Poslovni broj: Usž-1862/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GO iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Frane Sikirica, odvjetnik u Splitu, Ulica slobode 39, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Split, Gundulićeva 29a i Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 17, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1959/2022-12 od 13. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1959/2022-12 od 13. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/161, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-22-04 od 8. lipnja 2022., kao i tužiteljičin zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

1.1. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-04/17-01/05, URBROJ: 2181/1-13/566-20-21 od 11. veljače 2020. kojim je utvrđeno da se Republici Hrvatskoj daje u vlasništvo za cijelo, stan površine 23,87 m2 položen u potkrovlju na zapadnoj strani, označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 7542 K. O. [katastarska općina], zgrade anagrafske oznake [adresa], prije [adresa], sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], obje ZU 7542 K. O. [katastarska općina], zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima zajedničkih dijelova zgrade i s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta koje joj služi redovnoj upotrebi, a koji stan je nacionaliziran rješenjem Gradskog narodnog odbora u Splitu broj: 1244/48 od 23. srpnja 1948. godine prijašnjeg vlasništva GOM za 6/24 dijela te rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom Odboru Općine Split broj: N-5/60-7 od 20. siječnja 1961. i rješenjem Odjela za financije narodnog odbora Split broj: N-102/61-5 od 24. listopada 1961. godine prijašnjeg vlasništva DO. G za 6/24 dijela. Točkom 2. utvrđeno je da je obveznik povrata stana opisanog u točki 1. Grad Split, uz ostala utvrđenja precizirana točkama 3.-5. izreke.

2. Tužiteljica je protiv citirane presude podnijela žalbu navodeći, u bitnom, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na njezinu štetu, jer nije prihvatio činjenicu vezanu za status/namjenu dijela zgrade, točnije, potkrovlja zgrade označene kao čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], [adresa]. Pojašnjava da je pogrešno u postupku utvrđeno da je na zapadnom dijelu potkrovlja predmetne zgrade položen stan površine 22,87 m[2] obzirom se radi o zajedničkom dijelu zgrade (tavanu) koji nikad nije predstavljao vlasništvo jednog određenog suvlasnika zgrade niti je bio stambeni prostor. Tvrdi da se radi o prostoru koji je „zajedničko dobro-vlasništvo“ svih suvlasnika, a što je utvrđeno još 1939. godine na temelju sporazuma svih suvlasnika predmetne nekretnine i na koju okolnost je predložila izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz nazočnost vještaka odgovarajuće struke. Ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kupoprodaji od 17. studenoga 1998. godine razvidno da su suvlasnici zgrade izgrađene na č. zgr [katastarska čestica] i č. zgr. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] njezinom ocu , kao kupcu, prodali potkrovlje kao zajednički dio zgrade, a koju činjenicu je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario. Smatra da se bez izvođenja očevida na licu mjesta nije moglo utvrditi radi li se o stambenom prostoru ili o zajedničkom dijelu zgrade koji je u suvlasništvu svih suvlasnika te da takvo postupanje otvara mogućnost arbitrarnosti uz donošenje odluka bez valjanog obrazloženja i poštivanja odredbi Zakona o općem upravnom postupku.

2.1. Osporava činjenicu da bi površina prostora koji se daje u vlasništvo Republici Hrvatskoj iznosila 23,87 m[2] . Naime, takvu površinu je prvostupanjsko tijelo je utemeljilo na podacima pribavljenim od strane Odsjeka za gospodarenje imovinom Grada Splita, a koji podaci koji se temelje na dokumentaciji koja datira iz 60-ih godina prošlog stoljeća, a ne na stvarno provedenom mjerenju prostora. Činjenica što se predmetni prostor u pojedinoj dokumentaciji naziva stanom ne znači samo po sebi da se uistinu radi o stanu, već je riječ o zajedničkom dijelu potkrovlja koji je bio namijenjen za privremeni boravak pazikuće.

2.2. Naglašava da je prvostupanjsko tijelo svoju odluku utemeljilo na elaboratu sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina iz svibnja 2002. godine, a koji elaborat je izrađen bez izvršenog očevida na licu mjesta i bez pregleda spornog prostora. Stoga je nejasno na koji način je vještak mogao utvrditi stanje predmetnog djela nekretnine. Ukazuje na to da je tijekom postupka pred prvostupanjskim tijelom od strane Ureda državne uprave Splitsko - dalmatinske županije, Odsjeka za graditeljstvo i obnovu pribavljena potvrda od 31. svibnja 2002. iz koje je razvidno da se u predmetnoj zgradi, pored ostalih samostalnih uporabnih cjelina i zajedničkih dijelova zgrade, nalaze ostale samostalne uporabne cjeline i to stan na sjeverozapadnom dijelu potkrovlja površine 23,14 m[2] i pomoćni prostor u južnom i sjeveroistočnom dijelu potkrovlja od 12 box-a, spremišta-drvarnica neto površine 101,32 m[2] , a osim navedenog da spisu prileži dokumentacija iz koje je razvidno da su svi suvlasnici sporne nekretnine potvrdili da je cijelo potkrovlje njihovo zajedničko vlasništvo.

2.3. Zaključno iznosi da je izreka prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom 1 . nerazumljiva jer je nejasno kako predmet provedenog postupka može predstavljati nekretninu prijašnjeg vlasništva DOM, a ujedno i nekretninu prijašnjeg vlasništva IO pok. G. Tvrdi da ukoliko predmet provedenog upravnog postupka uistinu predstavlja stan u potkrovlju nemoguće bi bilo da isti predstavlja 6/24 tj. ¼ idealnog dijela zgrade u kojoj se na drugim etažama nalazi devet stanova. S obzirom da je upravni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te na temelju tako pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio povrede odredba zakona predlaže usvojiti žalbu poništiti prvostupanjsku presudu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obvezu tuženiku naknaditi tužiteljici troškove spore zajedno sa zateznom kamatom.

3. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Prema ocjeni ovoga suda, Upravni sud u Splitu donio je pobijanu presudu, koristeći se pritom ovlaštenjem iz odredbe članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12. i 152/14., 29/17., 110/21.,- dalje: ZUS) odnosno, uzevši u obzir činjenice koje su utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, nakon čega je osnovano zaključio da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva.

5. Predmet ovog upravnog spora je ispitivanje zakonitosti rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim rješenjem utvrđeno je da je Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 52/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje: Zakon o naknadi) stekla pravo vlasništva stana koji se nalazi u potkrovlju predmetne zgrade. Navedenom je odredbom propisano da imovina koja je predmet naknade prelazi u vlasništvo države u slučajevima kada zahtjev za naknadu nije podnesen ili je isti pravomoćno odbijen, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je, u konkretnom predmetu, sukladno prethodno navedenoj odredbi članka 77. Zakona o naknadi, Općinsko državno odvjetništvo 10. travnja 2017. zatražilo pokretanje postupka za utvrđivanje prava vlasništva Republike Hrvatske na stanu položenom u potkrovlju stambene zgrade u [adresa], na adresi [adresa] (prije [adresa]), sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] i na čest. zgr. [katastarska čestica], obje u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Split

6.1. U postupku je nesporno utvrđeno da je predmetna stambena nacionalizirana temeljem dva pravna osnova. Rješenjem NO u Splitu od 23. srpnja 1949. nacionalizirano je 6/24 dijela prijašnjeg vlasnika IOM, a temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju od 20. siječnja 1961. nacionalizirani su preostali idealni dijelovi dotadašnjih suvlasnika (6/24 dijela SO, 7/24 dijela CO, 3/24 dijela OO, 1/24 dijela ŽO, 1/24 dijela [adresa] RO). Rješenjem Odjela za financije od 24. listopada 1961. poništeno je navedeno rješenje Komisije za nacionalizaciju od 20. siječnja 1961. u dijelu koji se odnosi na nacionalizaciju suvlasničkog dijela DO (6/24) te je istim rješenjem utvrđeno da je njegov suvlasnički dio, zbog stranog državljanstva, postao državno vlasništvo još 1948. godine temeljem propisa o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.

6.2. Za vrijeme upravnog postupka utvrđeno je da se predmetna nekretnina sastoji od ukupno deset stanova: zapadni dio (čest. zgr. [katastarska čestica]) čini šest stanova raspoređenih na etažama podruma, mezanina, II. kata, III. kata i potkrovlja, dok istočni dio (čest. zgr. [katastarska čestica]) čine četiri stana raspoređena na etažama prizemlja, I., II. i III. kata.

6.3. Nije sporno da su naknadno od nacionalizacije izuzeta i ostavljena u vlasništvu fizičkih osoba ukupno četiri stana: jedan stan na mezaninu (zapadni dio, čest. zgr. [katastarska čestica]) – vlasništvo ŽO i RO, jedan stan na II. katu (zapadni dio, čest. zgr. [katastarska čestica]) – vlasništvo TO, dva stana (na II. i III. katu), istočni dio, čest. zgr. [katastarska čestica], – vlasništvo AO (PO), dok je preostali dio zgrade (12/24 dijela), koji je ranije pripadao DO i PO, društveno vlasništvo.

7. Tužiteljica, smatra da nije bilo mjesta utvrđivanju prava vlasništva Republici Hrvatskoj na stanu položenom u potkrovlju zapadne strane predmetne zgrade, na način kako je to utvrđeno prvostupanjskim rješenjem, navodeći da nije riječ o samostalnoj uporabnoj cjelini već o zajedničkom dijelu zgrade (tavanu) koji nikad nije predstavljao vlasništvo jednog određenog suvlasnika zgrade i koji je njezin otac stekao temeljem ugovora o kupoprodaji od 17. studenoga 1998. godine.

8. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljice, uvid u opsežnu dokumentaciju spisa ne ostavlja dvojbu oko karaktera sporne nekretnine, a slijedom čega je Sud suglasan s utvrđenjem upravnih tijela i suda da se radi o zasebnoj uporabnoj cjelini koja je u pravnom prometu i naravi desetljećima tretirana isključivo kao stan u društvenom vlasništvu.

9. Naime, iz prijedloga prijašnjeg vlasnika DO za izuzimanje od nacionalizacije od 15. siječnja 1960., razvidno je da se isti poziva na ugovor o podjeli vlasništva iz 1939. godine, u kojemu je točkom 7. izričito određeno da će se „stan u potkrovlju upotrijebiti za pazikuću'“, a iz čega nedvojbeno proizlazi da je još tada definirana stambena namjena predmetnog prostora. Nadalje, da je riječ o stanu u društvenom vlasništvu potvrđuje i ugovor o korištenju stana od 3. lipnja 1954., kojim je Stambena zajednica Split, kao tijelo koje upravlja društvenom imovinom, predmetni stan dodijelila na korištenje EO. Ovakvo utvrđenje proizlazi i iz Elaborata sudskih vještaka ing. Marka Markovine i ing. FO od 8. svibnja 1963. gdje je sporni prostor izričito identificiran kao „potkrovlje: zapadni stan“, što je dodatno potkrijepljeno službenim potvrdama (Potvrda Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji , Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove u Splitu od 31. svibnja 2002.) koje predmetni prostor nedvosmisleno kategoriziraju kao stan. Osim navedenog, spisu predmeta prileži ugovor o najmu stana od 4. studenoga 1999. zaključen između Grada Splita kao najmodavca i KO kao namoprimca, a iz kojeg proizlazi da se radi o stambenom prostoru na kojemu je postojalo stanarsko pravo, odnosno kasnije najamni odnos i kojeg je ista koristila sve do svoje smrti (1. srpnja 2018. godine).

10. Iako, iz sadržaja kupoprodajnog ugovora od 17. studenoga 1998. , na koji tužiteljica upire, proizlazi da su tadašnji suvlasnici ocu tužiteljice prodali potkrovlje predmetne stambene zgrade kao zajednički dio zgrade (ukupne površine 124 m[2] ), uzimajući u obzir prethodno navedenu dokumentaciju, takvo raspolaganje ne proizvodi pravne učinke u odnosu na stan koji je predmet ovog postupka. Naime, dio potkrovlja u naravi predstavlja stambeni prostor koji je pravnim slijedom nacionalizacije postao društveno vlasništvo, stoga isti nije mogao biti predmetom privatnopravnog raspolaganja od strane suvlasnika kojima su iz nacionalizacije izuzeti samo točno određeni stanovi. Okolnost što je otac tužiteljice sklopio kupoprodajni ugovor ne može nadomjestiti nedostatak vlasničkih ovlaštenja na strani prodavatelja glede onog dijela nekretnine koji je po sili zakona postao državno vlasništvo.

11. Stoga, kraj činjenice da je predmetni prostor kroz razdoblje od više desetljeća tretiran, dodjeljivan i korišten isključivo kao stan u društvenom vlasništvu to i po ocjeni ovog Suda nije bilo zapreke da primjenom odredbe članka 77. Zakona o naknadi, po sili zakona, vlasnikom postane Republike Hrvatske, na način kako je to utvrđeno prvostupanjskim rješenjem.

12. Što se tiče prigovora da sud nije proveo predloženi dokaz (provođenje očevida), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS -a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, pravilno ocijenivši da izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno izvoditi jer i po ocjeni ovog Suda dostupne isprave u spisu čine jasnu i neprekinutu cjelinu koja dokazuje status nekretnine kao stambenog prostora.

13. Nisu od utjecaja prigovori tužiteljice usmjereni na pogrešnu površinu od 23,87 m[2] i navodnu zastarjelost dokumentacije, obzirom da dokumentacija spisa predmeta potvrđuje da se ti podaci temelje na službenim potvrdama nadležnih tijela iz 2002. i 2019. godine, koje su usklađene s ranijim vještačenjima i stvarnim korištenjem prostora.

14. Također, žalbeni navodi o nerazumljivosti izreke prvostupanjskog rješenja glede suvlasničkih udjela LO i DO nisu utemeljeni, jer je u postupku detaljno obrazloženo da je zgrada nacionalizirana u različito vrijeme i po različitim osnovama u odnosu na pojedine suvlasnike, a slijedom čega je izreka u cijelosti jasna, provediva i usklađena s utvrđenim činjeničnim stanjem.

15. Stoga imajući u vidu da predmetna zgrada nije nacionalizirana kao jedinstvena cjelina u jednom trenutku, već u odnosu na različite idealne dijelove različitih osoba, u različito vrijeme i po različitim zakonskim osnovama to je pravilno tuženik dao u vlasništvo Republici Hrvatskoj, za cijelo, samo stan površine 23,87 m2.

16. Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 31. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić