Poslovni broj: Usž-97/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak, kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice UK iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), koju zastupa opunomoćenica Slađana Čanković, odvjetnica u Zagrebu, Preradovićeva 18/I , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3 (OIB: 84397956623), radi razmjernog dijela starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3078/2020-7 od 24. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3078/2020-7 od 24. listopada 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140-02/20- 03/03114042229, urbroj: 341-99-06/2-20-6027 od 2. listopada 2020. i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku, klasa: UP/I 140-02/20-03/03114042229, urbroj: 341-15-06/2-20-12990 od 22. srpnja 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici se sa danom 14. lipanj 2012. obustavlja isplata razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine (točka I. izreke), a sa danom 1. ožujak 2018. uspostavlja se isplata razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine u svoti od 1.223,05 kn mjesečno, koja sa daljnjim usklađenjima od 1. siječnja 2020. iznosi 1.310,55 kn mjesečno.
3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. U bitnome navodi da prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje tuženika nije osnovano na zakonu, te da je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi koje je pravo mjerodavno u konkretnom slučaju za rješavanje predmetne stvari s obzirom da je ona pravo na mirovinu ostvarila prema pravnim propisima Republike Hrvatske i Republike Srbije. Pozivajući se na članak 13. stavak 1. Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, smatra da je bilo nužno primijeniti pozitivne propise Republike Srbije kojima se uređuje pitanje isplate mirovine i računanja mirovinskog staža. Ističe da je u Srbiji dozvoljen rad starosnim umirovljenicima, te da se na nju kao korisnicu prava na starosnu mirovinu kod nositelja socijalnog osiguranja u Srbiji, primjenom Ugovora o socijalnom osiguranju sa SRJ, u ovoj situaciji primjenjuju propisi Republike Srbije, imajući u vidu i da u Srbiji ima prebivalište. Smatra da se u koliziji propisa, sukladno navedenom međunarodnom ugovoru, ne može primjenjivati propis koji je za građanina nepovoljniji. Navodi da suglasno Ustavu Republike Hrvatske zakoni Republike Hrvatske imaju primjenu na njezinom teritoriju, te da stoga nije točno da su bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 99. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, jer se ona nije zaposlila u Republici Hrvatskoj. Nadalje, navodi da u upravnom postupku koji je prethodio tužbi nisu utvrđivane činjenice iz članka 99. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koje isključuju primjenu stavka 1. toga članka. Iznosi mišljenje da se članak 99. Zakona o mirovinskom osiguranju primjenjuje samo na zaposlenje na području Republike Hrvatske i u državi u kojoj se primjenjuju Uredbe Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti . Ukazuje na članak 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između RH i SRJ, po kome se taj Ugovor odnosi na sve pravne propise kojima se ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjavaju pravni propisi iz stavka 1. toga članka, a koji Ugovor ima supremaciju u odnosu na pobrojane zakone. Ponavlja da se po članku 6. Ugovora obveza osiguranja određuje prema pravnim propisima one države ugovornice na čijem području osoba obavlja posao. Osporava način na koji je tuženik primijenio mjerodavno materijalno pravo te zaključak suda da se nije mogla primijeniti iznimka iz članka 99. stavka 3. točke 11. Zakona o mirovinskom osiguranju iz razloga što joj je za sporno razdoblje priznat mirovinski staž od 5 godina 8 mjeseci i 16 dana. Ponavlja da se s obzirom na članak 13. Ugovora , koji uređuje pitanje primjene mjerodavnog prava, u konkretnom slučaju primjenjuje pravo Republike Srbije te da je, s obzirom da pravni poredak Republike Srbije ne umanjuje računanje radnog staža za rad na pola radnog vremena, bilo nužno da prvostupanjski sud službenim putem zatraži od nadležnog tijela Republike Srbije podatak da li je ona radila puno ili skraćeno radno vrijeme. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Uzelac i Đekić protiv Hrvatske od 4. lipnja 2020. Smatra da prvostupanjska presuda nije dovoljno činjenično argumentirana te predlaže da ovaj Sud istu ukine i dostavi sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a podredno da se presuda preinači na način da ovaj Sud tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
4. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužiteljice.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), koji se primjenjuje na temelju članka 169. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Suprotno navodima tužiteljice, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenice koje su u smislu članka 99. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj:
157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. -odluka Ustavnog suda RH, 62/18., 115/18. i 102/19. – dalje: ZOMO) relevantne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja sukladno ovlaštenju iz članka 33. stavka 2. ZUS-a. Na utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio mjerodavne odredbe ZOMO-a, imajući u vidu i Ugovor između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj: 14/01. i 10/13. – dalje: Ugovor), te je osnovano odbio tužbeni zahtjev, za koju odluku je dao dostatne i valjane razloge, ocjenjujući pri tome sve navode tužbe, a koje tužiteljica ponovno iznosi u ovoj žalbi.
8. Prema postojećim podacima, tužiteljici je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Sisku od 5. listopada 2011. priznato pravo na razmjerni dio prijevremene starosne mirovine počevši od 30. ožujka 2011. prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07., 35/08. i 121/10. – dalje: ZOMO/98) i to uz primjenu članka 16. stavka 1. Ugovora na temelju mirovinskog staža u koji su, osim staža navršenog u Republici Hrvatskoj (16 godina 1 mjesec i 2 dana), uračunata i razdoblja osiguranja navršena u Srbiji i Crnoj Gori (18 godina 10 mjeseci i 29 dana), budući da je prema članku 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 121/10.), na temelju kojeg je tužiteljici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, osiguranik (žena) to pravo mogao steći u 2011. godini sa navršenih 55 godina i 3 mjeseca života i 30 godina i 3 mjeseca mirovinskog staža. Nadalje, iz spisu priložene obavijesti Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijale za Grad Beograd od 7. srpnja 2020. i dostavljene potvrde o mirovinskom stažu (prema članku 16. i 17. Ugovora) na tiskanici SRB/HR 205, proizlazi da je tužiteljica od 15. lipnja 2012. do 28. veljače 2018. bila u osiguranju, koje razdoblje joj je od strane nositelja osiguranja u Republici Srbiji u cijelosti utvrđeno u mirovinski staž kao staž osiguranja. Navedene činjenice tužiteljica nije osporavala u upravnom postupku niti u upravnom sporu.
9. Također, nije sporno da tužiteljica sukladno obvezi iz članka 102. ZOMO -a, nakon što je ostvarila pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u Republici Hrvatskoj, nadležno tijelo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije obavijestila o nastaloj promjeni, odnosno o stjecanju statusa osiguranika, koja okolnost je sukladno hrvatskim propisima iz mirovinskog osiguranja od utjecaja na korištenje prava.
10. S obzirom na izneseno, te kako se prema članku 2. Ugovor odnosi na hrvatske pravne propise, između ostalog, o mirovinskom i invalidskom osiguranju (stavak 1. točka 2.), kao i na sve pravne propise kojima se ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju pravni propisi iz stavka 1. ovoga članka (stavak 2.), a da prema mjerodavnim propisima iz mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj, na temelju kojih je tužiteljici i bilo priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu na teret hrvatskog nositelja osiguranja, zaposlenje ili obavljanje djelatnosti na temelju koje postoji obveza na osiguranje predstavlja zapreku za isplatu mirovine, tužiteljici je pravilno sa danom 14. lipnja 2012. obustavljena isplata razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine na temelju članka 99. stavka 1. ZOMO-a, budući da je od 15. lipnja 2012. ponovno stekla status osiguranika.
11. Status osiguranika, odnosno početak i prestanak spornog razdoblja osiguranja (od 15. lipnja 2012. do 28. veljače 2018.), koje je tužiteljici kao staž osiguranja uračunato u mirovinski staž navršen u Republici Srbiji, utvrđeno je na temelju propisa Republike Srbije, kako to proizlazi iz službenih podataka Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijale za Grad Beograd. Dakle obveza osiguranja u navedenom razdoblju određena je upravo prema propisima države gdje je tužiteljica bila zaposlena ili obavljala djelatnost, odnosno bila osigurana, a ne prema propisima Republike Hrvatske. Tuženik pravilno navodi da je sklapanjem Ugovora uspostavljena pravna veza između mirovinskih sustava država ugovornica, kao i jedinstveno pravno područje u obje države ugovornice, te da je zaposlenje ili obavljanje samostalne djelatnosti u jednoj državi ugovornici po osnovi koje se uspostavlja osiguranje, od utjecaja na ostvarivanje prava u drugoj državi ugovornici u skladu s njezinim zakonodavstvom o mirovinskom osiguranju.
12. Tužiteljica se pogrešno poziva na članak 13. stavak 1. Ugovora, koji se primjenjuje kod ostvarivanja prava po osnovi bolesti i majčinstva (Poglavlje 1.), a ne odnosi se na ostvarivanje prava po osnovi starosti, invalidnosti i smrti (Poglavlje 2. Ugovora).
13. Iz priloženih službenih podataka nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji nije razvidno da bi tužiteljica u spornom razdoblju bila zaposlena do polovice punog radnog vremena, niti je tužiteljica takav dokaz, u prilog svojih tvrdnji, dostavila u tijeku upravnog postupka i spora. Tužiteljica pogrešno smatra da je sud, s obzirom na postojeće podatke, bio dužan službenim putem zatražiti od nadležnog tijela Republike Srbije podatak o tome da li je u predmetnom razdoblju radila sa punim ili skraćenim radnim vremenom. Stoga je sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka 99. stavka 3. točke 11. ZOMO-a, prema kojoj se iznimno mirovina ne obustavlja korisniku prijevremene mirovine koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice radnog vremena.
14. Također, tužiteljica se neosnovano poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava Uzelac i Đekić protiv Republike Hrvatske, jer se ne radi o predmetu iste činjenične i pravne naravi. U konkretnom slučaju tuženik je o postojanju zapreke za isplatu mirovine tužiteljici saznao tek dostavljanjem obavijesti nositelja mirovinskog osiguranja u Republici Srbiji 14. srpnja 2020., nakon čega je doneseno prvostupanjsko rješenje, te se ne radi o propustu tuženika da postupi na vrijeme, na prikladan i dosljedan način, već o propustu same tužiteljice da postupi sukladno članku 102. ZOMO-a.
15. S obzirom na sve naprijed izneseno, navodi žalbe nisu osnovani jer je prvostupanjski sud presudu donio nakon razmatranja svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te je odluku donio na temelju pravilne primjene i tumačenja mjerodavnih propisa.
16. Kako navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 26. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
