REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-369/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Marija Bartoluci, odvjetnica u OD Leko i partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5764/2022-28 od 7. siječnja 2026., na sjednici vijeća 1. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5764/2022-28 od 7. siječnja 2026. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se ništetnim članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 51401320 od 7 svibnja 2002 sklopljenog između tužitelja MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 kao banke i glasi „11. ZAVRŠNE ODREDBE 11.1 Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % (slovima tri posto) od iznosa kredita i 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke.“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., da tužitelju MK, isplati iznos od 256,42 EUR (dvjestopedesetšest eura i četrdesetdva eurocenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2002. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., naknaditi tužitelju MK trošak postupka u iznosu 668,17 EUR (šestošezdesetosam eura i sedamnaeset eurocenti) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga. Ističe da sud paušalno temelji presudu na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita i stjecanje statusa klijenta banke nije pojedinačno pregovaralo, da ne utvrđuje na koji je način došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se radi o naknadi za uslugu tuženika na koje isti ima pravo sukladno internim propisima sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, da je postupanje tuženika bilo transparentno, savjesno i pošteno, da nije propisana obveza banke u smislu da je nužno u ugovoru navoditi što konkretno naknada predstavlja, da je tužitelju bio poznat iznos naknada, plaćene su iz ugovorenog kredita, da je ugovor solemniziran i ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja spornih ugovornih obveza, da stoga slijedi da su mu bile jasne ugovorne odredbe, da banka ne može preuzeti dogovornost za potrošača, ukazuje na sudsku praksu, da sud neosnovano zaključuje da su ugovorne odredbe o naknadama ništetne, da se radi o naknadama koje su banke uobičajeno naplaćivale. Ustraje u prigovoru zastare ukazujući i ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C- 561/21 kojom se implicira da je u trenutku podnošenja restitucijskog zahtjeva zastarni rok već trebao početi teći i da se ne protivi pravu Unije da se pravo potrošača na restituciju veže za rokove koji počinju teći od određenog datuma koji prethodi datumu podnošenja kondemnatorne tužbe. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste i vraćanje na Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

4. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor nije podnesen.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 51401320 od 7. svibnja 2002. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužitelja i tuženika i to odredba 11. Završne odredbe 11.1. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa kredita i 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta banke.“ te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 256,42 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 2002. do isplate.

7. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu.

8. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 11. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužitelja na isplatu.

9. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši da se o predmetnoj odredbi Ugovora nije pregovaralo; da se radi o odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da tuženik nije dokazao opravdanost naplate naknade niti je određeno naveo što čine troškovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno za stjecanje statusa klijenta banke; da je Sud EU u presudama C-84/19 i C-224/19 utvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih naknada, da tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe, da nije znao kako se formira visina spornih naknada, da je takvo postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena nastavno ništetna, da na to ukazuje i Sud EU u predmetu C-224/19. Odluku temelji na odredbama čl. 81., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 93/2003) te čl. 104. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001; ZOO). Pritom zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa zatezne kamate tužitelju pripadaju od dana stjecanja, čl. 211. ZOO te ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 Građanskog odjela sa sjednice 30. siječnja 2020.; dok visina naknada i datum naplate istih slijedi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. iz kojeg slijedi da je tužitelj platio tuženiku dana 13. svibnja 2002. iznos od ukupno 256,42 eura (i to 219,79 eura na ime naknade za obradu kredita i 36,63 eura na ime naknade za stjecanje statusa klijenta).

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da se pobijana presuda ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita uslijed pogrešne primjene materijalnog prava uslijed čega se za sada ne može prihvatiti niti utvrđeno činjenično stanje.

11. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženik ne navodi određeno u čemu je ostvarena navedena bitna povreda, a činjenica da tuženik ne prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

12. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

13. Međutim, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 7. svibnja 2002, dakle prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. - dalje: ZZP) 18. lipnja 2003., pa se isti ne primjenjuje na predmetni pravni odnos.

14. Na predmetni odnos valjalo je primijeniti odredbe ZOO-a, dakle odredbu čl. 103. ZOO i druge mjerodavne odredbe. Sud prvog stupnja primjenjuje odredbe toga Zakona, ali u svezi restitucije, članak 104. ZOO, dakle ne utvrđuje ništetnost odredbe sukladno odredbi ZOO, čl. 103. st. 1. kojom je propisano da ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo u svezi s drugim odredbama toga zakona.

15. Kako se uslijed pogrešnog materijalnopravnog pristupa za sada ne može prihvatiti utvrđeno činjenično stanje, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu odluku i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će utvrditi odlučne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavom odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za stjecanje statusa klijenta banke i vraćanje stečenog na temelju te odredbe primjenom mjerodavnih odredaba ZOO te o prigovoru zastare te će donijeti novu valjalo obrazloženu odluku zajedno s odlukom o troškovima postupka.

16. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

17. O troškovima žalbenog postupka odučit će se u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli-Pola 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško