Poslovni broj: Usž-232/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I-tužitelja ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Juraj Magud, odvjetnik u Dubrovniku, Gruda, Gruda 146 i II-tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, Leharova 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje I-zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u Zagrebu, Branimirova 4,OIB: 43539267895 i II- zainteresirane osobe Grada Dubrovnika, u Dubrovniku, Pred dvorom 1, OIB: 21712494719, radi određenja naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbama II- tužitelja i I-zainteresirane osobe, izjavljene protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3338/21-8, od 29. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 3338/21-8 od 29. lipnja 2023.

II. Odbijaju se tužbeni zahtjevi I i II-tužitelja za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19-01/165, URBROJ: 514-04- 02-01-01/08-21-03 od 3. rujna 2021.

III. Žalba II-tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Dubrovnika, Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-02/10-01/12, URBROJ: 2117-03-02/3-19-47 od 21. veljače 2019. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je zahtjev Republike Hrvatske za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama pobliže navedenim u izreci tog rješenja.

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19-01/165, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-03 od 3. rujna 2021. (u daljnjem tekstu osporeno rješenje) usvojena je žalba I-zainteresirane osobe i poništeno Prvostupanjsko rješenje te se Republika Hrvatska utvrđuje vlasnikom nekretnina naznačenih u izreci tog rješenja.

1.2. Pobijanom presudom usvojena je tužba I i II-tužitelja te je poništeno osporeno rješenje i odbijen zahtjev II-tužitelja za poništenjem Prvostupanjskog rješenja. Istom odlukom naloženo je tuženiku da I i II-tužitelju, naknadi troškove tog dijela upravnog spora.

2. II-tužitelj u svojoj žalbi pobija točku II. izreke pobijane presude i točku II. izreke pobijane presude i rješenja, iz svih zakonom dopuštenih razloga, ističući kako je prvostupanjski upravni sud previdio njegov podnesak od 22. veljače 2022., kojim je izričito tražio da Sud sam riješi upravnu stvar. Ukazuje kako je Sud svojom odlukom sadržajno usvojio njegov primarni zahtjev, iz kojeg razloga nije bilo potrebno odlučivati o njegovom alternativnom zahtjevu. Ovom dodaje kako je u osporenoj odluci navedeno kako je njegova žalba izjavljena protiv Prvostupanjske odluke neosnovana iz razloga jer je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje zemljišta za redovitu uporabu zgrade, pri čemu je zanemareno da je prvostupanjsko tijelo tuženika svojim Zaključkom od 2. srpnja 2012., izričito naložilo Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku da pokrene postupak za utvrđivanje građevinske čestice – zemljišta za redovnu uporabu građevine, jer će se inače smatrati da odustaje od svog zahtjeva. Ukazuje kako je iz ovog razloga i osporavao Prvostupanjsko rješenje te da u situaciji kada Sud sam riješi stvar na način da na snazi ostavlja Prvostupanjsko rješenje tada ni ne postoji razlog za odbijanje njegovog alternativnog zahtjeva. Budući da je sadržajno u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom mišljenja je kako mu treba naknaditi i preostali dio troškova spora, a ne samo dio kako je to učinjeno pobijanom presudom. Predlaže Sudu da usvoji njegovu žalbu i djelomično preinači sudsku odluku te mu dosudi daljnje troškove upravnog spora, kao i naknadu troškova sastava njegove žalbe.

2.1. I-zainteresirana osoba pobija navedenu presudu iz svih zakonom dopuštenih razloga navodeći kako je pogrešan stav prvostupanjskog upravnog suda sukladno kojem je odbijen zahtjev Republike Hrvatske za utvrđenjem prava vlasništva temeljem članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, iz razloga što bi raniji vlasnik, a koji je bio češki državljanin, bio odbijen sa zahtjevom za naturalni povrat nekretnina. Pozivajući se na članke 77., 15. i 10. Zakona o naknadi, ukazuje kako i nije sporno da su nekretnine koje su predmetom postupka koji je prethodio osporenom rješenju oduzete temeljem propisa naznačenim u članku 2. Zakona te su one temeljem tih odredbi i prešle u društveno vlasništvo. Iz ovog razloga smatra da je ostvaren uvjet za utvrđenje prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj imovini, a koji nije ograničen načinom zbog kojeg bi sam zahtjev ranijeg vlasnika bio odbijen. Ukazuje kako je navedeni stav već potvrđen brojnim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a na koje odluke se u svojoj žalbi poziva. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu.

3. II-tužitelj u svom odgovoru na žalbu I zainteresirane osobe navodi kako Ured državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Služba za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, nije pozvao sve suvlasnike kompleksa ljetnikovca Sorkočević – Jordan na sudjelovanje u postupku, a što je opunomoćenik I- zainteresirane osobe u cijelosti propustio navesti. Dodaje i kako je nejasno zašto taj opunomoćenik nije ukazao da u predmetnom sporu nisu evidentirane sve nekretnine bivšeg vlasnika, a što je razlog i za poništenje Prvostupanjskog rješenja. Predlaže da se zbog njegove poodmakle životne dobi provede novo građevinsko i geodetsko vještačenje nad svom imovinom ranijeg vlasnika te da se pozove na usmenu raspravu radi saslušanja. Predlaže da Sud preinači točku II. izreke Prvostupanjske presude na način da istu poništi i predmet vrati javnopravnom tijelu na ponovno postupanje.

4. I-tužitelj i II-zainteresirana osoba nisu dostavili odgovore na žalbu.

5. Žalba I-zainteresirane osobe je osnovana. Žalba II-tužitelja nije osnovana.

6. Spisu tuženika prileži zahtjev I-zainteresirane osobe od 16. prosinca 2010., kao i njegov podnesak od 11. ožujka 2011., a sukladno kojem traži da se temeljem članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 92/99., 80/02., 81/02. i 98/19. – u daljnjem tekstu Zakon), utvrdi vlasnikom nekretnina označenih kao zemljišnoknjižne čestice zgrade broj [katastarska čestica], kao i nekretnina označenih kao zemljišnoknjižne čestice broj [katastarska čestica], [katastarska čestica], [katastarska čestica], [katastarska čestica], [katastarska čestica], [katastarska čestica], [katastarska čestica] sve katastarska općina [katastarska općina].

7. Člankom 77. Zakona propisano je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

8. Između stranaka nije sporno kako raniji vlasnik nije podnio zahtjev za naknadu. Isto tako nije sporno ni kako je raniji vlasnik predmetne nekretnine bio čehoslovački državljanin te da su pitanja naknade za imovinu oduzetu čehoslovačkim državljanima riješena međudržavnim sporazumom od 11. veljače 1956.

9. U ovom predmetu spor se formira prvenstveno oko okolnosti je li zakonito utvrđenje, kojim se Republika Hrvatska oglašava vlasnikom nekretnina koje su bile ranije vlasništvo stranih državljana, a čije oduzimanje je obeštećeno međunarodnim ugovorima. Stav tužitelja je da nitko ne može steći više imovine od onog što mu prenosi pravni prednik, iz kojeg razloga to ne može ni Republika Hrvatska, budući ona svoje sljedništvo vuče od ranijeg vlasnika čiji zahtjev ne bi bio osnovan čak ni da je podnesen. Suprotno ovom I-zainteresirana osoba smatra kako su predmetne nekretnine oduzete temeljem propisa koji su naznačeni člankom 2., odnosno akt ima i na način iz članka 3. Zakona te temeljem posebnih zakona prenesene u društveno vlasništvo, iz kojeg razloga smatra da je njen zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva osnovan.

10. Razmatrajući suprotstavljene stavove Sud polazno navodi kako nije točno da su raniji vlasnik i Republika Hrvatska, u potpuno jednakoj pravnoj situaciji u odnosu na oduzetu imovinu. Naime, Sud smatra da je smisao članka 77. Zakona, cjelovito uređenje vlasničkih odnosa na nekretninama koje su oduzete temeljem članka 2., odnosno aktima i na način iz članka 3. Zakona. Stoga u situaciji u kojoj ne postoji osobnost kojoj bi ranije oduzeto vlasništvo trebalo biti vraćeno, isto postaje vlasništvo Republike Hrvatske, između ostalog i radi sređivanja i pretvaranja društvenog vlasništva u režim onog privatnog. Za napomenuti je da upravo ovaj slučaj najbolje prikazuje naprijed navedenu intenciju, jer bi potpuno nepravičan bio rezultat po kojem bi Republika Hrvatska, kao sljednik osobnosti koja je temeljem međudržavnog ugovora naknadila oduzetu imovinu i zbog koje okolnosti raniji vlasnik moguće i nije podnio zahtjev za povrat, tu imovinu sada prepušta trećoj osobi.

11. Konačno Sud ukazuje kako je naprijed navedeni stav već izražen u brojnim odlukama ovog Suda, primjerice u presudama broj Usž-3878/2020 od 3. prosinca 2020. ili Usž-784/2019 od 15. listopada 2020. Iz ovog razloga Sud nalazi kako je odluka prvostupanjskog upravnog suda nezakonita. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12. Budući da je sukladno stavu ovog suda zakonito da Republika Hrvatska stekne vlasništvo na nekretninama ranije oduzetim osobnostima koje su međudržavnim sporazumima za to oduzimanje bile naknađene, potrebno je odgovoriti na drugo pitanje, a to je je li moguće da jedna pravna osobnost, u ovom slučaju Republika Hrvatska, stekne pravo vlasništva na nekretnini na kojoj se tek treba definirati zemljište nužno za uporabu građevine, a koja se nalazi u vlasništvu trećih fizičkih osoba ili je takvo postupanje potrebno prekinuti do odluke o navedenom, kao o prethodnom pravnom pitanju.

13. U odnosu na postavljeno pitanje Sud ukazuje kako je pravni odnos u kojem se formira građevinska čestica koja je nužna za redovitu uporabu neke građevine, reguliran Zakonom o prostornom uređenju. Sukladno tom propisu Sud ne nalazi zapreku da se, u situaciji kada su ispunjeni ostali propisani uvjeti, samostalna građevinska čestica ne formira, pri čemu vlasništvo nekretnine na kojoj će se ona formirati nije od utjecaja. Iz ovog razloga o takvoj okolnosti ne ovisi pravo podnositelja zahtjeva, ili Republike Hrvatske, na povrat ranije oduzetih nekretnina.

14. Iz naprijed navedenog proizlazi kako osporenom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

15. Budući da je u ovom slučaju Sud poništio presudu prvostupanjskog suda i odbio tužbene zahtjeve, čime je konačno riješio stvar, sama žalba II-tužitelja izjavljena protiv točke II. izreke presude, odnosno protiv točke II. izreke presude i rješenja, ukazuje se neosnovanom, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

16. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić