Poslovni broj: Usž-68/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FIC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađenja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4180/2023-10 od 5. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4180/2023-10 od 5. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/589, URBROJ: 251-02- 01/001-23-5, od 11. srpnja 2023. te zahtjev tužiteljice za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/155, URBROJ: 251- 09-22-1/003-23-9 od 18. svibnja 2023., a kojim je zamijenjen dio ranijeg rješenja prvostupanjskog tijela, na način opisan njegovom izrekom.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu zbog bitnih povreda propisanih člankom 126. stavkom 2. i stavkom 3. točkom 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je sud u sporu sudio o zakonitosti primjene u pojedinačnom postupku općeg akta naziva Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći roditelj odgojitelj („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18. i 25/22. – dalje u tekstu: Odluka/22) kojom je izmijenjena i dopunjena Odluka o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18. i 20/21. – dalje u tekstu: Odluka/18.). Presudu drži nezakonitom jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, čime smatra da je počinjena bitna povreda članka 6. ZUS-a, jer ju je sud odbio saslušati kao stranku u sporu, čime je ujedno počinjena i bitna povreda članka 86. stavka 1., članka 49. i članka 93. stavka 1. ZUS-a, a što nastavno detaljnije pojašnjava pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava te na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra nezakonitom činjenicu da je tuženik čelnik tijela, a ne službena osoba u upravnom tijelu te da isti, po članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), nije ovlašten rješavati, a niti je to ovlašten činiti po članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 34/22.). Mišljenja je kako je Sud sadržajno zanemario i prigovor da drugostupanjskom rješenju nedostaje sastavni dio – potpis akta, koji je nužan po članku 98. stavku 1. ZUP-a. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud sudio suprotno načelu zakonitosti te da je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora, jer je nezakonito i krivo ocijenio da je rok propisan člankom 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je tužiteljica s pravom ukazivala da je taj rok prekluzivan, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a što dalje u žalbi detaljnije obrazlaže, pozivajući se s tim u vezi na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i odluke Europskog suda za ljudska prava. Drži proizvoljnim utvrđenje suda da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno, u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP -a, jer se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te zbog toga navodno nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava i pravnih interesa. Ukazuje da je došlo i do povrede načela retroaktivnosti odnosno zabrane retroaktivne primjene propisa, a što je sud propustio zakonito ocijeniti, pri čemu upućuje na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. S obzirom na izloženo, tužiteljica smatra nezakonitom i odluku o troškovima spora jer je prvostupanjski sud, umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove, istog odbio te posljedično tomu nezakonito odbio i zahtjev za naknadom troškova spora. Slijedom svega iznesenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, presudom riješiti stvar i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tuženika na naknadu troškova upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uvećano za trošak sastava ove žalbe u iskazanom iznosu, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. S tim u vezi sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
7. Cijeneći citirana zakonska određenja i podvodeći ih pod činjenične okolnosti ovog spora, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje tužiteljica upire u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima iz ovog spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.
8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.
9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno njeno saslušanje, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po jednoj od stranaka samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.
10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.
11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
