupanjski sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem kakvo je predlagao tuženik, jer zadatak koji se vještaku daje ovisi o pravnom stavu, pa je u ovom slučaju vještak nalaz i mišljenje dao prema zadatku koji je utemeljen na pravilnom pravnom stavu i za drugi/drugačiji zadatak vještaku nije bilo potrebe.

15. Žalbeni navodi kako tuženik smatra spornim postojanje pravnog interesa tužitelja(ice) na podnošenje tužbe kojom bi se utvrđivala ništetnost pojedinih ugovornih odredbi je promašen, jer takvog tužbenog zahtjeva u ovom predmetu i nema (o tome se odlučivalo kao o prethodnom pitanju), niti se prvostupanjski sud njime (pravnim interesom) bavio kako to ukazuje žalitelj (točka VII. žalbe), a o žalbenoj tvrdnji kako ovdje nije riječ o naknadi štete već o potraživanju stečenog bez osnove, pa da stoga ne postoji ni pravni osnov ni pravni interes tužiteljice za podnošenje ove tužbe, ovaj se drugostupanjski sud ne može adekvatno očitovati jer mu je pravno nerazumljiva.

16. Činjenica koju žalitelj ističe, a to je da bi tužiteljica sama mogla birati valutu kredita, ne znači da relevantne odredbe Ugovora nisu nepoštene i stoga ništetne, kao što za to utvrđenje ne može biti od utjecaja niti to jesu li korisnici kredita u CHF na ovaj način dovedeni u bolju poziciju od onih koji su kredite imali u drugim valutama.

17. Činjenica da bi tuženik postupao u skladu s nekim zakonom (u ovom slučaju Zakonom o bankama na koji se žalitelj poziva), ne znači da ima pravo odstupiti od drugog zakonu (u ovom slučaju Zakonu o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ 96/03), jer ga i on također obvezuje.

18. Sve što tuženik u žalbi navodi u vezi pitanja nepoštenosti relevantnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije relevantno, jer je o tome prvostupanjski sud pravilno zaključivao pozivajući se na vezanost za pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, pa su ti žalbeni navodi oni koji su mogli biti eventualno od značaja samo u tom postupku kolektivne zaštite, ali unatoč tome valja reći da razlozi zbog kojih su takve odredbe ugovora o kreditima utvrđene nepoštenima nije to što je tečaj CHF rastao (to je bio povod zbog kojeg je došlo do pokretanja postupka zaštite kolektivnih interesa), već to što potrošači nisu bili upoznati sa svim rizicima fluktuacije tečaja CHF, koji su tuženiku, kao financijskoj instituciji morali biti poznati, a prosječnom potrošaču svakako ne, i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, tuženik je potrošače s tim trebao upoznati.

19. Dakle, žalbeni navodi tuženika u pogledu glavne stvari nisu osnovani, a nije niti onaj koji se tiče odluke o troškovima.

19.1. Odluku o troškovima tuženik pobija jer da vrijednost boda nije mogla biti odmjerena prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23) koja je vrijedila u vrijeme zaključenja glavne rasprave, već prema Tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake radnje, pri čemu se ukazuje da, sukladno Ustavu RH, zakoni ne mogu imati povratno djelovanje, osim zbog opravdanih razloga, a Tarifa nije zakon. Točno je da Tarifa nije zakon (što bi značilo da se na nju ne primjenjuje zabrana povratnog djelovanja zakona), a ovdje nije niti riječ o povratnom djelovanju, već je određeno da se naknada odvjetničkih troškova odmjerava prema Tarifi koja je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke o troškovima, što je usporedivo sa zakonom (ZOO) propisanim dosuđivanjem naknade štete prema cijenama u vrijeme presuđenja (članak 323. stavak 1.), a ne prema cijenama u vrijeme nastanka štete u kojem obveza naknade već nastaje.

20. Slijedom navedenog žalbu je tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu radi čega je odlučeno kao pod točkom I.a) izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Osnovano, međutim, tužiteljica smatra da joj je trebao biti priznat i trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda, jer se na tom ročištu odluka uručuje strankama i od tada strankama teče rok za žalbu, pa se ne može smatrati da pristup na to ročište koje saziva sud i na koje poziva stranke, nije bio potreban za vođenje parnice. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I.b) na temelju članka 380. točka 3. u vezi članka 381. i 373. točka 3. ZPP-a i tužiteljici je dosuđen i taj trošak od 125,00 eura za pristup na to ročište (50 bodova x 2 eura, uvećano za 25% PDV-a).

22. Kako je tužiteljica sa žalbom uspjela to joj je valjalo dosuditi i trošak žalbe koji, s obzirom na v.p.s. od 125,00 eura, te jer je riječ o žalbi na rješenje (odluci o troškovima) prema Tbr. 10. točka 4. Tarife iznosi 50 % nagrade iz Tbr. 7. točka 1., odnosno 31,25 eura radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić