Poslovni broj: Usž-4470/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PRIMORJE d.d., Senj, Mala Vrata 20, OIB: 18523717662, kojeg zastupa opunomoćenik Petar Tomljanović, odvjetnik iz Senja, S.S. Kranjčevića 3/d, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi statusa stranke u predmetu naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1657/2024-7 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1657/2024-7 od 23. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/312, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 10. srpnja 2024. i prvostupanjskog rješenja Ličko- senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-940-01/21-01/01, URBROJ: 2125-06-05/3-22-7 od 22. kolovoza 2022. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 10. srpnja 2024., odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 22. kolovoza 2022., kojim se , pored ostalih i ovdje tužitelju, ne priznaje svojstvo stranke u ovom upravnom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, Supilova 16, radi utvrđenja prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretnini, temeljem članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. -dalje u tekstu: Zakon o naknadi).

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka iz članka 49. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), jer nije izveo dokaze prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku. Ističe da je uz tužbu dostavio 17 dokaza i opširno obrazložio svoj tužbeni zahtjev te je predložio da se izvrši uvid u ustavnosudski spis pod brojem U-III-5745/2020, a koji u konkretnom slučaju predstavlja prethodno pitanje u predmetnom postupku. Također je u tužbi izričito naveo da upravni akt pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog zakona, zbog čega prvostupanjski sud nije mogao donijeti pobijanu presudu bez održavanja rasprave i bez obrazloženja zašto nije izveo predložene dokaze, jer za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 98. stavka 1. točke 4. ZUS-a. Naglašava da je prije donošenja meritorne odluke od strane prvostupanjskog tijela, do tada imao svojstvo stranke i sudjelovao u svim radnjama prvostupanjskog tijela, jer su mu, nakon pokretanja upravnog postupka (podnošenja zahtjeva Republike Hrvatske dana 29. studenog 2021.), upućivani tri puta zaključci o određivanju usmenih rasprava, zbog čega smatra da je imao svojstvo stranke te da mu je trebalo dostaviti meritorno rješenje, doneseno dan poslije oduzimanja statusa stranke. Pritom tužitelj ukazuje na odredbe članka 4. i članka 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), kojima je regulirano tko može biti stranka u upravnom postupku te propisana obveza sudjelovanja stranaka u postupku i izjašnjavanja o svim činjenicama relevantnim za rješavanje upravne stvari. Nastavno u žalbi iznosi detaljnije razloge u odnosu na meritum predmetne stvari, pri čemu se poziva na niz dokaza u spisu (rješenje Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Senj od 20. prosinca 1959. i od 25. svibnja 1960., rješenje Komisije za nacionalizaciju pri NO Kotara Rijeka od 30. rujna 1961., zahtjev za obnovu postupka pretvorbe od 27. studenoga 2006. i dr.), nakon čega opisuje poslovnu prostoriju koja je bila predmet nacionalizacije i 25. svibnja 1960. i 30. rujna 1961., te zaključuje da su nedvojbeno od 1960/1961 godine pa do 1997. izvršene ne samo građevinske preinake već potpuna promjena funkcije, namjene i površine predmetnog poslovnog prostora. Konačno, smatra da, kao stranka ima pravo, po odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, zatražiti od podnositelja zahtjeva kojem se daje u vlasništvo predmetni poslovni prostor, priznavanje suvlasništva u omjeru njegovih ulaganja odnosno isplatu odgovarajuće novčane naknade u omjeru tih ulaganja te da, sukladno članku 49. stavku 3. Zakona o naknadi, nije dužan tu nekretninu predati u posjed podnositelju zahtjeva kao vlasniku, sve dok mu on ne isplati naknadu za učinjena ulaganja , i to u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom ako se drukčije ne sporazume. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu te poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, uz nalog tuženiku da mu nadoknadi iskazani trošak sastava ove žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer bitna povreda odredaba upravnog spora postoji ako upravni sud tijekom spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovoga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda, upravo suprotno žalbenim navodima, sadrži sve propisano odredbom članka 119. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

8. Pritom ovaj Sud nalazi potrebnim dodatno ukazati na dosljednu sudsku praksu, prema kojoj se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena. Tom uvjetu je ovdje udovoljeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud, upravo imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i prirodu ove stvari, naveo pravno odlučne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitim rješenje tuženika, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost tužbenih prigovora na kojima tužitelj inzistira i u žalbi, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja po toj osnovi.

9. Ovo iz razloga jer, i po ocjeni ovoga Suda, tužitelj nema pravo sudjelovati u svojstvu stranke u postupku utvrđivanja prava vlasništva, pokrenutom po zahtjevu Republike Hrvatske od 29. studenoga 2021., temeljem članka 77. Zakona o naknadi, a prema kojoj odredbi Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

10. Odredbom pak članka 4. stavka 1. ZUP-a, na koju osnovano upire i prvostupanjski sud, propisano je da je stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.

11. Taj pravni interes ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. Prava, obveze i pravni interesi pak proizlaze iz propisa kojima se uređuju pojedine upravne materije, dakle, materijalnih propisa, iz kojeg razloga se pitanje da li neka osoba ima svojstvo stranke mora prosuđivati ne samo prema naprijed citiranoj odredbi ZUP-a, nego i prema materijalnom propisu temeljem kojega za osobu proizlazi određeno pravo ili pravni interes.

12. Takav materijalni propis je u konkretnom slučaju Zakon o naknadi, kojim se uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima u smislu toga Zakona, te stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na takvoj imovini. Prema pak podacima sveza spisa, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva Republike Hrvatske imovinu koja je predmet ovog postupka prodao zakupniku Gavranović d.o.o. iz Zagreba, slijedom čega, i po ocjeni ovoga Suda, nema pravni interes za sudjelovanje u predmetnom postupku, jer se odlukom donesenom po zahtjevu Republike Hrvatske niti na koji način ne može utjecati na neko njegovo pravo ili zakonom zaštićeni pravni interes.

13. Ovo neovisno o tome što je tužitelj bio poz ivan na rasprave pred prvostupanjskim tijelom, jer navedeno postupanje ne daje tužitelju samo po sebi status stranke u postupku ako za takav status nema temelja u zakonu, što je ovdje slučaj, a na koju okolnost se osnovano osvrnuo i prvostupanjski sud.

14. Nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke ni prigovor tužitelja usmjeren na priznavanje ulaganja izvršenih u predmetni poslovni prostor u razdoblju od 1960/1961 do 1997., dakle, prije njegove prodaje, jer upravo činjenica da, zbog izostanka pravnog interesa, nema status stranke u ovom postupku, čini zapreku da se o takvom zahtjevu odlučuje u predmetnom upravnom postupku, koji se vodi isključivo temeljem Zakona o naknadi.

15. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Na kraju, Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

17. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović