REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1436/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CORAL CROATIA d.o.o., u Zagrebu, Budmanijeva 5, OIB: 72594208197, koje zastupa opunomoćenik Hrvoje Petrović, odvjetnik u Zagrebu Budmanijeva 5, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva, u Zagrebu, Vukovarska 78, OIB: 19370100881, radi utvrđenja ispunjenja obveza stavljanja biogoriva na tržište, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3581/2024-6, od 14. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3581/2024-6 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj za 2017. godinu, bio u obvezi staviti na tržište 128.210,006 MJ energetske vrijednosti biogoriva, da je to propustio učiniti, iz kojeg razloga mu je nastala obveza da u 2018. godini na tržište stavi povećanu količinu biogoriva, da ni po toj obvezi nije postupio, iz kojeg razloga mu se utvrđuje obveza plaćanja posebne naknade za okoliš u iznosu od 3.846.300,00 kuna , po načelu onečišćivač plaća, sve na način i u rokovima navedenim tim rješenjem.

1.1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-5, od 2. studenoga 2020. te zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga posebno ukazujući kako je osporeno rješenje doneseno u ponovljenom postupanju i nakon presude suca istog suda koji je raniju odluku poništio iz razloga njenog nedostatnog obrazloženja. Mišljenja je kako je i novo rješenje jednako neobrazloženo, iz kojeg razloga mu je potpuno nejasno zbog čega je prvostupanjski upravni sud promijenio svoj raniji stav, a što u ukupnosti rezultira znatnom pravnom nesigurnošću. Dodaje i kako je po njegovom mišljenju tuženik odlučivao preko i iznad onog o čemu je prvi put odlučivao te da je u stvari nezakonito sintetizirao dva već poništena rješenja, kojima i nije bila određena obveza stavljanja biogoriva na tržište, čime smatra da je u konkretnom postupljeno protivno načelu ne bis in idem. U odnosu na meritum ovog predmeta ističe da ne postoji količina biogoriva koju bi u 2017. godini bio dužan staviti na tržište, budući da ona nije definirana nekim općim propisom, već Nacionalnim akcijskim planom, a kojim se ne može ustanoviti obveza. Nadalje navodi da čak i u situaciji u kojoj bi postojala propisana količina koju bi morao staviti na tržište, isto nije mogao učiniti, jer mu tuženik nije omogućio kupovanje biogoriva po povlaštenoj cijeni. Pojašnjavajući svoj stav navodi kako je tuženik u konkretnom bio u obvezi primijeniti članak 23. stavak 3. Zakona o biogorivima za prijevoz te da se obrazloženjem tuženika, kojim se ukazuje kako se ta odredba odnosila na cijene za vrijeme trajanja potpora za proizvodnju biogoriva do 31. prosinca 2014., sadržajno tuženik postavio iznad zakona. Ovom dodaje kako nije točna tvrdnja suda da tijekom 2018. godine uopće nije stavljao biogorivo na tržište, jer je suprotno utvrđeno čak i sukladno osporenom rješenju, dok jedino to nije učinio u 2017. godini, iz već ranije navedenih razloga. Ukazuje i kako okolnost da je sastavljao Izviješća po unaprijed propisanim kriterijima i po obrascima tuženika, svakako ne znači priznanje nekih nepostojećih obveza te da je konačno i samo osporeno rješenje doneseno znatno nakon roka koji je određen ranijom ukidnom presudom. Predlaže Sudu da poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar, podredno da predmet vrati prvostupanjskom upravnom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u svom odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod navoda svog rješenja te se pridružuje argumentaciji pobijane presude. Osvrćući se na tužbene prigovore ukazuje kako je člankom 4. stavkom 1. točkom 28. i člankom 23. Zakona o biogorivima za prijevoz, definiran obveznik stavljanja biogoriva na tržište i sve sukladno metodologiji propisanoj Pravilnikom o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu. Mišljenja je kako je njegovo rješenje valjano obrazloženo, a što je uostalom potvrdio i sam prvostupanjski upravni sud. Konačno posebno ukazuje na Izviješća obveznika o stavljanju biogoriva na tržište, a iz kojih je razvidno kako tužitelj, Zakonom mu određene obveze, nije ispunio. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - u daljnjem tekstu: ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem Zakona o biogorivima za prijevoz ("Narodne novine", bro:j 65/09., 145/10., 26/11., 144/12. i 14/14. – u daljnjem tekstu: Zakon).

8. Polazno Sud nalazi kako se ovaj spor, u svom meritumu, formira oko okolnosti je li tužitelj u 2017. godini bio u obvezi na tržište staviti 128.210,006 MJ potrebne energetske vrijednosti biogoriva. Tužitelj smatra kako nije, jer da takva obveza nije uspostavljena nekim općim propisom, kao i iz razloga jer mu tuženik nije kreirao uvjete za ispunjenje te obveze. Suprotno ovom tuženik smatra kako je obveza valjano određena temeljem Zakona.

9. Člankom 23. stavkom 1. Zakona propisano je da je obveznik stavljanja biogoriva na tržište dužan tijekom kalendarske godine staviti na tržište onu količinu biogoriva čija energijska vrijednost odgovara njegovoj obvezi stavljanja biogoriva na tržište utvrđenoj primjenom metodologije propisane Pravilnikom o mjerama za poticanje proizvodnje korištenja biogoriva u prijevozu.

9.1. Člankom 10. stavkom 2. Pravilnika o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu ("Narodne novine", broj: 42/10. – u daljnjem tekstu: Pravilnik), a kao provedbenim propisom naprijed citirane odredbe Zakona, određeno je da je obveznik stavljanja biogoriva na tržište dužan na temelju godišnjeg nacionalnog cilja utvrđenog u nacionalnom akcijskom planu izračunati svoju godišnju obvezu, planirati nabavu i provjeravati ispunjenje obveze na temelju metodologije propisane u Prilogu I t. 3. ovoga Pravilnika.

10. Tumačeći citirane odredbe Zakona i Pravilnika, Sud nalazi kako je istima jasno propisano da je obveznik dužan tijekom kalendarske godine staviti onu količinu biogoriva koja se utvrđuje temeljem godišnjeg nacionalnog plana te da je čak i u obvezi provjeravati ispunjenje određene mu obveze na temelju metodologije propisane u Prilogu I t. 3. Pravilnika.

11. Sukladno navedenom evidentno je postojanje na propisima uspostavljene obveze, s time da Sud napominje kako okolnost da se zakonom, odnosno drugim propisom, obveza definiranja neke količine određuje prema nekom drugom, vanjskom parametru, koji nije propis, ne oslobađa pružatelja od ustanovljene obveze na ispunjenje, na jednak način kao što ni primjerice okolnost što propisom nije određen način na koji se neka djelatnost obavlja, ne oslobađa od obveze primjene pravila struke i to posebno ukoliko propis na primjenu takvih pravila upućuje.

12. U ovom predmetu nije sporno kako tužitelj, tijekom 2017. godine, planom uspostavljene količine biogoriva nije stavio na tržište.

13. Člankom 24. stavkom 1. Zakona određeno je da obveznik stavljanja biogoriva na tržište koji je stavio na tržište manju količinu biogoriva u odnosu na količinu za koju je bio obvezan, dužan je u tekućoj godini, povećati količinu biogoriva za tu godinu za onu količinu koju je propustio staviti na tržište u prethodnoj godini.

13.1. Člankom 29. stavkom 1. Zakona propisano je da ukoliko je obveznik stavljanja biogoriva na tržište u dvije kalendarske godine uzastopno propustio staviti na tržište propisanu količinu biogoriva, dužan je platiti posebnu novčanu naknadu za okoliš, po načelu onečišćivač plaća, radi nestavljanja biogoriva na tržište.

14. Sud ne nalazi spornim ni da tužitelj nakon 2017. godine nije na tržište stavio količinu goriva koju je morao prenijeti u tekuću godinu poslovanja, iz kojeg razloga mu je i sukladno naprijed citiranim određenjima, nastala obveza plaćanja posebne novčane naknade za okoliš, po načelu onečišćivač plaća. Sud ne nalazi ni da tužitelj u svojoj žalbi osporava izračun ili primijenjenu metodologiju određenja obveze u 2017. godini. Slijedom navedenog Sud zaključuje kako je tuženik imao na Zakonu određenu ovlast tužitelju odrediti obvezu plaćanja naknade, slijedom koje okolnosti je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

15. U odnosu na prigovore tužitelja, Sud navodi kako u spisu ne nalazi zahtjev tužitelja za kupnjom goriva po povlaštenoj cijeni, niti nalazi da je tužitelj u svojim navodima konkretizirao način na koji bi takvo gorivo pokušao pribaviti i razlog zbog kojeg mu je takva nabava po tuženiku onemogućena. Imajući na umu i kako sukladno naprijed citiranim članku 10. stavku 2. Pravilnika proizlazi kako i sam tužitelj tijekom razdoblja mora provjeravati ispunjenje uspostavljenih obveza, a što nesporno nije učinio, prigovor nemogućnosti ispunjenja obveze zbog propusta tuženika, Sud smatra neosnovanim.

16. U odnosu na procesne prigovore Sud navodi kako okolnost da je Sud ranije poništio rješenje tuženika i predmet vratio u ponovni postupak u cilju jasnijeg obrazloženja, ne kreira stečeno pravo tužitelju da bude oslobođen od nastavno zakonito određene obveze.

17. Isto tako okolnost da je tuženik ranije drukčijim postupkom i u dva rješenja kreirao obvezu tužitelju, ne znači da je novo jedinstveno rješenje nezakonito, posebno imajući na umu kako su ranija rješenja poništena te se stoga ima smatrati da nikad nisu ni postojala.

18. Konačno, rokovi koji su određeni presudama, a koji nisu poštivani, stvaraju mogućnost da stranka od suda traži da tuženiku naloži donošenje odluke, ali ne prekludira istog u dodijeljenim mu javnim ovlastima.

19. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

20. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić