Poslovni broj: Usž-1503/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DUBROVAČKO PRIMORJE d.o.o., iz Dubrovnika, Od sv. Mihajla 12, OIB: 40888070807, koje zastupa opunomoćenik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, Dr. Ante Starčevića 24, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23., radi određenja naknade za eksproprirano zemljište, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1423/2024-15, od 23. prosinca 2024. na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1423/2024-15 od 23. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/22-01/32, URBROJ: 514- 04-02-01-01/07-23-02 od 7. lipnja 2023., a kojim rješenjem je poništeno rješenje Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu, imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/20-01/07, URBROJ: 2117-11/8-22-27 od 29. ožujka 2022. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje). Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.2. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je zainteresiranoj osobi da BD i drugima, isplati naknadu za eksproprirano zemljište označeno kao katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], a koje je izvlašteno u korist poduzeća „Adria stop“, sve na način i u rokovima određenim tim rješenjem.
2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga ističući kako je prvostupanjski upravni sud propustio utvrditi činjenicu da su osobe koje bi trebale biti korisnici naknade za eksproprirane nekretnine još uvijek zemljišno knjižni vlasnici istih. Iz ovog razloga smatra da se naknada određuje osobama koje će i nakon provedenog postupka ostati vlasnici tih nekretnina. Pojašnjavajući svoj stav i pozivajući se na određenja iz Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, odnosno iz Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu, ukazuje kako se sukladno određenjima tih propisa ni Republika Hrvatska ni bilo koje drugo trgovačko društvo, ne može uknjižiti kao vlasnik ekspropriranih nekretnina. Posljedično ovom smatra da je prvostupanjski upravni sud ozakonio stjecanje protupravne imovinske koristi, jer bi se naknada isplatila sadašnjim nositeljima prava vlasništva, bez mogućnosti promjene vlasničkih prava. Nije suglasan ni sa utvrđenjem suda sukladno kojem je navedeno da se osporenim rješenjem predmet samo vraća na ponovni postupak, bez da ga se utvrđuje obveznikom plaćanja, jer smatra da ga smisao obrazloženja, a koje obvezuje prvostupanjsko upravno tijelo, upravo takvim određuje. Predlaže Sudu da usvoji njegovu žalbu i poništiti pobijanu presudu, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.
3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu dostavili odgovore na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog: bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirana procesna zakonska ograničenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je odluka tuženika donesena pravilnom primjenom i tumačenjem članka 46. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj: 9/94., 35/94., 112/00., 1140/01., 79/06., 45/11. i 34/12. – u daljnjem tekstu Zakon).
8. Člankom 46. Zakona propisano je da se njegove odredbe primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene i li ukinute.
9. Nije sporno kako je predmet ovog postupka određenje naknade za nekretnine navedene u rješenju o eksproprijaciji Općine Dubrovnik, Sekretarijata za upravno - pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, broj: 02-UP-5221/1-1969 od 30. ožujka 1970., a koje nekretnine se ekspropriraju u korist prednika tužitelja. Slijedom ove okolnosti u trenutku donošenja naprijed navedenog rješenja na snazi je bio Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ", broj: 12/57., 53/62., "Službeni list SFRJ", broj: 13/65., 5/68., 7/68. i 30/68.)
10. Člankom 10. Zakona o eksproprijaciji propisano je da za ekspropriranu nekretninu vlasniku pripada pravična naknada. Naknadu za ekspropriranu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije.
11. Sukladno naprijed navedenom rješenju o eksproprijaciji, njen korisnik bilo je poduzeće za auto – moto turizam „Adria stop“, te su predmetne nekretnine oduzete u svrhu izgradnje autokampa Prapratno. Među strankama i nije sporno, a što uostalom proizlazi i iz Izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Dubrovniku, broj R3 – 800/2002, kako je upravo tužitelj pravni sljednik korisnika izvlaštenja, iz kojeg razloga on stupa u njegovu pravnu poziciju. Stoga je i osnovano osporenim rješenjem određeno da se tužitelja uključi u postupak koji će se naknadno provesti, jer je upravo pravni prednik tužitelja, a ne Republika Hrvatska, osoba po čijem zahtjevu i u čiju korist je eksproprijacija provedena, dakle ona osobnost koja se sukladno Zakonu o eksproprijaciji smatra korisnikom izvlaštenja. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno kao u točki I izreke ove presude.
12. U odnosu na prigovore sadržane u žalbi, Sud ukazuje kako slijedi.
13. Člankom 54. Zakona o eksproprijaciji propisano je da se uknjižba vlasništva i drugih prava na ekspropriranoj nekretnini može izvršiti samo ako korisnik eksproprijacije, pored drugih potrebnih isprava, podnese sudu rješenje o naknadi, kao i potvrdu banke da je izvršio svoje obaveze u pogledu namirenja naknade za ekspropriranu nekretninu. Uknjižba vlasništva i drugih prava na nekretnini koja je dana na ime naknade ranijem vlasniku eksproprirane nekretnine vrši se na osnovu pravomoćnih rješenja o eksproprijaciji i naknadi.
14. Temeljem naprijed navedene odredbe potpuno je razumljivo da su fizičke osobe i danas uknjižene kao vlasnici, budući da pravomoćno rješenje o naknadi nije ni doneseno te i nije moglo biti dano na provedbu. Isto tako Sud navodi kako će pravomoćnošću rješenja o naknadi korisnik izvlaštenja konačno steći sve uvjete za upis prava vlasništva, čime će se konačno provesti izvlaštenje. Stoga su u potpunosti irelevantne odredbe Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, odnosno i Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu, budući da predmetno zemljište nikad i nije bilo zemljište koje je bilo u društvenom vlasništvu ili koje je i danas uknjiženo kao društveno vlasništvo, a na kojemu je knjižno ili izvanknjižno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imalo neko društveno poduzeće. Iz istog razloga vlasništvo predmetnog zemljišta neće moći steći ni Republika Hrvatska, budući to zemljište i nije moglo biti procijenjeno u temeljni kapital prednika tužitelja ili nekog drugog društva.
15. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
16. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
