Poslovni broj: Usž-2923/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3736/2024-12 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3736/2024-12 od 29. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-224-02/19- 01/3625, URBROJ: 511-01-203-20-4 od 27. ožujka 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 27. ožujka 2024. odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.
2. Tužiteljica je protiv navedene presude podnijela žalbu kojom zakonitost iste pobija iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je zahtjev podnijela temeljem odredbe članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a sukladno kojoj odredbi ne postoje ograničenja niti uvjet da se iseljenikom smatra samo osoba koja je status iseljenika stekla do 8. listopada 1991. godine. Pojašnjava da naknadna izmjena uvjeta za stjecanje statusa iseljenika do koje je došlo člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 102/19.) je irelevantna i bez pravnog učinka na njezin zahtjev, obzirom da je odredbom članka 17. istog Zakona, ograničena primjena tih izmjena i dopuna na postupke pokrenute poslije stupanja na snagu tog Zakona. Tvrdi da odredba članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu nema retroaktivno djelovanje, stoga da se ista ne primjenjuje na zahtjeve za stjecanje hrvatskog državljanstva podnesene prije stupanja na snagu navedenog Zakona pa tako ni na zahtjev tužiteljice koji je podnesen 10. lipnja 2019. godine, a suprotno tumačenje navedene odredbe bilo bi u suprotnosti s člankom 17. Ustava Republike Hrvatske.
2.1. Nadalje navodi da je činjenica što je zakonodavac tek Izmjenama i dopunama iz 2019. godine (s primjenom od 1. siječnja 2020.) vremenski ograničio pojam iseljenika, dovoljna za logički zaključak da značenje tog pojma, u ranijem razdoblju, nije bilo vremenski ograničeno, a u prilog čemu dostavlja i primjedbu Ureda pučke pravobraniteljice na nacrt izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. godine.
2.2. Pozivom na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III- 1895/2001 od 16. veljače 2005. i U-III-16125/2009 od 16. prosinca 2009. tvrdi da je Ustavni sud onemogućio povratnu primjenu Zakona o hrvatskom državljanstvu te zauzeo stav da se isti ne može primjenjivati na pravne činjenice nastale prije početka njegove primjene. Naglašava da je u konkretnom predmetu sporno isključivo pravno pitanje tj. da li je tužiteljica imala status iseljene osobe zbog toga što se iselila 5. kolovoza 1995., odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj 53/91.).
2.3. Zaključno iznosi da joj je u postupku pred upravnim tijelom onemogućeno popunjavanje upitnika o poznavanju hrvatske kulture i društvenog uređenja u skladu s važećim Pravilnikom uz obrazloženje da ionako ne ispunjava uvjete u pogledu statusa iseljenice na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu. Iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je ista u cijelosti neosnovana. Tvrdi da su u obrazloženju rješenja tuženika navedene sve relevantne činjenice te da su u provedenom upravnom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, činjenično stanje potpuno i točno utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
5. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je Upravni sud u Zagrebu ocijenio da tužiteljica ne ispunjava uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo propisane odredbom članka 11. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/91., 113/93., 4/94., 130/11. i 110/15., dalje: ZoHD), a koja propisuje da iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ovoga Zakona. Stavkom 2. iste odredbe Zakona, propisano je da je iseljenik iz stavka 1. ovoga članka osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi.
6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica 10. lipnja 2016. podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju, prethodno citirane, odredbe članka 11. stavka 1. ZoHD–a. Prilikom preispitivanja pretpostavki za udovoljavanje zahtjevu tužiteljice, između ostalog je utvrđeno da je ista 5. kolovoza 1995. napustila Republiku Hrvatsku, a što je, po ocjeni tuženika i prvostupanjskog suda, obzirom da je iselila nakon 8. listopada 1991., zapreka za udovoljavanje njezinu zahtjevu.
7. Tužiteljica ne osporava činjenicu da je Republiku Hrvatsku napustila nakon 8. listopada 1991. već smatra da se na njezin zahtjev, koji je podnesen sukladno odredbi članka 11. stavka 1. ZoHD-a, ne može odnositi naknadna izmjena uvjeta za stjecanje statusa iseljenika do koje je došlo člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19.) na način se da se, prema izmijenjenoj odredbi, iseljenikom smatra samo osoba koja je status iseljenika stekla do 8. listopada 1991.
8. Međutim, zahtjev tužiteljice nije riješen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu na koji tužiteljica upire, već imajući u vidu odredbu članka 11. ZoHD-a, koji propisuje stjecanje državljanstva pod privilegiranim uvjetima za iseljenike te se, po prirodi stvari, odnosi isključivo na osobe koje su status iseljenika imale u trenutku stupanja na snagu tog Zakona, dakle 8. listopada 1991.
9. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio citiranu zakonsku odredbu ZoHD-a, koji definira tko se smatra iseljenikom te je osnovano prihvatio tumačenje tuženika da se u ovom slučaju tužiteljica ne može smatrati iseljenikom u smislu navedene odredbe jer na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) nije imala iseljenički status. Na pravilnost takvog tumačenja ove zakonske odredbe ukazuje dosljedna upravnosudska praksa (primjerice, presuda poslovni broj: Usž-3550/2019 od 18. listopada 2019.). Stoga nisu osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kao i o nedopuštenoj retroaktivnosti jer je zahtjev tužiteljice riješen u skladu s odredbom koja je bila na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva. Ovdje se napominje da odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, na koje se tužiteljica u žalbi poziva, nisu primjenjive na konkretan predmet jer u njima nije bilo riječ o primjeni odredbe članka 11. ZoHD–a.
10. Slijedom svega navedenog, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud utvrdili da se na tužiteljicu, koja je Republiku Hrvatsku napustila 5. kolovoza 1995., ne može primijeniti institut stjecanja državljanstva temeljem statusa iseljenika sukladno članku 11. stavku 1. ZoHD-u.
11. Kraj činjenice da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava osnovnu zakonsku pretpostavku statusa iseljenika iz članka 11. stavka 2. ZoHD-a, to je neosnovan prigovor o povredi pravila postupka zbog onemogućavanja popunjavanja upitnika o poznavanju hrvatske kulture, jer, u okolnostima konkretnog slučaja, takvi dokazi i radnje (poput provjere poznavanja kulture ili saslušanja stranaka) ne bi mogli dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.
12. Kako, dakle, tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
13. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 13. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
