Poslovni broj: Usž-358/2025-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I-tužitelja Grada Dubrovnika, u Dubrovniku, Pred Dvorom 1, OIB 21712494719, II-tužiteljice IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Danijela Badurina, odvjetnica u Dubrovniku, Vukovarska 17 i III tužiteljice JJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku, Vukovarska 9, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara, OIB 72910430276 i uz sudjelovanje I-zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Dubrovnik, Dropčeva 1, OIB 44737751634 i II-zainteresirane osobe Biskupije Dubrovačke u Dubrovniku, Poljana Paška Miličevića 4, OIB 01437374693, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbama I-tužitelja i II-tužiteljice, izjavljenima protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2568/2023-15, od 2. kolovoza 2024. na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe I-tužitelja i II-tužiteljice te se potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2568/2023-15, od 2. kolovoza 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/47, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-23-04, od 25. srpnja 2023. te zahtjev I-tužitelja i III-tužiteljice za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijene su žalbe I-tužitelja – III-tužiteljice i II- zainteresirane osobe izjavljene protiv djelomičnog rješenja Republike Hrvatske, Dubrovačko – neretvanske županije, upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko- pravne i komunalne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/167, URBROJ: 2117/1-09/9- 20-18, od 2. studenoga 2020., a kojim rješenjem su II-zainteresiranoj osobi u vlasništvo dani prostori pobliže navedeni u izreci tog rješenja.
2.1. I-tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga ističući kako je vještak prilikom analize nekretnine i kod izrade nalaza i mišljenja, koristio dokumentaciju bez da je neposredno pristupio u svaki prostor i stan, iz čega zaključuje kako taj nalaz nije rađen temeljem vlastitih opažanja vještaka, već iz opažanja trećih osoba koje u postupku nisu sudjelovale. Ukazuje kako je sukladno opisanoj metodologiji vještačenja netočno utvrđeno stanje nekretnine, a čime je propušteno utvrditi da li je tijekom vremena od ranije postojeće nastala nova stvar, a što je bio jedan od temeljnih prigovora u postupku koji je prethodio osporenom rješenju. Ističe kako se već i iz stanja spisa može utvrditi da je predmetna građevina u vrijeme oduzimanja bila jedinstven kompleks, dok je danas riječ o stanovima koji su samostalna uporabna cjelina, iz kojeg razloga smatra kako je na konkretan slučaj u cijelosti primjenjiva odluka Upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Us- 4523/2006 od 9. lipnja 2010. Konačno smatra kako se odlučna činjenica u ovoj stvari, odnosno je li u konkretnom, do stupanja na snagu Zakona o naknadi, nastala nova stvar ili ne, ne može utvrditi isključivo iz očitovanja Zavoda za obnovu Dubrovnika, iz kojeg proizlazi kako na zgradi nakon potresa iz 1979. godine nisu izvedeni značajniji radovi obnove. Predlaže Sudu da usvoji njegovu žalbu i poništiti pobijanu presudu.
2.2. II-tužiteljica u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga posebno navodeći kako je ona u zgradi koja je predmetom povrata koristila stan koji se sada vraća II-zainteresiranoj osobi temeljem Ugovora o najmu stana s zaštićenom najamninom, a koji ugovor je sklopljen osnovom rješenja I tužitelja, KLASA: 371-01/00-01/258, URBROJ: 2117/01-01-00-2, od 5. prosinca 2012. Uz navedeno ističe kako je nakon što je počela koristiti stan i uslijed znatnih ulaganja u isti, taj prostor potpuno promijenjen te da se stoga ne radi o istoj stvari koja je II zainteresiranoj osobi bila oduzeta. Slijedom ovog navoda dodaje da je vještaku bio postavljen zadatak da procijeni visinu ulaganja, ali da je vještak postavljeni zadatak propustio ispuniti. Iz navedenog posljedično zaključuje kako joj opisanim postupanjem nije bila dana mogućnost da se izjasni o odlučnim činjenicama, a što je posljedično dovelo do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je utemeljena presuda prvostupanjskog upravnog suda. Predlaže Sudu da usvoji njenu žalbu i poništiti pobijanu presudu.
3. Tuženik i ostale zainteresirane osobe nisu dostavile odgovore na žalbu.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog: bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se I-tužitelj i II- tužiteljica pozivaju u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 92/99., 80/02., 81/02. i 98/19. – u daljnjem tekstu Zakon).
8. Člankom 17. stavkom 1. Zakona propisano je da će se nekretnina koja je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev.
9. U ovom predmetu nije sporno kako je II zainteresirana osoba, pravna osobnost kojoj je nekretnina, koja je predmetom povrata, oduzeta temeljem propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. Zakona . Stoga se u žalbenom stadiju ovog predmeta spornim ukazuje okolnost je li, protekom vremena od oduzimanja nekretnine do stupanja na snagu Zakona, toliko promijenjena suština predmeta povrata da je on postao novom stvari, kao i okolnost, u odnosu na II tužiteljicu, je li općina raspolagala dijelom nekretnine u smislu Zakona.
10. U odnosu na prvu spornu okolnost Sud navodi kako je predmet povrata nekretnina u naravi zgrada, a koja se nalazi u povijesnoj jezgri Grada Dubrovnika. Upravo su dijelovi te zgrade, kao ranije oduzete cjeline, predmet povrata te ovaj Sud zauzima stav da promjene prostora unutar zgrade, njeno etažiranje, ili ulaganje u istu, u smislu Zakona, ne dovode do nastanka nove stvari. Ovaj stav Sud temelji na tumačenju članka 49. Zakona, a kojim je jasno propisano da sporovi o s tvarnim pravima, ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije kao što su adaptacija, nadogradnja, dogradnja, sanacija, izmjena postojećih postrojenja i uređaja i sl., nisu u dosegu upravnog postupka povrata.
11. U tom smislu i da bi se mogao prihvatiti navod da je tijekom proteka vremena nastala nova stvar, sud zauzima stav da sama zgrada, a ne prostor unutar nje, treba biti toliko izmijenjen da se više uopće ne može povezati sa ranije oduzetom nekretninom. Upravo ovaj standard temelj je presude Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-4523/2006, od 9. lipnja 2010., a u kojem je cijeli raniji objekt bio srušen, nakon čega je temeljem lokacijske dozvole dopuštena rekonstrukcija i restauracija ruševine. U ovom predmetu ne samo da ranija zgrada nije srušena, odnosno da iz ruševine nije rađena nova zgrada, već sukladno podnesku Zavoda za obnovu Grada Dubrovnika, nisu čak ni izvršena znatnija ulaganja u konstruktivne radove zgrade, jer na istoj nakon potresa iz 1979., nisu utvrđena bitnija oštećenja. Ponovljeno ulaganja trećih osoba u unutarnje prostore zgrade ne mogu biti prepreka donošenju rješenja o naturalnom povratu.
13. U odnosu na prigovor II zainteresirane osobe kako koristi stan u predmetnoj zgradi temeljem ugovora o zaštićenoj najamnini, iz kojeg razloga taj prostor ne može biti predmetom povrata, Sud ukazuje kako nije sporno da tužiteljica, ni njeni prednici, na tom stanu nisu imali stanarsko pravo u smislu članka 22. - 26. Zakona. Stoga okolnost da je II-tužiteljica s I-tužiteljem sklopila Ugovor o zaštićenoj najamnini po nekoj drugoj osnovi, nema utjecaj na pravo na povrat II-zainteresirane osobe.
14. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 2. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
