Poslovni broj: Usž-4020/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Aleksandru Puhu, odvjetniku u Puli, Leharova 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Kranjčevićeva 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-2479/2023-12 od 30. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-2479/2023-12 od 30. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/120, URBROJ: 514-04- 02-01-01/08-23-02 od 28. srpnja 2023. i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko -pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943- 01/20-01/188, URBROJ: 2163/1-24-02/13-20-3 od 15. prosinca 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na naknadu za oduzetu imovinu i to – 17/24 dijela nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] te 51/288 dijela nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer je njegova pravna prednica bila suvlasnica predmetnih nekretnina na dan 15. rujna 1947. i optirala je za talijansko državljanstvo pa nije riječ o nekretninama koje su potpadale pod opći propis o nacionalizaciji, već je riječ o imovini optanta. Također prvostupanjski sud smatra da sve da je do oduzimanja došlo temeljem rješenja NOO Pula isto ne bi imalo utjecaja jer je u tom slučaju pitanje naknade riješeno Sporazumom između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Italijanske republike o italijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji od 23. svibnja 1949. Tužitelj pak smatra da je riječ o imovini stranca koju je komunistička vlast nacionalizirala, ali bez plaćanja naknade. Ističe da je imovina oduzeta na temelju Zakona o nacionalizaciji privrednih privatnih poduzeća koji je naveden u članku 2. Zakona o naknadi imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi). Optanska imovina je pak prenesena u državno vlasništvo sporazumom između bivše države i Italije, a ne oduzimanjem od strane jugoslavenske komunističke vlasti. S predmetnom imovinom se nije postupalo kao s optanskom imovinom. Predlaže poništiti presudu i da sud sam riješi stvar uz naknadu troškova spora tužitelju. Traži trošak sastava žalbe.

3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima -"Narodne novine", broj: 36/24. -dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita, a prvostupanjski sud je za svoju odluku naveo valjano obrazložene razloge.

6. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključio da se u konkretnom slučaju radi o optanskoj imovini, odnosno da je pravna prednica tužitelja pok. NS bila optant odnosno talijanska državljanka po opciji uvaženoj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj 22651- IV-49 od 30. travnja 1950. Isto tako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da nije sporno da su predmetne nekretnine u odnosu na koje je podnesen zahtjev za naknadu bile u suvlasništvu prednice tužitelja dana 15. rujna 1947. Slijedom navedenog sud je zaključio da su na temelju sklopljenog sporazuma između SFRJ i Italije od 18. prosinca 1954. predmetne nekretnine prenesene u društveno vlasništvo. Naime, Sporazumom između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma („Službeni list FNRJ“, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956.), člankom 2. zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji, s tim da je navedenim Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje tzv. slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim sporazumom između dviju vlada. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine („Službeni list SFRJ“, broj 8/65.), i to člankom 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu „A“ Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. godine odnosno s danom 18. prosinca 1954. godine. Člankom 3. Sporazuma bivša jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj Vladi novčanu naknadu. Dakle, citiranim Sporazumom države potpisnice riješile su pitanje slobodne optantske imovine, a bivša je Jugoslavija postala vlasnikom te imovine s danom 18. prosinca 1954. godine.

7. Slijedom navedenog pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je pitanje naknade za imovinu oduzetu prednici tužitelja riješeno međunarodnim sporazumom, pa je uputio na odredbu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi prema kojoj prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, što tužitelj svojim navodima koje ponavlja u žalbi nije doveo u sumnju.

8. Naime, pravilno je, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud naveo (očitujući se na prigovore tužitelja tijekom prvostupanjskog spora, a koje tužitelji ponavljaju i u žalbi) kako tužitelj ne bi mogao ostvariti pravo na naknadu i u slučaju da je imovina njegovoj prednici oduzeta na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list“ FNRJ, broj 98/46. i 38/48.) Ovo iz razloga što je 23. svibnja 1949. zaključen Sporazum između FNRJ I Republike Italije o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji (“Službeni list FNRJ”-Međunarodni ugovori, broj 6/56.) kojim je određeno da se Vlada FNRJ obvezala Republici Italiji isplatiti naknadu za talijanska dobra koja su bila podvrgnuta nacionalizaciji ili drugoj mjeri koja pogađa vlasništvo. Dakle, i u toj situaciji pitanje naknade riješeno je međunarodnim sporazumom te postoji zapreka iz članka 10. Zakona o naknadi za ostvarivanje prava na istu.

9. Obzirom na sve naprijed navedeno, ovaj Sud nalazi da tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude, pa je trebalo odlučiti kao u izreci presude na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, dok je odluka o troškovima sastava žalbe donesena na temelju odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić