Poslovni broj: Usž-2504/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja „I-Red“ d. o. o. (OIB: 18479833754) sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa direktor ĆS, a njega opunomoćenik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j. t. d., Zagreb, Biskupa Galjufa 7A, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak (OIB: 18683136487), Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us l-579/2023-6 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us l-579/2023-6 od 25. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni za poništenjem rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/209, URBROJ: 513-04-22-3 od 21. studenoga 2022., kojim je odbijena tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Sisak KLASA: UP/I-471-02/22-01/4, URBROJ: 513-07-03- 22-10 od 1. travnja 2022., a kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. uz primjenu poreznih stopa od 13% i 25%, u ukupnom iznosu od 14.413,85 kuna. Točkom II. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede upravnog spora, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je počinjena bitna povreda upravnog spora, jer nije (pravilno) primijenjena odredba članka 119. stavka 5. ZUS-a, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Istaknuo je s tim u vezi da sud nije ni jednim slovom obrazložio zbog čega su odbijeni svi njegovi dokazni prijedlozi. Vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istaknuo je da je bitno kada je on dostavio nadležnoj poreznoj upravi ugovor o najmu od 2012., a na temelju kojeg se gradila kuća, tj. objekt sa četiri apartmana, da je na temelju toga ugovora 2019. uplaćen najam tijekom građenja, da je poreznoj upravi 2019. dostavljeno i rješenje o kategorizaciji apartmana, da nije točno utvrđenje da je dostavio, odnosno prijavio ugovor o najmu tek 1. siječnja 2021., da je podnio zahtjev za povrat PDV-a u 2014. na temelju navedenog ugovora, da je poreznoj upravi prijavio i ugovor o najmu od 15. prosinca 2016., po osnovi kojeg je, tvrdi, isplaćena naknada na žiro račun, da je 14. ožujka 2018. sklopio ugovor o zakupu kojeg je prijavio istoj upravi te da se potvrda o uplati po ugovoru iz 2016. odnosi na plaćanje dijela od 500,00 kuna mjesečno dok je objekt bio u izgradnji. Glede usluga smještaja u apartmanima, istaknuo je da nije mogao dostaviti popis gostiju i cijenu, jer je te apartmane dao u podzakup tvrtki „Game changer“ d. o. o., da je s tom tvrtkom ugovorio uslugu punjenja smještajnih jedinica i s kojom je utvrdio jedinstvenu cijenu najma te da je spomenuta tvrtka sama određivala cijene smještaja po apartmanima. Tvrdi da je notorno da su cijene prikazane na portalima okvirne, da se cijena najma apartmana određivala po noćenju, a ne po broju gostiju, da je neosnovano bilo obračunavati porez po cijenama s portala, jer iznajmljivači njima nisu vezani, već mogu odobriti i popust. Ocijenio je netočnim utvrđenje da nije izdavao račune za usluge najma apartmana za srpanj, kolovoz i listopada 2021., da je time postupio protivno odredbama članka 78. stavka 1. ZPDV-a te da nije utvrdio obvezu PDV-a i iskazao ju u prijavi za navedeno razdoblje u 2021. u ukupnom iznosu od 13.623,15 kuna i da je time postupi protivno članku 85. ZPDV-a. Vezano za dugotrajni najam radnika, smatra neosnovanim pozivanje poreznog tijela da izda račun za ĆSO na iznos od 29.314,34 kuna i za Ć R na isti iznos – novi prihod na koji treba platiti porez od 13%, da je riječ o radnicima chartera, koji je za njihovo ime koristio usluge smještaja i koji je izvršio plaćanje smještaja, a ne spomenuti radnici koji su ih koristili. Smatra da bi bez pravne osnove trebao dvaput izdati račun za isti iznos cijene za osobe kojima nije ni naplaćivao smještaj, jer je taj iznos za njih platila tvrtka Bosfor d. o. o. Predložio je poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova spora uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu, iako mu je ona uredno dostavljena.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da je osporena presuda zakonita i pravilna te valjano i dostatno obrazložena.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, kojima je tužitelju u postupku poreznog nadzora utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost (skraćeno: PDV) po stopama od 13% i 25% primjenom odredbi članka 78. stavka 1. i članka 85. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20., u daljnjem tekstu: ZPDV), kojeg je primijeniti u konkretnom predmetu na temelju članka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., u daljnjem tekstu: OPZ). O nadzoru je sačinjen zapisnik Klasa: UP/I-471-02/22-01/4, Urbroj: 513-07-03-22-7 od 18. veljače 2022., protiv kojeg je porezni obveznik pravovremeno izjavio prigovor (u daljnjem tekstu: Zapisnik).

7. Analizirajući navode žalitelja može se zaključiti da on, u biti, nije konkretno osporio ijedno ključno utvrđenje poreznih tijela koja proizlaze iz Zapisnika i podrobnu ocjenu svakoga pojedinog dokaza koje je ono detaljno analiziralo u kontekstu i dovodeći ih u vezu međusobno. Sud mora primijetiti da se tužbeni/žalbeni navodi svode, u biti, na iznošenje ne potkrijepljenih tvrdnji koje nemaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom poreznog nadzora i na tvrdnje koje tužitelj nije dokazao predloživši sudu izvođenje prikladnih dokaza u cilju utvrđenja suprotnoga. Valja primijetiti i da tužitelj nije uopće zašao u sadržaj izvedenih dokaza, a niti je osporio detaljno analiziran sadržaj pisanih dokaza i ocjenu tih dokaza koje je dalo porezno tijelo te zaključke vezano za rezultate dokaznog postupka i ključne dvojbene činjenice.

7.1. Naime, nije sporno da je tužitelj sklopio ugovor o zakupu nekretnine od **.**.2016. s Z i RS, da je predmet zakupa stambena građevina koja se sastoji od pet jedinica za iznajmljivanje, od kojih su četiri osposobljenje za iznajmljivanje; da je tužitelj izdao račun broj: 050/01/01/ od 11. listopada 2021. kupcu Game changer d. o. o. za usluge noćenja gostiju u apartmanu za 34 dana po jediničnoj cijeni od 300,00 kuna po danu, da porezna osnovica iznosi 10.200,00 kuna i PDV po stopi od 13% 1.326,00 kuna; da iz navedenoga računa nije razvidno tko je boravio u kojem apartmanu i u kojem razdoblju te da porezni obveznik, po pozivu poreznog tijela, nije dostavio tzv. prateću dokumentaciju uz račun (ugovor kojeg je sklopio s društvom Game changer d. o. o. i podatke o tomu tko je, kada i u kojem apartmanu boravio).

7.2. Tužitelj, u biti, nije osporio i da nije iskazao fiskalizirane računa za siječanj do travnja i listopad 2021. u ukupnom iznosu od 3.953,49 kuna i PDV u iznosu od 790,07 kuna, što je utvrđeno Zapisnikom i usporedbom izlaznih računa – gotovinskih računa za 2021. iz PURH sustava i knjige izlaznih računa.

7.3. Tužitelj nije konkretno osporio ni metodologiju, način obračuna i visinu poreznih osnovica te obveza PDV-a, što je porezno tijelo ovlašteno utvrdilo procjenom u skladu s člankom 92. OPZ-a, osim što je iznio pravna stajališta koja nemaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu.

8. Pokazalo se spornim i u žalbenom stadiju upravnog spora jesu li u činjeničnom stanju kako ga je utvrdilo porezno tijelo bili ispunjeni uvjeti da se tužitelju obračunaju manje obračunate obveze PDV-a za nadzirano razdoblje.

9. Člankom 78. stavkom 1. točkom 1. ZPDV-a je propisano da je svaki porezni obveznik obvezan izdati račun za isporuke dobara i usluga koje je obavio drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik.

9.1 Porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju (članak 85. stavak 1. ZPDV-a).

9.2. U skladu s člankom 66. stavkom 8. OPZ-a poslovne knjige i druge evidencije moraju se voditi u skladu s načinom oporezivanja poreznog obveznika i prema temeljnim načelima urednog knjigovodstva.

10. Sud prvog stupnja je, ne počinivši ijednu bitnu povredu upravnog spora, na temelju izloženoga činjeničnog stanja pravilno primijenio mjerodavni materijalni propis, kada je odbio tužbeni zahtjev. Sud je pravilno ocijenio da je tužitelj u obvezi platiti PDV u utvrđenim iznosima po stopama od 13% i 25%, budući da on nije iskazao fiskalizirane račune za siječanj do travnja i listopad 2021. u ukupnom iznosu od 3.953,49 kuna i PDV u iznosu od 790,07 kuna i budući da nije izdao račune za usluge najma apartmana koje je iznajmio drugom poreznom obvezniku za srpanj, kolovoz i listopada 2021. u ukupnom iznosu od 118.416,85 kuna i obvezu PDV-a po stopi od 13% u iznosu od 13.623,15 kuna.

11. Pravilno je postupio prvostupanjski sud i kada je na ročištu na kojem je zaključena rasprava odbio izvesti od tužitelja predložene dokaze iznoseći konkretne i ovom sudu prihvatljive razloge zbog čega je to učinio, ako se uzmu u obzir posebnosti konkretnog predmeta i okolnost da porezni obveznik, osim iznošenja neopravdanih razloga ne dostavljanja knjigovodstvenih i drugih isprava bitnih za oporezivanje, nije, u biti, osporio ijednu ključnu činjenicu i rezultate poreznog nadzora. Valja istaknuti i da upravni sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te da on nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi u skladu s odredbama članka 49. stavka 1. i 4. ZUS-a, a zahtjevi načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tomu koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom predmetu izvesti i kako bi trebao ocijeniti dokaze.

11.1. U tom kontekstu, a uzimajući u obzir sadržaj obrazloženja osporene presude, Sud ocjenjuje i da u konkretnom predmetu nije počinjena ni bitna povreda upravnog spora iz članka 126. stavka 2. u vezi s člankom 119. stavkom 5. ZUS -a, na koju je skrenuo pozornost žalitelj.

12. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presuditi kao u točki I. izreke.

13. S obzirom na to da tužitelj nije uspio žalbom, trebalo je, na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, odnosno odlučiti kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović