Poslovni broj: Usž-1573/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HN iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijske lučke uprave Korčula iz Korčule, Trg Petra Šegedina 7, radi izvlaštenja , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-942/2024 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-942/2024 od 30. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-02/23-01/231, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 4. ožujka 2024. te rješenja prvostupanjskog upravnog tijela Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Dubrovnik, KLASA: UP/I-934-04/20-02/137, URBROJ: 2117-11/9-22-70 od 5. lipnja 2023. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 5. lipnja 2023. kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 48. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19.) te je prihvaćen prijedlog zainteresirane osobe da se za potrebe izgradnje Luke otvorene za javni promet Polačišta, potpuno izvlaste nekretnine označene kao: z.k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 771 m[2] , zemljišnoknjižno i stvarno suvlasništvo, između ostalog, tužitelja u 7/36 dijela te z.k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 50 m[2] , stvarno suvlasništvo, između ostalog, tužitelja u 7/36 dijela. Nadalje je određeno da se zainteresirana osoba kao korisnik izvlaštenja obvezuje na ime naknade radi potpunog izvlaštenja predmetnih nekretnina isplatiti svakome suvlasniku pa tako i tužitelju za po 7/36 suvlasničkog dijela z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznos od 10.442,63 €/78.679,99 kn svakome te za 7/36 suvlasničkog dijela z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznos od 943,97 €/7.112,34 kn svakome u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju uz zakonske zatezne kamate. Daljnjim je točkama izreke određeno da će zemljišnoknjižni sud izvršiti zabranu raspolaganja izvlaštenim nekretnina unutar roka od 7 godina od dana pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju kao i da će se nakon pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju i dokaza o isplaćenoj naknadi izvršiti uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist zainteresirane osobe, te je utvrđeno da je zainteresirana osoba kao korisnik izvlaštenja stupila u posjed predmetnih izvlaštenih nekretnina na temelju izvršnog rješenja prvostupanjskog tijela od 2. svibnja 2022., dok će se o troškovima izvlaštenja koje snosi korisnik izvlaštenja odlučiti zasebnim rješenjem.

3. U podnesenoj žalbi tužitelj osporava prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih razloga. Uvodno ističe da je žalbu predao 6. veljače 2025. putem sustava e-komunikacije, no kako je sustav blokirao, ne može se sa sigurnošću potvrditi da ju je sud i zaprimio. Stoga navodi da je žalbu dostavio i putem pošte, preporučeno s povratnicom. Nadalje obrazlaže da su u predmetnoj stvari donesena dva prvostupanjska i dva drugostupanjska rješenja koja u svojoj biti nisu suglasna. Ističe da je sporno koji je "datum kakvoće" mjerodavan u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga jer je dana 17. lipnja 2008. na snagu stupilo Usklađenje prostornog plana uređenja Grada Korčule kojim se cijelo predmetno područje po načinu namjene i uporabnom svojstvu svrstavalo u šumu, dok je 2011. izvršena nova izmjena i dopuna Prostornog plana te se dio čest. zem. [katastarska čestica] iz uporabnog svojstva šume izdvaja i prenamjenjuje u građevinsko područje infrastrukturne namjene, a 2016. se područja koja su 2011. proglašena neizgrađenim građevinskim područjem infrastrukturne namjene obilježavaju kao luka. Navodi da je identično stanje prikazano u Službenom glasniku grada Korčule br. 5/2018, u kartografskom prikazu 4-5 5 prema kojem su jasno razdvojena lučka područja te infrastrukturna područja koja su predmet ovog izvlaštenja. Upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 11. travnja 2000. u kojoj je zauzeto stajalište da se vlasništvo mora vrlo široko tumačiti. Osim toga, ističe da se pravni status zemljišta procjenjuje s obzirom na n jegovu namjenu propisanu prostornim planom sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Upućuje i na odluku ovog Suda, Usž -1795/16 od 13. srpnja 2016. prema čijem stajalištu je mjerodavna odredba članka 33. stavak 1. Zakona o izvlaštenju za ocjenu visine naknade za izvlaštenu nekretninu. Zaključuje da se tržišna naknada određuje sukladno odredbi članka 33. Zakona o izvlaštenju prema stanju nekretnine u vrijeme izvlaštenja/oduzimanja, a ne prema stanju u vrijeme izvršenja procjene. Međutim, u konkretnom slučaju smatra da ne postoji uravnotežen odnos, već su vještačenja potpuno različita, nejasan je datum kakvoće s kojim se uzima vrijednost nekretnine kao i razlozi za to. U tom smislu upućuje na izvlaštenje na identičnoj čestici koju RH oduzima za rekonstrukciju ceste, pri čemu vještak za istu česticu uzima "dan kakvoće" iz Prostornog plana za 2016. godinu. Nadalje, prigovara da sud nije obrazložio sve navode tužitelja iznesene u tužbi, kao i da je paušalno odbio njegove dokazne prijedloge. Smatra da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja s obzirom da je sud odbio izvesti njegove predložene dokaze, dok je s druge strane prihvatio sve navode tuženika iz osporenog rješenja kako bi ujedno opravdao zakonitost prvostupanjskog rješenja. Poziva se na stajalište Ustavnog suda RH od 23. prosinca 2010. koje parafrazira stajališta iz presuda Europskog suda za ljudska prava kao i na recentnu praksu prvostupanjskog upravnog suda od 26. svibnja 2023. Upućuje na odredbe Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina te zaključuje da je zakonodavac propisujući odredbu članka 46. razdvojio javne površine u tri kategorije upravo kako bi se izbjeglo da se stranka izvlaštenja podvrgne nepoštenim i nepravednim uvjetima. Smatra da u konkretnom slučaju predmetne izvlaštene nekretnine potpadaju pod točku 3. odredbe članka 46. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, odnosno da se tržišna vrijednost buduće površine javne namjene utvrđuje prema odredbi članka 49. Ističe da se radi tumačenja prvostupanjskog suda stranke nalaze u dijametralno suprotnim pozicijama te tužitelj nema poziciju jednakosti oružja niti ima bilo kakva prava u odnosu na RH koja iz pozicije moći može izmjenom prostornog plana višekratno mijenjati namjenu nekretnine. U tom smislu upućuje na rješenje od 1. lipnja 2023. u kojem građevinski vještak utvrđuje da se nekretnine nalaze u području građevinskog dijela naselja. U nastavku citira odredbe članka 8.,9. i 30. Zakona o općem upravnom postupku te zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje radi čega presuda ima nedostataka te je nerazumljiva i ne može se ispitati, a obrazloženje je nejasno i proturječno izvedenim dokazima koji se nalaze u spisu budući da iz svega proizlazi da je tužbeni zah tjev trebalo usvojiti. Osim toga, ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja. Predlaže poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava žalbe uvećan za pripadajući trošak PDV-a. Dopuna žalbe zaprimljena kod ovog Suda dana 20. veljače 2026. podnesena je izvan roka za podnošenje žalbe propisanog odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) pa nije razmatrana sukladno ustaljenoj praksi ovog Suda.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

7. Sud prvenstveno ističe da se prvostupanjska presuda temelji na činjenicama utvrđenim kako u upravnom postupku tako i u prvostupanjskom upravnom sporu, pri čemu je prvostupanjski sud prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva vrednovao pravno relevantne prigovore tužitelja. Naime, sud prema ustaljenoj sudskoj praksi nije dužan u obzir uzimati i obrazlagati sve navode tužitelja, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je, po ocjeni ovog Suda, udovoljeno u konkretnom slučaju. Osim toga, kako su se pravno relevantne činjenice za donošenje zakonite odluke u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda, mogle utvrditi temeljem dokumentacije koja se nalazi u sudskom spisu kao i spisu upravnog postupka, to su pravilno ostali predloženi dokazi tužitelja odbijeni kao suvišni. S tim u vezi, ovaj Sud upućuje i na odredbu članka 49. stavak 4. ZUS-a prema kojoj sud niti nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka.

8. Nastavno, prvostupanjski sud je održavanjem ročišta za raspravu dana 29. studenog 2024. te urednim dostavljanjem podnesaka stranaka, svim strankama pa tako i tužitelju omogućio da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima bitnim za donošenje zakonite odluke u konkretnom slučaju, a kojim pravom se tužitelj nesporno i koristio. Stoga ovaj Sud ne nalazi osnovanim prigovore tužitelja istaknute u kontekstu povrede načela jednakosti oružja.

9. Osporenom prvostupanjskom presudom ocijenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom ponovnom postupku nakon donošenja ukidnog rješenja tuženika, provedeno potpuno izvlaštenje nekretnina oznake z.k. č. br. [katastarska čestica] i z.k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu tužitelja u svrhu izgradnje Luke otvorene za javni promet Polačišta, pri čemu je naknada za predmetne izvlaštene nekretnine utvrđena sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“, broj: 74/14., 69/17. i 98/19., dalje: ZION) te Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“, broj: 78/15., dalje: ZPVN).

10. Otklanjajući prigovor o spornom "datumu kakvoće" u konkretnom slučaju koji tužitelj ponavlja i u podnesenoj žalbi, pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da je Odlukom o Izmjeni i dopuni Prostornog plana uređenja Grada Korčule („Službeni glasnik Grada Korčule, broj: 3/11., dalje: Odluka/11) koja je stupila na snagu 7. lipnja 2011. izvršena promjena namjene predmetnih nekretnina koja je bila povod ovdje predmetnom izvlaštenju, pri čemu upućuje na sadržaj odredbe članka 40a. stavak 1. točka b) navedene Odluke/11. Drugim riječima, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iz izložene cjeline tekstualnog i kartografskog dijela Odluke/11 kao dokumenta prostornog uređenja nedvojbeno proizlazi baš javna namjena luka „Polačišta“ koju je predmetno zemljište dobilo stupanjem na snagu Odluke/11, a što je povod izvlaštenja u konkretnom slučaju.

11. Nadalje, do stupanja na snagu Odluke/11, odnosno zaključno do 6. lipnja 2011. na snazi je bilo Usklađenje prostornog plana uređenja Grada Korčule sa Zakonom o prostornom uređenju i gradnji („Službeni glasnik Grada Korčule“, broj: 3/08 ., dalje: Usklađenje/08) prema kojem su predmetna zemljišta bila poljoprivredno tlo i šume isključivo osnovne namjene, šume gospodarske namjene.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je osporenim upravnim rješenjima pravilno kao "dan kakvoće" određen 6. lipnja 2011. te je priklonjena vjera procjembenom elaboratu građevinskog vještaka H koji je predmetno zemljište u smislu odredbi ZPVN-a te Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina („Narodne novine“; broj: 105/15.) vrednovao kao zemljište IV. kategorije s obzirom na namjenu koju je imalo prema Usklađenju/08 koje je bilo na snazi prije nego je 7. lipnja 2011. na snagu stupila Odluka/11 kojom je predmetno zemljište dobilo onu javnu namjenu koja je povod izvlaštenju u konkretnom slučaju.

13. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda te upravnih tijela u skladu je s praksom ovog Suda izraženom u predmetu poslovnog broja: Usž-1910/2023 na što pravilno upućuje prvostupanjski sud u osporenoj presudi.

14. Imajući u vidu sve navedeno, ostali prigovori tužitelja kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa te se pritom poziva na praksu ovog Suda koja više nije primjenjiva budući da se u međuvremenu promijenilo zakonodavstvo, odnosno na snagu je stupio ZION, dok se praksa na koju upućuje temelji na primjeni Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj: 9/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11., 34/12.), ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, upućivanje tužitelja na druge postupke izvlaštenja koji se provode za druge svrhe u kojima je on također stranka upravnog postupka nije od utjecaja na zakonitost provedenog izvlaštenja u konkretnom slučaju budući da se u svakom postupku utvrđuju činjenice specifične za konkretnu upravnu stvar, odnosno ne radi se o predmetima istovrsne činjenične naravi.

15. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu, pravilno je pozivom na odredbu članka 147. stavak 1. ZUS-a odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. S tim u vezi, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe budući da nije uspio sa žalbom.

16. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. te odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner