Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-2/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Kovač, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-25/2020-53 od 11. prosinca 2020.,u sjednici vijeća održanoj dana 01. travnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-25/2020-53 od 11. prosinca 2020.:

a) ukida u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženici u roku od 8 dana platiti tužitelju 6.061,20 kuna bruto sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 3.762,00 kuna od 16. listopada 2008.

- na iznos 2.299,20 kuna od 16. prosinca 2008.

pa sve do isplate, koje se obračunavaju do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se u tom dijelu odbacuje tužba

b) potvrđuje u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženici tužitelju u roku od osam dana platiti iznos od 20.882,80 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1.329,60 kuna od 16. veljače 2009.,

- na iznos 3.899,52 kuna od 16. ožujka 2009.,

- na iznos 5.789,68 kuna od 16. travnja 2009.,

- na iznos 1.260,48 kuna od 16. svibnja 2009.,

- na iznos 880,32 kuna od 16. lipnja 2009.,

- na iznos 3.521,60 kuna od 16. rujna 2009.,

- na iznos 4.201,60 kuna od 16. listopada 2009.

pa sve do isplate, koje se obračunavaju do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od od 20.882,80 kuna te se u tom dijelu točke I izreke presuda preinačuje i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan

c) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I izreke u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženici tužitelju u roku od osam dana platiti iznos od 18.419,28 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 3.412,08 kuna od 16. ožujka 2009.,

- na iznos 5.789,68 kuna od 16. travnja 2009.,

- na iznos 1.781,44 kuna od 16. svibnja 2009.,

- na iznos 2.640,96 kuna od 16. lipnja 2009.,

- na iznos 2.941,12 kuna od 16. srpnja 2009.,

- na iznos 2.602,64 kuna od 16. rujna 2009.,

- na iznos 3.322,40 kuna od 16. listopada 2009. pa sve do isplate, koje se obračunavaju do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan

- u točki II izreke tako da ista sad glasi:

"II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Tužena je dužna tužitelju u roku osam dana platiti 45.363,28 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

– na iznos 3.762,00 kuna od 16. listopada 2008.,

– na iznos 2.299,20 kuna od 16. prosinca 2008.,

– na iznos 1.329,60 kuna od 16. veljače 2009.,

– na iznos 7.311,60 kuna od 16. ožujka 2009.,

– na iznos 7.571,12 kuna od 16. travnja 2009.,

– na iznos 2.941,12 kuna od 16. svibnja 2009.,

– na iznos 3.521,28 kuna od 16. lipnja 2009.,

– na iznos 2.941,12 kuna od 16. srpnja 2009.,

– na iznos 6.162,24 kuna od 16. rujna 2009.,

– na iznos 7.524,00 kuna od 16. listopada 2009.

pa sve do isplate, koje se obračunavaju do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.062,50 kuna, u roku od 8 dana."

2. Protiv navedene presude tuženica je pravodobno izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te je predložila ovom sudu odbaciti odnosno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Nakon što je u ovom predmetu presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj Gž R- 2/2017 od 5. veljače 2020. djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda i rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-171/2016 od 12. siječnja 2017. i u ukinutom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, predmet spora ostao je tužiteljev zahtjev kao djelatne vojne osobe kojim od tuženice potražuje razliku plaće na ime prekovremenog rada za razdoblje od siječnja 2009. do rujna 2009.

6. U žalbi se osnovano ističe da je pobijanom presudom ponovo suđena razlika tužiteljeve plaće za rujan 2008. i studeni 2008., koji zahtjev je pravomoćno odbijen zbog zastare presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj Gž R-2/2017 od 5. veljače 2020., čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a pa je temeljem članka 369. stavka 2. ZPP-a ovaj dio prvostupanjske presude u točki a) izreke ove presude i rješenja valjalo ukinuti i u tom dijelu odbaciti tužbu.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske o statusu djelatnog vojnika na rok od 3 godine (list 7 – 11) da je tužitelj u spornom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženice, dok je sporno ima li on u utuženom vremenu pravo na pripadajuću povećanu plaću za rad dulji od punog radnog vremena i to za obavljena dežurstva i straže.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju članka 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – u daljnjem tekstu: ZSOSRH) i to u visini određenoj člankom 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10 i 89/12 – u daljnjem tekstu: KU), čija supsidijarna primjena proizlazi iz članka 14. ZSOSRH-a, utvrdivši da je tužitelj u spornom razdoblju radio prekovremeno, da je ovaj rad ostvario u službi dežurstva i u stražarskoj službi, a da mu tuženica taj rad nije u cijelosti isplatila. Iako nadležni ministar za sporno razdoblje nije temeljem članka 170. stavka 4. ZOSOS- a u vezi s člankom 97. stavkom 7. ZOSUOS-a donio provedbeni propis kojim su trebali biti uređeni iznosi dodatka na plaću i način isplate plaće za prekovremeni rad, prvostupanjski sud je, zaključivši da ova okolnost ne isključuje pravo na naknadu za takav rad, visinu te naknade utvrdio primjenom članka 44. KU.

9. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev uređen tužiteljevim podneskom od 2. studenog 2020. u skladu s dopunom nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Ivanke Sušić od 20. kolovoza 2020. sačinjene na temelju evidencije o korištenju radnog vremena i obračuna plaće na kartici djelatnika, koje vještačenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručno i objektivno. Iz navedene dopune nalaza i mišljenja sudska vještakinja je umjesto 20 sati prekovremenog rada za određene dane koje je utvrdila u ranijoj dopuni, iste u dopuni od 20. kolovoza 2020. umanjila na 16 sati prekovremenog rada. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj te dane imao pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmarao po 8 sati dnevno, a tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, da se ne može smatrati prekovremenim radom, slijedom čega se i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, već samo kao 16 sati prekovremenog rada, kako je to i vještakinja utvrdila u dopuni nalaza i mišljenja od 20. kolovoza 2020.

10. Ispitujući nadalje pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju članka 97. ZSOSRH u visini određenoj člankom 44. KU.

12. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se tužitelju u danima odrađenim na straži 8 sati dnevno ne mogu računati kao prekovremeni sati rada unatoč njegove obvezne prisutnosti u mjestu rada, jer se ti sati računaju kao dnevni odmor za koji on nema pravo na naknadu, a za dane odrađene na straži računa se samo 16 sati prekovremenog rada.

13. U žalbi se s pravom ističe da je prvostupanjski sud nepravilno odbio tuženičin dokazni prijedlog za novim financijskim vještačenjem kako bi se utvrđena naknada za prekovremene sate iz druge dopune nalaza i mišljenja vještaka Ivanke Sušić od 12. listopada umanjila za dodijeljene slobodne dane s obrazloženjem da je tuženičina ustrojstvena jedinica tijekom trajanja ovog postupka imala dovoljno vremena izvršiti pripremni obračun, a što dotad nije učinila. Ovo stoga jer je tuženica tijekom postupka dostavila evidenciju o korištenju radnog vremena za sporno razdoblje za tužitelja iz koje je bilo moguće utvrditi koliko je tužitelj nakon obavljenih straža koristio slobodnih dana u spornom razdoblju, a provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi umanjenja naknade za prekovremene sate za dodijeljene slobodne dane je odlučno za odluku o ovoj pravnoj stvari.

13.1. Ovaj sud je stoga temeljem članka 373.b stavaka 2. i 3. ZPP-a u vezi s člankom 366.a stavcima 2. i 3. ZPP-a po vještakinji Ivanki Sušić proveo novo dopunsko vještačenje , koja je izradila dopunu nalaza i mišljenja od 29. travnja 2025. Prema toj dopuni sukladno nalogu ovog suda izračun spornog potraživanja utvrđen ranijom dopunom nalaza i mišljenja od 10. listopada 2020. (list spisa 386 do 395) za razdoblje od siječnja do uključujući rujna 2009. umanjen je za slobodne dane koje je tužitelj u tom razdoblju nakon obavljenih straža iskoristio prema evidenciji priloženoj spisu (list spisa 44) u omjeru 1 : 1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno članku 44. stavku 13. KU.

13.2. Iz dopune nalaza i mišljenja od 29. travnja 2025., koju ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručnu i objektivnu, je tako utvrđeno da je tužitelj u mjesecu siječnju 2009. imao 24 sata, u veljači 2009. 64 sata, u ožujku 2009. 104 sata, u travnju 2009. 24 sata, u svibnju 2009. 16 sata, u kolovozu 2009. 64 sata i u rujnu 2009. 80 sati prekovremenog rada.

13.3. Tužitelj je neosnovano prigovorio na ovaj izračun tvrdeći da je vještakinja trebala uzeti u obzir samo po tri slobodna dana iza sedmodnevne straže te jedan slobodan dan iza 24-satnog dežurstva sukladno Službovniku oružanih snaga Republike Hrvatske, jer je tužitelj ostvario više slobodnih dana od onih propisanih Službovnikom pa stoga svi oni trebaju biti uzeti u obzir kod obračuna. Protivno tuženičinom prigovoru na vještvo, sporno potraživanje je u dopuni nalaza i mišljenja od 29. travnja 2025. umanjeno za 8 slobodnih dana ostvarenih u lipnju 2009. i 4. slobodna dana ostvarena u srpnju 2009., a prigovori koji se odnose na raščlambu iskorištenih slobodnih dana za 2008. dostavljenu od strane MORH-a nisu relevantni, jer se sporno potraživanje odnosi na 2009., a ne na 2008.

14. Tužitelju stoga za odrađene prekovremene sate pripada naknada u ukupnom bruto iznosu od 20.882,80 kuna.

15. Osnovano se u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržane u dosuđenoj bruto naknadi plaće budući se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno članku 22. stavku 3. Zakonu o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23 i 152/24) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće, zbog čega je u tom dijelu valjao preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

16. Slijedom navedenog je temeljem članka 373.b ZPP-a u točki b) izreke ove presude i rješenja djelomično potvrditi točku I izreke prvostupanjske presude i djelomično je preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u pogledu dosuđene zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržane u dosuđenoj bruto naknadi plaće, a u točki c) alineji prvoj ove presude i rješenja preinačiti preostali dio točke I izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

16. Cijeneći uspjeh parničnih stranaka kvalitativno i kvantitativno, ocjena ovog suda je da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je stoga valjalo preinačiti i odluku o parničnim troškovima i odlučiti kao u točki c) izreke ove presude alineji drugoj temeljem članka 154. stavka 4. ZPP-a u vezi članka 373.b. ZPP- a.

U Dubrovniku, 01. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković