REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-3308/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara, OIB 72910430276 i uz sudjelovanje zainteresirane osobe KŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mladen Smoljan odvjetnik u Zagrebu, Klaićeva 48, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 4038/2024-13 od 18. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4038/2024-13 od 18. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942- 01/22-01/275, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 11. srpnja 2024., a kojim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv Rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP/I-942- 02/20-006/2, URBROJ: 251-04-01/043-22-17 od 1. kolovoza 2022. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini označenoj kao zemljišno knjižna čestica broj [katastarska čestica], upisana u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška] katastarske općine [katastarska općina], po katastru, katastarska čestica [katastarska čestica], katastarske općine [katastarska općina].

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga smatrajući kako je na temelju rješenja Sekretarijata za financije NO-a Općine Maksimir, broj 05-N.Z.-1/1-59, od 31. srpnja 1959. i rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Maksimir, broj KN-497, od 30. siječnja 1960., jasno razvidno da je cijela kuća popisni broj 2966 dvorište i vrt u [adresa]. zgrada od 974 m[2] , iz zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška] katastarske općine [katastarska općina], uknjižena kao društveno vlasništvo. Iz ovog razloga nelogičnim smatra zaključak suda da je u konkretnom slučaju nacionalizirana isključivo zgrada, bez ostatka zemljišnoknjižne čestice, jer smatra da takav zaključak nema uporište u rezultatima provedenog postupka. Ukazuje da kada bi stav prvostupanjskog upravnog suda bio točan, tada bi bivši suvlasnici protiv takve provedbe izjavili žalbu, a što nisu učinili te da je u samom rješenju Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Maksimir, jasno razvidno koji dijelovi zgrade se izuzimaju iz nacionalizacije. Pozivajući se na članak 34. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji smatra da se smatraju građevinskim zemljištem i nacionaliziraju, sva izgrađena i neizgrađena građevinska zemljišta koja se nalaze u građevinskim rajonima gradova, iz kojeg razloga nije postojao razlog izuzimanja iz nacionalizacije i predmetnog zemljišta. Iz ovog zaključuje kako je DŽ tijekom 1980. godine, neovlašteno raspolagala dijelom zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], jer čak i u situaciji u kojoj bi gospodarska zgrada i bila izuzeta od nacionalizacije, ona nije bila njen samovlasnik. Ukazuje kako je u tom smislu tek 2011. godine izrađen prijavni list kojim se izvršava dioba nekretnina te da je čak i u trenutku podnošenja prijedloga iz ovog predmeta ta nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo. Uz navedeno osporava i određenje naknade troškova zainteresiranoj osobi, jer je mišljenja kako ona nije stranka postupka. Predlaže Sudu da poništiti pobijanu presudu te sam riješi upravnu stvar.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na žalbu i suprotno navodima tužitelja, smatra kako je prvostupanjski upravni sud pravilno utvrdio da je temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Maksimir, broj KN-497, od 30. siječnja 1960., a koje rješenje je doneseno temeljem članka 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, nacionalizirana isključivo najamna stambena zgrada u [adresa] . Pojašnjavajući svoj stav ukazuje kako je iz obrazloženja tog rješenja razvidno da je predmet nacionalizacije zgrada koja se sastoji od 5 jednosobnih, 3 dvosobna stana i 3 poslovna prostora te da se ta zgrada smatra najamnom stambenom zgradom u smislu točke 1. članka 12. tog Zakona. Ukazuje kako je suglasan sa zaključkom suda utemeljenom na stavu da, imajući na umu stanje u zemljišnoj knjizi, a koje prikazuje kako je u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] katastarske općine [katastarska općina], osim nacionalizirane kuće s dvorištem i vrtom, bila upisana i gospodarska zgrada površine 270,8 čhv, logično posljedično ukazuje da ta druga zgrada i eventualno drugi izgrađeni objekti, nisu bili predmetom nacionalizacije čime su ostali dio nenacionaliziranog zemljišta. Stoga smatra da je preostali dio ostao u posjedu vlasnika te da je upravo taj dio bio predmetom prodaje iz 1980. godine, a što pogrešnim čini upis društvenog vlasništva na cijeloj predmetnoj nekretnini. U prilog navedenom ukazuje kako DŽ, pravna prednica zainteresirane osobe , nikad nije bila deposedirana s predmetne nekretnine, iako ista tada nije formalno bila izdvojena u posebnu česticu. Posebno ističe kako je pravo vlasništva zainteresirane osobe utvrđeno i kroz zemljišnoknjižni ispravni postupak, koji se vodio pred zemljišnoknjižnim odjelom Općinskog građanskog suda u Zagrebu te da je u tom postupanju dopušten upis prava vlasništva zainteresirane osobe, a Republika Hrvatska upućena svoje navodno pravo ostvariti u parnici. Iz ovog zaključuje da, budući Republika Hrvatska nije ni pokušala pokrenuti parnicu u navedenom smislu, nema ni uvjeta voditi postupak povrata utemeljen na članku 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja i na snazi ostavi pobijanu odluku.

5. Žalba nije osnovana.

6. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - u daljnjem tekstu: ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog: bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

7. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi kako se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika.

8. Naime i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 92/99., 80/02., 81/02. i 98/19. – u daljnjem tekstu: Zakon).

9. Člankom 77. Zakona propisano je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

10. Sukladno citiranom članku zakona Sud nalazi kako se u ovom predmetu spor formira oko okolnosti je li predmetna nekretnina, a koja je uknjiženo vlasništvo zainteresirane osobe, imovina koja je predmetom naknade na temelju odredaba Zakona, budući da i nije sporno kako zahtjev za naknadu iste nije podnesen. Stav tužitelja je da ne postoje raniji pogrešni upisi društvenog vlasništva u zemljišnoj knjizi te da je predmetna nekretnina nacionalizirana ex lege, temeljem članka 1. stavka 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, ("Službeni list FNRJ", broj: 52/58.). Suprotno ovom tuženik i zainteresirana osoba smatraju kako je temeljem članka 36. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, nacionalizirano samo zemljište koje pokriva zgrada i zemljište koje služi za redovnu upotrebu te zgrade (građevinsko izgrađeno zemljište), dok je preostali dio zemljišta ostao u ranijem vlasništvu, iako takav upis radi formalne greške nikad nije bio proveden.

11. Sud nalazi da je sukladno stanju iz povijesnog zemljišno knjižnog izvatka postojao upis nekretnine koja se sastojala od zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] kuća popisni broj 2966, dvorište i vrt u [adresa]. zgrada površine 270,8 čhv ili 974 m[2] te da je bilo upisano kako je opisana nekretnina u društvenom vlasništvu. Nije sporno ni kako je društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini upisano provedbom rješenja Sekretarijata za financije NO-a općine Maksimir od 31. srpnja 1959., br. 05-N.Z.-1/1-59 i rješenja Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Maksimir u Zagrebu, od 30. siječnja 1960.

12. Uvidom u rješenje Komisije za nacionalizaciju pri NO-u općine Maksimir u Zagrebu od 30. siječnja 1960. Sud nalazi kako je istim izričito određen predmet nacionalizacije, najamna stambena zgrada u [adresa] sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ranije vlasništvo NŽ, RŽ i ĆŽ iz [adresa] te da je u tom rješenju navedeno kako se upravo ta zgrada smatra najamnom, kao i da će se ona, dakle ne neka druga nekretnina, upisati u zemljišnoj knjizi kao društveno vlasništvo.

13. Člankom 54. stavkom 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, propisano je da će postupak za utvrđenje predmeta nacionalizacije, osim za građevinska zemljišta koja nisu nacionalizirana zajedno sa zgradom, provesti posebne komisije za nacionalizaciju pri općinskim narodnim odborima.

14. Budući da je na predmetnoj nekretnini postojala i druga građevina, osim one na koju se rješenje odnosi, evidentno je da je i u odnosu na tu zgradu trebalo provesti postupak za utvrđenje predmeta nacionalizacije, jer je i za svaku gospodarsku ili poslovnu zgradu, raniji vlasnik mogao tražiti izuzimanje od nacionalizacije, odnosno one u nekim slučajevima nisu ni potpadale pod udar nacionalizacije. Iz ovog logično posljedično slijedi da gospodarska zgrada i eventualni drugi izgrađeni objekti, a koji su bili upisani na zemljišnoknjižnoj čestici broj 1836, nisu utvrđeni kao predmet nacionalizacije te su tada činili dio nenacionaliziranog zemljišta.

15. U odnosu na prigovore Republike Hrvatske, Sud polazno navodi kako je točno da je intencija Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, bila da se ista ex lege nacionaliziraju, ali pri tome je nastavno bilo potrebno odrediti sam predmet nacionalizacije, jer su postojali i na zakonu ustanovljeni izuzetci, primjerice oni navedeni u članku 30. do 33. tog zakona. Stoga se propust ranije države da jasno odredi predmet kojeg će nacionalizirati, danas ne može tumačiti na štetu osoba koje su na tim nekretninama stekle određena prava. Konačno slijedeći logiku tužitelja i sam postupak iz naprijed citiranog članka 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bio bi bespredmetan.

16. U odnosu na prigovor nevaljanog raspolaganja nekretninom Sud ukazuje na Rješenje Republike Hrvatske, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela, poslovni broj Z-16813/2020-25, od 24. travnja 2020., a kojim je usvojena prijava ovdje zainteresirane osobe te temeljem prijavnog lista, KLASA: 932-06/11-1/308, URBROJ: 251-15-02/1-11-6 od 8. ožujka 2011., broj RN 1867/2011, u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] katastarske općine [katastarska općina] na nekretnini u društvenom vlasništvu, a koja se sastoji od zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] dvorište, [adresa] površine 595 m[2] i zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] dvorište, [adresa] površine 8 m[2] , dopušten otpis zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] dvorište, [adresa] površine 595 m[2] , u novi zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] iste katastarske općine, uz uknjižbu prava vlasništva za korist: KŽ, [adresa]. Sud nalazi kako je u tom postupanju sudjelovala i Republika Hrvatska s tvrdnjom da zainteresirana osoba nije dokazala zakonit način stjecanja prava vlasništva na zk.č.br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz kojeg razloga se predlaže uknjižba prava vlasništva za korist Republike Hrvatske , temeljem predmnijeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Takav prijedlog Republike Hrvatske pravomoćno je odbijen s argumentacijom jednakom kao i u obrazloženju ove presude.

17. Slijedom navedenog ovaj Sud zauzima stav da je predmet nacionalizacije bila samo zgrada [adresa] za koju je formirana današnja katastarska čestica broj [katastarska čestica] zgrada mješovite uporabe, [adresa] površine 222 m[2] i dvorište površine 149 m[2] , [adresa], ukupne površine 371 m , dok eventualni drugi objekti izgrađeni na preostalom dijelu zemljišta nekadašnje zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica] pa tako i nekretnina koja je predmet ovog postupka, nisu bili predmet nacionalizacije.

18. Sud nalazi i da bi u slučaju u kojem bi bila ranije nacionalizirana nekretnina iz ovoga predmeta, tada bi i za taj dio ovlaštenici povrata nesporno nacionalizirane nekretnine na adresi u [adresa], tražili povrat tog dijela te propuštanje podnošenja takvog zahtjeva upravo ukazuje na činjenicu da su i raniji vlasnici nekretnine koja je nesporno nacionalizirana, bili svjesni ovom odlukom navedenih okolnosti.

19. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano zainteresiranoj osobi dosuđen trošak postupka, budući ona svakako ima pravni interes u ovom sporu, a što je tada čini strankom istog.

20. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić