Poslovni broj: Usž-4510/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Zlatko Gregurić, odvjetnik iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Bjelovar, Ulica J. Jelačića 1 i Grada Križevaca, Križevci, I. Z. Dijankovečkog 12, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1583/2023-16 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1583/2023-16 od 23. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/18, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 25. travnja 2023., te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba EB i OB (pravnog prednika tužitelja ŠB) izjavljena protiv rješenja Koprivničko-križevačke županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinska prava, Izdvojenog mjesta rada u [adresa], KLASA: UP/I-943-01/20-01/32, URBROJ: 2137/1-08/202-21-20 od 9. prosinca 2021., kojim se odbija zahtjev EB za povrat oduzete imovine na području k. o. [katastarska općina], za ½ suvlasničkog dijela oduzetog građevinskog zemljišta ukupne površine 1302 m[2] , a koje se sada nalazi u sastavu čestica oznaka čk.br. 881/3 (stambena zgrada i dvorište), čk.br. 881/4 (livada), čk.br. 881/5 (dvorište i stambena zgrada) i čk.br. 881/6 (zgrada i dvorište) u opisanim površinama, sve k. o. [katastarska općina] (točka 1. izreke), utvrđuje se da je zahtjev OB za povrat oduzete imovine na području k. o. [katastarska općina], za ½ suvlasničkog dijela oduzetog građevinskog zemljišta navedenog u točki 1. izreke ovog rješenja, odbijen točkom VI. izreke prvostupanjskog rješenja, KLASA: UP/I-943-01/01- 01/08, URBROJ: 2137-03/2-06-07 od 7. prosinca 2006. te je u tom dijelu isto postalo pravomoćno, sukladno rješenju Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/07-01/66, URBROJ: 514-04/01-13- 02 od 18. prosinca 2013. (točka 2. izreke), te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka 3. izreke).

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističu kako je nesporna činjenica da je rješenjem Posebne komisije delegata Općine Križevci, broj: UP/I-01-1008/1987 od 26. lipnja 1987., uzeto iz posjeda pravo korištenja nacionaliziranog, neizgrađenog zemljišta društvenog vlasništva u k. o. [katastarska općina], između ostalog i nekretnina koje su pripadale OB i EB. Za istaknuti je, međutim, činjenicu da navedeno oduzimanje nikada nije provedeno u stvarnosti, što znači da su tužitelji u posjedu zemljišta koje je predmet deposedacije, a koja je provedena samo na papiru. Smatraju da reprodukcija sadržaja zapisnika iz spisa Komiteta za građevinarstvo, prostorno planiranje i stambeno-komunalne poslove, Uprave za imovinsko-pravne poslove Općine Križevci, na način kako to čini prvostupanjski sud, nije u skladu sa sadržajem istih, niti je u skladu s voljom stranaka, a niti sa zakonom. Naime, prvostupanjski sud potpuno nekritički cijeni sadržaj zapisnika, a posebno činjenicu da EB taj zapisnik nikada nije potpisao, da na rasprave nije bio pozvan, što je sve detaljno obrazložio u tužbi, te da nikada nije sklopljena formalna isprava o ustupu i prijeboju potraživanja ili barem naknada koju bi potpisali svi sudionici i ovlaštenici prava na naknadu za deposedirano zemljište, kao i obveznik naknade, tadašnja Općina Križevci. Iskazivanje načelne spremnosti EB odnosno tvrdnja da je na raspravi izjavio da želi da se naknada za građevinsku parcelu uključi kod dodjeljivanja parcele OB, ne znači ništa, jer u trenutku kada je tu izjavu dao uopće nije bilo poznato koju bi drugu građevinsku parcelu njegov sin trebao dobiti, a niti koja je njezina vrijednost. Pored toga, novčano potraživanje EB je potpuno neusporedivo s novčanom protuvrijednosti zemljišta koje je dodijeljeno OB. Zbog toga, ne samo da EB nikada nije dao formalnu i valjanu suglasnost u smislu nagodbe, nego je njegova izjava nešto što apsolutno nije obvezujuće. Pretpostavke na kojima tužitelji zahtijevaju povrat su činjenice da je nekretnina bila društveno vlasništvo na kojoj su imali pravo korištenja, da je nekretnina prenesena u vlasništvo Grada Križevaca, da nekretnina nikada nije deposedirana te da se podnositelji zahtjeva nalaze u nesmetanom posjedu dulje od 30 godina. Upravo u činjenici da nekretnine nikada nisu deposedirane leži izvorno pravo podnositelja za naknadu, konkretno, da ih se i formalno utvrdi vlasnicima nekretnina koje se u zemljišnim knjigama vode upisane kao vlasništvo Grada Križevci, a koji je obveznik prava na naknadu. Nadalje, ističu kako postoji nesklad između uvoda i izreke prvostupanjskog rješenja, a iz kojih proizlazi da je prvostupanjsko tijelo smatralo strankom i EB i OB, ali je izreka rješenja u neskladu s tim činjenicama jer je točkom 1. odbijen zahtjev EB, dok je točkom 2. izreke rješenja upravno tijelo utvrdilo da je o zahtjevu OB već odlučeno u prethodnom postupku. Zbog toga OB, a sada ŽB kao njegov pravni sljednik, smatra da je i nadalje stranka u postupku, te da se o njegovom zahtjevu trebalo raspravljati i meritorno odlučiti, a uporište za tu tvrdnju nalazi u činjenici da ga je upravno tijelo kontinuirano smatralo strankom u postupku. Nastavno se tužitelji osvrću na sadržaj zapisnika od 10. travnja 1989., 13. travnja 1989. i 14. lipnja 1989., navodeći kako ne postoji sporazum koji bi potpisale sve stranke pa, iako je na tu činjenicu višekratno ukazano, upravno tijelo prelazi preko činjenice da EB nije nikada potpisao ništa, osim zapisnika od 10. travnja 1989. Međutim, izjava koja je sadržana u tom zapisniku ne predstavlja sporazum o naknad i, a što potvrđuje i sadržaj navedenog zapisnika, u kojem je iskazana samo namjera stranaka da se pitanje naknade utvrdi sporazumom, pod uvjetima koji će biti naknadno definirani, nakon što se utvrdi stvarna vrijednost nekretnine za koju se utvrđuje naknada i vrijednost nekretnine koja bi trebala biti dobivena na ime naknade. Tužitelji dalje detaljnjije pojašnjavaju iznesene razloge te, slijedom svega navedenog, predlažu ovom Sudu usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev te tuženika obvezati na troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, podredno, ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, uz naknadu iskazanog troška sastava ove žalbe.

3. Tuženik i zainteresirane osobe, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev te da time nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer bitna povreda odredaba upravnog spora postoji ako upravni sud tijekom spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ovoga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS- a, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 119. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

8. Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim, a s kojim razlozima je suglasan i ovaj Sud.

9. Nadalje, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na činjenicama i dokazima koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, a iz kojih proizlazi da je u postupku deposedacije, provedenom primjenom Zakona o građevinskom zemljištu, za predmetno građevinsko zemljište utvrđena naknada u obliku dodjele građevinske parcele na drugoj lokaciji, zbog čega nisu ostvareni uvjeti za utvrđivanje prava na naknadu temeljem članka 51. stavka 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi), sukladno kojem prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu prema odredbama ovoga Zakona, ako je na ime naknade za oduzetu imovinu primio drugu imovinu ili mu je naknada isplaćena od strane druge države.

10. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, iz podataka sveza spisa proizlazi da je opisano građevinsko zemljište deposedirano od prijašnjih korisnika, EB za ½ dijela i OB za ½ dijela, te da je za navedeno zemljište u cjelini određena novčana naknada, nakon čega je, uz suglasnost EB (zapisnik od 10. travnja 1989.), naknada utvrđena OB za oba suvlasnička dijela u vidu dodjele zamjenskog građevinskog zemljišta, o čemu je sklopljen sporazum o naknadi na zapisnik od 14. lipnja 1989., kojeg su potpisale stranke tog sporazuma, i to ovlašteni javni pravobranitelj Općine Križevci i OB.

11. Okolnost pak da navedeni sporazum nije potpisao i EB, a na kojoj inzistira i u žalbi, nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, kraj činjenice da se imenovani, u odnosu na naknadu za svoj suvlasnički dio, suglasio s dodjelom zamjenskog građevinskog zemljišta OB, čime se ima smatrati da je naknada određena za cjelokupno deposedirano građevinsko zemljište (a ne samo za ½ suvlasničkog dijela OB).

12. Nisu pravno odlučni ni prigovori da predmetno zemljište tužitelji i dalje faktički koriste te su u posjedu istog, jer se u upravnom postupku određivanja naknade primjenom Zakona o naknadi ne odlučuje, niti uopće može odlučivati da li neka osoba koristi (drži u posjedu) oduzeto zemljište bez pravne osnove, već se isključivo određuje pravo na naknada pod uvjetima propisanim tim Zakonom, a kojima ovdje nije udovoljeno.

13. Nije od utjecaja na zakonitost osporene presude ni prigovor tužitelja ŠB kojim tvrdi da je, kao pravni sljednik OB, stranka u predmetnom postupku u kojem je, stoga, trebalo meritorno raspravljati i odlučiti o njegovom zahtjevu. Ovo iz razloga jer je nesporno da je zahtjev OB pravomoćno odbijen već prvostupanjskim rješenjem od 7. prosinca 2006. (točka VI. izreke tog rješenja), a što je ovdje osporenim prvostupanjskim rješenjem samo konstatirano (točka 2. izreke), zbog čega je ŽB vezan tom pravomoćnom odlukom donesenom po zahtjevu njegovog pravnog prednika pa, stoga, nije bilo potrebno njegovo sudjelovanje kod donošenja ovdje osporenog rješenja, kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva EB, a koji je u ranijem postupku (nakon donošenja rješenja tuženika od 18. prosinca 2013.) ostao neriješen. Time, međutim, što mu je pružena mogućnost sudjelovanja u ovom postupku (i to isključivo po osnovi točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja), nije ničim povrijeđen zakon na njegovu štetu, a niti je izreka u neskladu s obrazloženjem prvostupanjskog rješenja, kako to tužitelji pogrešno tvrde, jer su u obrazloženju rješenja navedeni razlozi koji upravo podupiru odluku iz izreke tog rješenja, a koji posljedično ukazuju na neosnovanost donošenja (nove) meritorne odluke, jer je takva odluka u odnosu na OB već pravomoćno donesena.

14. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelji pravilnost osporene presude pobijaju ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumače, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

15. Na kraju, a u odnosu na zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom sporu pa im, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović