Poslovni broj: Usž-3738/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PP iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Giusseppe Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, Kranjčevićeva 8, Grada Umaga, Umag, Giusseppe Garriba ldi 6, u predmetu radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1133/2024 od 20. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1133/2024 od 20. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/21-01/340, urbroj: 514-04-02- 01-01/08-24-03 od 28. ožujka 2024. te je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a tužitelju je naloženo da Gradu Umagu naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 22,60 eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba koju je tužitelj izjavio protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, klasa:
UP/I-943-01/20-01/323, urbroj: 2163/1-24-02/2-21-30 od 23. rujna 2021. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška], označene kao kč. br. [katastarska čestica] zgr. i 1579/30.
3. Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu zbog povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a osobito radi povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da prvostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i ukazuje da je predmetna imovina nacionalizirana temeljem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, zbog čega se pitanje naknade za ovu imovinu ne može smatrati riješeno Ugovorom o miru s Italijom, a ni naknadno zaključenim Međudržavnim sporazumima jer je oduzimanje vlasništva prethodilo zaključenju ovih Međudržavnih sporazuma koji se odnose na područje bivše zone B. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća izričito je naveden odredbom članka 2. Zakona o naknadi, zbog čega smatra da se zahtjev treba riješiti temeljem odredbi tog Zakona. Obrazlaže obveze Republike Hrvatske temeljem sklopljenih Međudržavnih ugovora te ukazuje da Republika Hrvatska ima dugovanje prema tim Ugovorima, zbog čega smatra da se pitanje naknade ne može smatrati riješenim dok obveze po Međunarodnim ugovorima nisu ispunjene. Iznosi da je postojanje nepodmirenog duga naveo u podnesku, a zatim i na raspravi pred prvostupanjskim sudom, dok prvostupanjska presuda uopće ne sadrži obrazloženje u vezi ovih prigovora tužitelja. Stoga je, po ocjeni tužitelja, došlo do povrede prava na pravično suđenje jer pobijana presuda ne sadrži ozbiljno, relevantno i dostatno obrazložen je. Poziva se na praksu Ustavnog suda i predlaže da Sud žalbu usvoji, poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev te tužitelju naknadi trošak upravnog spora uvećano za trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura, kao i trošak sudskih pristojbi. U odnosu na potraživanje troškova upravnog spora, tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu.
4. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem se u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke propisane odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01. i 81/02.) temeljem kojih bi zahtjev tužitelja valjalo usvojiti.
7. Tijekom provedenog upravnog postupka i spora neprijeporno je utvrđeno da je prijašnjem vlasniku ZP rješenjem Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove Općine Umag, broj: UP/I-04/1-1929/1973 od 22. lipnja 1973. godine, temeljem odredbe članka 7.a) stavka 3. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj: 98/46. i 35/48.) nacionalizirana imovina s pravom korištenja Općine Umag. Također je neprijeporno utvrđeno da je prijašnji vlasnik bio talijanski državljanin te je zahtjev odbijen pozivom na odredbu članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
8. Prema odredbi stavka 1. navedenog članka Zakona prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima. Također nije sporno da se predmetna imovina nalazila u zoni B slobodnog teritorija Trsta.
9. Prema stajalištu prvostupanjskog suda Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenog u Osimu 10. studenog 1975., kao i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proističu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975. riješeno je pitanje kako optantske imovine, tako i imovine talijanskih državljana.
10. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost navedenog stajališta prvostupanjskog suda.
11. Naime, pozivanje tužitelja na dugovanje Republike Hrvatske koje ima prema Republici Italiji temeljem sklopljenih Međudržavnih ugovora nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Pri tome, iako prvostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje u vezi pozivanja tužitelja na nepodmireni dug Republike Hrvatske prema Republici Italiji, ne radi se o povredi pravila postupka koje bi bile na štetu tužitelja. Naime, tužitelj se i u žalbi neosnovano poziva na Bečku konvenciju o pravu Međunarodnih ugovora („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, 16/93.) i na odredbu članka 60. ove Konvencije koja propisuje prestanak ili suspenziju primjene Ugovora kao posljedicu njegove povrede. Navedeno iz razloga što se ova Konvencija primjenjuje na strane ugovornice, dakle na države potpisnice Međunarodnih ugovora, a ne direktno na njihove građane.
12. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja.
13. Kako nije uspio sa svojom žalbom, to je neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
14. Stoga je, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.), odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok se odluka pod točkom II. temelji na odredbi članka 147. istog Zakona.
U Zagrebu, 2. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Vlaho Bassegli Gozze
