Poslovni broj: Usž-1691/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ALAS DALMACIJA d.o.o. u Splitu, Ulica hrvatske neovisnosti 3, OIB 43392136378, koje zastupa opunomoćenik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, Amruševa 8, protiv tuženika Državnog inspektorata u Zagrebu, Šubićeva 29, OIB 33706439962, radi zabrane izvođenja rudarskih radova, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1770/2024-9, od 24. veljače 2025. na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1770/2024-9, od 24. veljače 2025.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje dijela rješenja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-312-01/24-05/2, URBROJ: 443-01-17-02-24-2, od 14. svibnja 2024., a koji dio se odnosi na zabranu eksploatacije mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena s lokacije „Seget-sjever“, na površini većoj od 369,00 m[2] katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina].

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda poništen je dio rješenja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-312-01/24-05/2, URBROJ: 443-01-17-02-24-2, od 14. svibnja 2024. i dio rješenja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za nadzor rudarstva, energetike i opreme pod tlakom, Službe nadzora u području rudarstva, KLASA: UP/I-312-01/23- 05/4, URBROJ: 443-01-12-01-23-5, od 24. travnja 2024., a koji dio se odnosi na zabranu eksploatacije mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena „Seget-sjever“, na površini većoj od 369,00 m[2] katastarske čestice broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]. Istom odlukom prvostupanjskom tijelu tuženika naloženo je da u roku od 60 dana od dana primitka presude donese novu odluku po predmetnoj upravnoj stvari te dosuđen trošak tužitelju u iznosu od 3.750,00 €.

2. Tuženik u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući kako je pogrešan zaključak Suda da se cijela katastarska čestica broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], nalazi unutar utvrđenog eksploatacijskog polja, kao i da se pravo na obavljanje rudarskih radova odnosi na cijelu tu česticu, a ne samo na površinu od 369 m[2] za koju je ugovorena koncesija. S tim u vezi dodaje kako je u točki 6. Odluke o davanju koncesije od 6. rujna 2019. i članku 4. Ugovora o koncesiji od 23. rujna 2019., jasno naznačena površina obuhvata radova. Pozivajući se na članak 75, 76. i 145. Zakona o rudarstvu, navodi kako se upravo odlukom donose ograničenja prava na rudarenje te da se ta ograničenja nastavno unose u ugovor. Ovom dodaje i kako je površina ograničenja navedena i u njegovom informacijskom sustavu, a koji je javno dostupan, te je uvidom u isti jasno razvidno kako je tužitelju na eksploatacijskom polju SEGET – SJEVER dana koncesija na 11% površine cijele čestice, a koji dio, kada se izrazi u površini, iznosi upravo 369 m[2] . Iz ovog zaključuje kako je pogrešan stav suda da se u konkretnom slučaju ne radi o protupravnoj eksploataciji, jer je takva eksploatacija i sukladno članku 164 Zakona, svaka ona eksploatacija protivna valjanoj dokumentaciji, a što je upravo u konkretnom slučaj. Predlaže Sudu da usvoji izjavljenu žalbu i poništiti pobijanu presudu.

3. Tužitelj, u svom odgovoru, prvotno ističe kako žalba u ovom slučaju i temeljem članka 127. Zakona o upravnim sporovima, uopće nije dopuštena, jer je Sud prvi put poništio odluku tuženika i vratio mu predmet u ponovno postupanje te je uostalom takvu procesnu nemogućnost jasno naznačio i u uputi o pravnom lijeku. Bez obzira na navedenu procesnu nedopuštenost i u odnosu na sam meritum ovog predmeta, navodi kako se tuženik tek u žalbi pozvao na informacijski sustav mineralnih sirovina, iz kojeg razloga razmatranje takve argumentacije u ovoj fazi spora nije dopušteno. Ovom dodaje da čak i kada bi se taj argument razmatrao isti nije odlučan, jer je mišljenja kako je ta evidencija formirana temeljem ugovora o koncesiji, dok je u konkretnom relevantan isključivo dopunski rudarski projekt koji je sastavni dio ugovora o koncesiji i kojeg se tužitelj dužan pridržavati kod vršenja eksploatacije. Mišljenja je kako je stav tuženika isključivo posljedica pretjeranog formalizma i mehaničke primjene propisa, bez uzimanja u obzir šireg konteksta i sagledavanja problema kao cjeline. Predlaže da Sud odbaci, podredno odbije žalbu i naloži tuženiku da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

4. Žalba je osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je točno da je člankom 127. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. - u daljnjem tekstu: ZUS), propisano da žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak. Ipak ono iz čega ovaj Sud izvodi svoju nadležnost je iznimka naprijed navedenog pravila sadržana u članku 127, stavku 2. ZUS-a, a kojom je propisano da je iznimno od stavka 1. ovoga članka, žalba dopuštena protiv presude kojom je predmet prvi put vraćen na ponovni postupak, ako je u obrazloženju presude naloženo donošenje sadržajno određene odluke.

6. Razmatrajući ovu iznimku Sud nalazi kako je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a ne na zahtjev te se poništenjem obje odluke postupak vraća u stadij u kojem nema zahtjeva stranke, kao formalnog razloga donošenja nove odluke. Stoga se poništenjem obje odluke u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, uz potpuni nedostatak načina na koji bi predmetni postupak trebalo nadopuniti i uz stav da je određenje tuženika potpuno pogrešno i preformalno, u svom sadržaju naloženo donošenje točno određene odluke. Ovakvim postupanjem ili se tjera tuženik da bez prava na žalbu donosi odluku protivnu svom uvjerenju ili da protivno stavu suda donosi ponovno istu odluku, potpuno jednaku poništenoj. Slijedom navedenog Sud utvrđuje kako je prvostupanjski upravni sud u ovom predmetu počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora iz članka 126. stavka 2. ZUS-a, jer tijekom istog nije primijenio članak 127. stavak 2. Zakona, a što je u konačnici moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

7. U odnosu na sam meritum Sud nalazi kako je osporeno rješenje tuženika pravilno utemeljeno na članku 75. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“, broj: 56/13., 52/18., 115/18. i 98/19. – u daljnjem tekstu: Zakon).

8. Člankom 75. stavkom 1. točkom 5. Zakona propisano je da odluka o davanju koncesije, osim podataka određenih Zakonom o koncesijama, sadrži naziv, lokaciju, granice i veličinu eksploatacijskog polja.

8.1. Člankom 76. stavkom 1. Zakona određeno je da se temeljem odluke o davanju koncesije iz članka 75. ovoga Zakona, tijelo nadležno za rudarstvo mora rudarskom gospodarskom subjektu kojem se daje koncesija ponuditi na sklapanje i potpisivanje ugovor o koncesiji za eksploataciju mineralnih sirovina (u daljnjem tekstu: ugovor o koncesiji). Ugovor o koncesiji se ne može sklopiti i potpisati prije izvršnosti odluke o davanju koncesije.

8.2. Člankom 78. Zakona propisano je da se ugovorom o koncesiji stječe pravo za izvođenje rudarskih radova radi gospodarskog korištenja mineralnih sirovina.

8.3. Člankom 81. stavkom 2. Zakona određeno je da se ležišta mineralnih sirovina iskorištavaju racionalno, u smislu ovoga Zakona, kad se mineralne sirovine eksploatiraju i oplemenjuju uz male gubitke korisne mineralne sirovine sukladno pravilima struke te ako se osim osnovne mineralne sirovine, kad je to ekonomski opravdano, eksploatiraju ili oplemenjuju i druge mineralne sirovine koje se nalaze u ležištu, u skladu s ugovorom o koncesiji i provjerenim glavnim rudarskim projektom i/ili dopunskim rudarskim projektom na temelju kojeg je dodijeljena koncesija.

9. U ovom predmetu nije sporno kako postoji Odluka o davanju koncesije od 6. rujna 2019., utemeljena na članku 75. stavku 1. Zakona, a kojom se određuje kako se dopušta eksploatacija mineralnih bogatstava na površini od 369 m[2] katastarske čestice [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina]. Nije sporno ni kako je Ugovorom o koncesiji, od 23. rujna 2019., a koji ugovor je sklopljen temeljem naprijed citiranog članka 76. stavka 1. Zakona i temeljem naprijed navedene odluke, navedeno da se dopušta iskop rude isključivo na dijelu nekretnine u površini od 369 m[2] . Nije sporno ni kako je sukladno Dopunskom rudarskom projektu eksploatacije tehničko-građevnog kamena za predmetnu lokaciju od 8. ožujka 2018., naznačeno da se katastarska čestica u cijelosti nalazi u obuhvatu eksploatacijskog polja. Konačno nije sporno ni da tužitelj eksploatira mineralna bogatstva na cijeloj površini čestice, odnosno na površini od 3377 m[2] , dakle preko određenja površine iz odluke i ugovora o koncesiji.

10. Sukladno naprijed opisanom stanju Sud nalazi kako se spor u ovoj upravnoj stvari formira oko pitanja je li dopušteno protivno ugovoru i odluci o koncesiji, provoditi rudarske radove na većoj površini ukoliko je cijela čestica, sukladno dopunskom rudarskom projektu eksploatacije tehničko-građevnog kamena, u obuhvatu eksploatacijskog polja. Razmatrajući uspostavljeno pitanje Sud polazi od stava da okolnost sukladno kojoj je površina neke čestice u obuhvatu eksploatacijskog polja, automatizmom ne znači i da je na istoj dopuštena eksploatacija cijele njene površine , jednako kao primjerice i izgradivost katastarske čestice koja se nalazi u građevinskoj zoni.

11. Samo određenje površine nekretnine na kojoj se smiju obavljati radovi na nekretnini koja se nalazi u polju eksploatacije, odrediti će se Odlukom o davanju koncesije, a čiji bitni element je i sukladno članku 75. stavku 1. točki 5. Zakona, upravo „granica i veličina eksploatacijskog polja“. Stoga je upravo ova Odluka onaj odlučni akt o kojem ovisi određenje površine rudarenja, a koja površina se uostalom nastavno unosi u sam ugovor o koncesiji. Sud napominje i da ukoliko je tužitelj smatrao da je javnopravno tijelo omaškom unijelo krivi broj u odluku o koncesiji, isti je svakodobno mogao tražiti donošenje rješenja o ispravku Odluke, temeljem članka 104. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.).

12. U ovom predmetu Sud ne nalazi da je tužitelj tražio ispravak greške u broju koji označava površinu, već je upravo suprotno i temeljem članka 76. Zakona, s tuženikom sklopio ugovor o koncesiji kao dvostrano obvezujući pravni posao u kojem je jasno ponovno naznačena površina od 369 m[2] . Sud ne nalazi da bi stranke sklapale dopunu takvog ugovora radi usklađenja Ugovora sa stvarnom voljom stranaka u pogledu površine, već utvrđuje kako jedna od ugovornih strana inzistira na održavanju onog što je nesporno sklopljeno. Budući da su sukladno članku 78. Zakona stranke stekle pravo temeljem ugovora, a Sud ne nalazi da bi volja stranaka bila drugačija od onog što je potpisano, Sud zaključuje kako je tužitelj stekao pravo eksploatacije na ugovorenoj površini od 369 m[2] te je stoga svaka eksploatacija izvan te površine protupravna. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

13. U odnosu na prigovore tužitelja Sud nije suglasan sa stavom kako je tuženik formalnim pristupom predmetu uskratio njegova ustavna prava, jer se dopuštenja javne vlasti za obavljanje neke djelatnosti, (primjerice vozačka dozvola), tumačenjem ne mogu širiti, već se moraju doslovno slijediti. Iz ovog razloga i uz iznimke grešaka iz članka 104. Zakona o općem upravnom postupku , a koje se svakodobno mogu ispraviti, zabranjeno je upravo ono što je dopuštenju protivno. Stoga Sud zaključuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev ovom presudom odbijen, to je tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

15. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić