Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-409/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Odvjetničkom uredu Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina odvjetnici iz Rijeke i Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-214/2023-16 od 05. svibnja 2025., u sjednici održanoj 01. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-214/2023-16 od 05. svibnja 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 10 st. 2 Ugovora o kreditu broj: 628-50- 2848342, od 23.05.2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela OU-1188/05 od 10.06.2005. godine, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB:53056966535 da tužitelju DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 937,14 EUR (devetstotrridesetisedam eura i četrnaest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. 1 studenog 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da naknadi tužitelju DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.284,55 EUR (tisućudvjestoosamdesetičetiri eura i pedesetipet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži tuženiku naknaditi troškove postupka, uvećano za troškove žalbenog postupka, a podredno predlaže usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, te plaćanje iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik od tužitelja naplatio prilikom prijevremene otplate.

6. Nesporno je među strankama bilo:

- da su parnične stranke 23. svibnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 45.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (u daljnjem tekstu: Ugovor),

- da je člankom 10. stavak 2. Ugovora ugovorena mogućnost da korisnik kredita (tužitelj) izvrši prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor (tuženik),

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit,

- da mu je zbog prijevremene otplate kredita naplaćena naknada od 7.060,90 kuna, dana 9. studenog 2011.

7. Sporno je bilo pitanje je li navedena ugovorna odredba ništetna i je li tražbina zastarjela.

8. Prvostupanjski je sud, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je predmetni Ugovor unaprijed pripremio tuženik, financijska institucija, da ga je ponudio tužitelju, potrošaču, da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelju razumljivo obrazloženo da će u slučaju prijevremene otplate biti u obvezi platiti naknadu, pa je zaključio da je navedena odredba Ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba treba sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja kao potrošača, i upoznati ga sa svim njegovim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. Istaknuo je i to da tuženik nije obrazložio niti na što se odnosi plaćanje navedene naknade.

8.1. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, pa je stoga ništetna radi čega i prihvaća zahtjev za utvrđenje ništetnosti, kao i zahtjev za plaćanje, odnosno vraćanje stečenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe, kao stečenog bez osnove, sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja do isplate, jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer se pravo na isticanje ništetnosti prema Zakonu o obveznim odnosima ne gasi, odnosno ne zastarijeva, a zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne odredbe valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje (ništetnosti).

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje navodeći što to (kako tvrdi) prvostupanjski sud navodi u točkama 12. i 13. obrazloženja pa tako, u odnosu na točku 12. spominje članak 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., dalje ZOO), tvrdi kako prvostupanjski sud (cit.) „…u točki 13. obrazloženja navodi kako tuženik nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu. Navedeno notorno nije istina jer je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da se iznos prijevremene otplate odnosi na snižavanje ukupnih troškova kredita.“ (podebljao žalitelj), te tvrdi kako je, stoga, obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na točku I. izreke nerazumljivo i neistinito.

9.2. Nerazumljivi su i neistiniti prethodni žalbeni navodi jer spomenute točke 12. i 13. obrazloženja prvostupanjske presude glase:

„12. Tijekom postupka, tuženik je učinio nespornim visinu i razdoblje podmirene naknade od strane tužitelja.

13. U svojim očitovanjima, tužitelj je u cijelosti otklonio navode tuženika kao neosnovane. Ustrajao je na iznijetom pravnom stavu, a glede prigovora zastare istakao je pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je jasno i nedvojbeno utvrđeno da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora ili pojedine ugovorne odredbe nastupa u roku od 5 godina od trenutka utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe. Stoga je smatrao da zahtjev nije obuhvaćen zastarom“,

pa dakle navedene točke obrazloženja prvostupanjske presude ne sadrže ništa od onog što tuženik u žalbi tvrdi da sadrže, a niti je isto sadržano u drugim točkama obrazloženja pobijane presude. Naime, u pobijanoj se presudi niti ne spominje odredba članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., dalje ZOO), štoviše pobijana presuda ne samo da ne sadrži navedeni članak, već ne sadrži niti oznaku službenog glasila u kojem je objavljen Zakon o obveznim odnosima na odredbe kojeg se poziva, a to su članci 322., 326., 148., 296., 323., 1111., 1115., pa se tek po sadržaju navedenih članaka može zaključiti da je riječ o onom objavljenom u „Narodnim novinama“ 35/05, koji je na snagu stupio 1. siječnja 2006. i koji se na predmetni odnos stranaka niti ne primjenjuje, jer je odredbom članka 1163. stavak 1. tog Zakona propisano da se odredbe tog Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona, budući je predmetni Ugovor sklopljen 23. svibnja 2005. godine.

10. Žalitelj ukazuje na priopćenje koja je izdala Hrvatska narodna banka, a koje se priopćenje tiče pitanja na koje se ugovore primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09), kojim su propisani posebni uvjeti u kojima banke imaju pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. To priopćenje nije relevantno jer ne predstavlja izvor prava. Činjenica da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09, dalje ZPK), koji se ovdje ne primjenjuje, propisano koji su posebni uvjeti u kojima banke imaju pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, ne znači bi navedena ugovorna odredba bila valjana zato što tada takvo ograničenje nije bilo propisano. To što prije stupanja na snagu ZPK nisu tim zakonom bili propisani posebni uvjeti za naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne znači da je svaka takva naknada dopuštena, jer je ona morala biti dopuštena i prema drugim relevantnim propisima, u ovom slučaju Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) na koji se i žalitelj poziva ukazujući na odredbe članaka 81. stavak 1., 83., 84., 85, 64. tog Zakona.

10.1. Članak 64. ZZP-a glasi:

„(1) Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje.“

pa iz predmetne ugovorne odredbe proizlazi prije svega da je pravo prijevremene otplate kredita zakonsko pravo potrošača. Činjenica da je u tom slučaju zakonom propisano pravo potrošača na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma i to razlike iznosa kamate od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebao izvršiti plaćanje, dakle ne i drugih troškova zajma, ne znači da zajmodavac ima pravo na naplatu „naknade za prijevremenu otplatu kredita“, jer se to ne može smatrati istim pravnim pojmovima, posebno kada se ima u vidu sadržaj članaka ZZP/03 koji se odnose na sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu i troškovima, a koji glase:

- članak 59.:

„Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito:

- odredbu o iznosu zajma,

- odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti,

- odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti,

- odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi),

- odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena,

- odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma,

- odredbu o ukupnom trošku zajma,

- odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma,

- godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma,

- odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja,

- odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.“,

članak 61., pod nazivom „ukupni troškovi zajma“ :

„(1) Ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam.

(2) Ukupni troškovi zajma ne obuhvaćaju:

- iznose koje je potrošač dužan platiti u slučaju neispunjenja neke od odredaba ugovora o zajmu,

- troškove transfera novca na račun potrošača,

- troškove računa na koji je potrošač dužan uplaćivati obroke zajma, osim ako potrošaču nije bila ostavljena mogućnost odabira želi li otvaranje takvog posebnog računa, a troškovi tog računa nerazumno su visoki,

- troškove doznaka,

- troškove članarina za sudjelovanje u određenim udrugama ili skupinama koji ne proizlaze iz ugovora o zajmu, a utječu na uvjete ugovora o zajmu,

- troškove osiguranja otplate zajma, osim troškova osiguranja ugovorenog za slučaj smrti, bolesti ili gubitka zaposlenja potrošača, ako je iznos troškova osiguranja ugovorenog za te slučajeve, uključujući kamate i druge troškove, jednak ili manji od ukupnog iznosa kredita te ako je to osiguranje bilo uvjet za odobrenje zajma,

- troškove različite od prodajne cijene proizvoda ili usluge za čiju se kupnju zajam odobrava, a koje bi potrošač, na temelju ugovora o kupnji tih proizvoda ili usluga, bio dužan platiti bez obzira plaća li ih svojim ili pozajmljenim novcem.“,

te članak 62:

„(1) U razumnom roku prije sklapanja ugovora, zajmodavac je dužan, u pisanom obliku, obavijestiti potrošača o najvišem iznosu zajma, ako takav postoji, o godišnjoj kamatnoj stopi te pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora.

(2) Nakon sklapanja ugovora o zajmu, zajmodavac je dužan obavijestiti potrošača o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene.

(3) Obavijest iz stavka 2. ovoga članka bit će potrošaču dostavljena u izvješću o stanju računa, u obliku pisane obavijesti ili na drugi način koji su stranke ugovorile.“ pa je jasno da predmetna ugovorna odredba koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, nije ekvivalent onome na što tuženik ima pravo i obvezu sukladno navedenim zakonskim odredbama.

10.2. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tužitelju predmetna ugovorna odredba nije bila razumljiva (posebno ne lako razumljiva) jer se razumljivost ne može tumačiti gramatički, kako to čini tuženik, pa je bilo dopušteno ispitivati poštenost takve ugovorne odredbe, sve ovo s obzirom na odredbu članka 84. ZZP/03 na koju se poziva žalitelj, a koja glasi:

„Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.“

a sve da je tuženik pod „naknadom za prijevremenu otplatu“ podrazumijevao druge troškove kredita, kako to sada pokušava tumačiti, s kojim tumačenjem nije prilikom sklapanja Ugovora upoznao tužitelja.

K tome valja dodati da se predmetno ograničenje (ispitivanja poštenosti) iz članka 84. ZZP/03 odnosu na ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa ovaj sud smatra da to ograničenje niti ne vrijedi u odnosu na druge ugovorne odredbe, kakva je i ova.

10.3. Članak 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 glasi:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“

10.4. Člankom 83. ZZP/03 propisane su i okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, na što žalitelj ukazuje, pa s tim u vezi ovaj sud ukazuje na zakonske odredbe o tome što je ugovor o zajmu trebao sadržavati barem kad su troškovi zajma u pitanju, koje tuženik (sada) poistovjećuje s naknadom za prijevremenu otplatu, kao i to da je riječ o ugovoru iz kategorije onih koji su, što je notorno, bili predmetom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, u kojem je postupku pravomoćnim odlukama (Pž-7129/13 i Pž-6632/17) utvrđeno da su banke, pored ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u tim potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su zbog toga što su nepoštene i ništetne (tako i Rev-673/2023) , a sve jer potrošači nisu bili obaviješteni o svim parametrima potrebnim za donošenje informirane odluke.

10.5. S obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda koja nisu sporna, a to je da je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo niti se tužitelja informiralo o značenju predmetne naknade, te uzimajući u obzir i prethodno navedene okolnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba nepoštena jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka zbog toga što tužitelj, zbog nedovoljne informiranosti nije mogao donijeti valjanu odluku, a posljedica nepoštenosti je to da je ista ništava sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 koji pojam je istovjetan pojmu ništetnosti.

11. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pravilno ukazujući na to da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare (i) u odnosu na zahtjev za isplatom, jer je tek ovom odlukom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, a rok zastare za restitucijski zahtjev - povrat stečenog bez osnove, teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je neosnovan žalbeni navod koji se odnosi na zastaru.

13. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da tuženik kamatu na stečeno bez osnove (stečeno na temelju ništetne ugovorne odredbe) duguje od dana stjecanja, jer je nepošten, upravo je on sačinio Ugovor koji sadržava predmetnu nepoštenu ugovornu odredbu.

14. Pravilnost odluka prvostupanjskog suda temelji se na odredbama članaka Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) i to članka 110. kojim je propisano da se pravo na isticanje ništavosti (ništetnosti) ne gasi, članka 104. kojim je propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a u vezi članka 210. stavak 1. kojim je propisano da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, te članka 214. kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu valja reći da pojam nesavjesnosti po ZOO/91 odgovara pojmu nepoštenosti po ZOO/05.

15. Odluku o troškovima žalitelj napada tvrdeći da prvostupanjski sud nije vodio računa koji su troškovi bili potrebni u smislu članka 155. ZPP-a pa se ovaj žalbeni navod ocjenjuje paušalnim i nekonkretiziranim, jer se ne navodi koji su to troškovi priznati a nisu trebali biti.

16. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kako tuženik nije sa žalbom uspio to mu nije niti dosuđen trošak žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Dubrovniku, 01. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić