Poslovni broj: Usž-3856/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š EN J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŽJ iz [adresa], zastupana po opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Praljak i Svić d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 37b, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I-561/2025-7 od 13. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
I.Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I-561/2025-7 od 13. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu tuženika.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke upravni spor je obustavljen dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi troškove prvostupanjskog upravnog spora u iznosu od 2.500 € u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.
2. Tuženik je protiv citiranog rješenja prvostupanjskog suda podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi upravnog spora ističući da je nakon tuženikovog odgovora na tužbu, tužiteljica podneskom od 12. kolovoza 2025., sud obavijestila da povlači tužbu zbog šutnje uprave, koji podnesak je sastavio odvjetnik kao osoba koja se bavi pružanjem pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju njihovih prava i pravnih interesa i koji je nedvosmisleno povukao tužbu u upravnom sporu čime je jasno određeno po kojoj pravnoj osnovi se predlaže okončanje predmetnog spora. Smatra da je stoga prema izričitoj dispoziciji tužiteljice spor trebalo obustaviti na temelju odredbe članka 101. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.-dalje: ZUS) kojom je i propisano da se u slučaju povlačenja tužbe spor obustavlja. Međutim, sud protivno zahtjevu tužiteljice spor obustavlja na temelju odredbe članka 103. stavak 1. ZUS-a, slijedom čega po tuženiku točka 1. izreke osporenog rješenja uz obrazloženje kakvo je njome dano nije na zakonu osnovano. Stoga smatra da je spor zbog povlačenja tužbe trebao biti obustavljen na temelju članka 101. stavak 3. ZUS-a, u kojoj situaciji tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu troškova upravnog spora u smislu odredbe članka 147. stavak 5. ZUS-a. Stoga je sud o troškovima pogrešno odlučio na temelju odredbe članka 147. stavak 6. ZUS -a. Tuženik se poziva na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Usž-4532/2024 i Usž-1817/2025. Tuženik smatra da tužiteljica uopće nema pravo na troškove spora ističući da se trošak za sastav podneska od 12. kolovoza 2025. ne može smatrati opravdanim troškom u smislu članka 144. stavak 1. ZUS-a, pri čemu se poziva na odluku Visokog upravnog suda RH, poslovnog broja Usž- 3837/2024-2. Predlaže poništiti osporeno rješenje u cijelosti te podredno poništiti točku II. izreke koja se odnosi na trošak.
3. Tužiteljica se očitovala o žalbi tuženika podneskom opširno obrazlažući iz kojih razloga je osnovana odluka prvostupanjskog upravnog suda, potražujući trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.562,509 €.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ocjenjujući osporeno rješenje prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavak 1. ZUS -a, ovaj Sud ocjenjuje da uz obrazloženje kakvo je njime dano nije povrijeđen zakon na štetu tuženika.
6. Naime, prema stanju spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 3. svibnja 2024., tužiteljici utvrđen komunalni doprinos za ozakonjenje stambene zgrade u [adresa]. Proizlazi da je tužiteljica 30. travnja 2025., podnijela prvostupanjskom upravnom sudu tužbu radi šutnje tuženika obzirom da nije riješio o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv naprijed navedenog rješenja prvostupanjskog tijela, koju žalbu je izjavila 4. lipnja 2024. godine. Nadalje, tuženik je o žalbi tužiteljice riješio svojim rješenjem od 10. lipnja 2025. (nakon podnošenja tužbe), o čemu je izvijestio u odgovoru na tužbu prvostupanjski upravni sud te dostavio navedeno rješenje.
7. U konkretnom slučaju postavlja se spornim pitanje ostvaruje li tužitelj pravo na trošak upravnog spora kada je podneskom (sačinjenim po punomoćniku odvjetniku) povukao tužbu u upravnom sporu tijekom kojeg spora je tuženik riješio žalbu tužitelja (nakon podnošenja tužbe zbog šutnje).
8. Stoga proizlazi neprijeporno utvrđenim da je tuženik o žalbi tužiteljice riješio nakon podnošenja tužbe proizlazi osnovanim odluka prvostupanjskog upravnog suda kojom je pod točkom I. obustavio upravni spor, a iz naprijed navedenih razloga prema ocjeni ovog Suda, i pravilno odredio tužiteljici troškove prouzročenog prvostupanjskog upravnog spora u dosuđenom iznosu koji trošak se odnosi na sastav tužbe i podneska od 12. kolovoza 2025. godine.
9. Prvostupanjski upravni sud se pravilno pozvao na odredbu članka 103. stavak 1. ZUS-a, kojom je propisano da ako tuženik tijekom spora u cijelosti postupi prema tužbenom zahtjevu, sud će obustaviti spor, o čemu se upravo u ovoj upravnoj stvari radi. Pritom nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari u pogledu priznavanja zatraženih troškova prvostupanjskog upravnog spora od strane tužiteljice niti činjenica što je tužiteljica podneskom povukla svoju tužbu. Naime, u konkretnoj upravnoj stvari treba imati u vidu da je tužiteljica pokrenula tužbu zbog nepravovremenog rješavanja tuženika o žalbi čime je tuženik svojim nepostupanjem prouzročio troškove pokretanja te tužbe, pa povlačenje tužbe od strane tužiteljice, a nakon što je tuženik riješio o žalbi (nakon podnošenja tužbe), ne umanjuje odgovornost tuženika, imajući u vidu da je upravo tuženikovo kašnjenje rješavanja po žalbi tužiteljice bio uzrok prouzročenih troškova.
10. Stoga je prema ocjeni ovog Suda opravdano prvostupanjski upravni sud naložio tuženiku naknaditi tužiteljici troškove i to trošak sastava tužbe uključujući i trošak naprijed navedenog podneska tužiteljice. Pritom ovaj Sud upućuje a u vezi s pitanjem naknade troškova upravnog spora u upravnim sporovima pokrenutim radi šutnje i slučajevima kada je tuženik za vrijeme trajanja upravnog spora riješio žalbu stranke, nakon čega je stranka (tužitelj) povukao tužbu jer više nema interes za vođenje spora na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja U-III-4598/2022 od 29. listopada 2025., u kojoj je sud dao tumačenje odredbe članka 79. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. i 110/21., sada članka 147. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.) odnosno tumačenje naknade troškova upravnog spora u slučaju povlačenja tužbe u sporu radi šutnje tuženika.
11. Naime, citiranom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ustavna tužba tužitelja u tom sporu je usvojena i ukinuto je rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-1474/2022 od 6. travnja 2022. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak ovom Sudu. Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, navodi da primjećuje da je u tom slučaju tužena strana javnopravno tijelo s javnim ovlastima te da je upravnom sporu prethodio upravni postupak (određivanja porezne obveze). Budući da do pokretanja upravnog spora radi šutnje uprave podnositelj nije imao nikakva saznanja je li o njegovoj žalbi odlučeno ili nije, jer mu do tog trenutka nije uručeno rješenje tuženika, pokretanje upravnog spora zbog šutnje uprave ukazuje se osnovanim. Nada lje, Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da je imajući u vidu takvo utvrđenje, a posebno legitimni cilja pravila o nenaknadi troškova spora u slučaju povlačenja tužbe koje je u tom upravnom sporu dao Visoki upravni sud Republike Hrvatske tumačeći članak 79. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-2753/2012 i dr. te 29/17.) Ustavni sud utvrđuje da u slučaju podnositelja nisu primjenjiva dva glavna razloga za sankcioniranje procesne discipline, a to su izbjegavanje neopravdanog pokretanja sporova i nerazumno visokih troškova upravnih sporova. Stoga, Ustavni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je u tom sporu Visoki upravni sud članak 79. ZUS-a primijenio mehanički, bez obraćanja dovoljno pažnje na posebne okolnosti tog slučaja. Ocjena je Ustavnog suda Republike Hrvatske da je stajalište Visokog upravnog suda u tom konkretnom slučaju arbitrarno i da ne teži ostvarenju legitimnog cilja te da se ne može opravdati s aspekta pravičnog suđenja, pa da rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske nije razmjerno legitimnom cilju kojem teži članak 79. Zakona o upravnim sporovima i da je njegova primjena u tom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljeva prava na pristup sudu, zajamčen člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.
12. Ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski upravni sud se pravilno pozvao glede priznatih troškova na odredbu članka 147. stavak 6. ZUS-a i trošak priznao u skladu s Tbr. 27. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.), koji trošak je i prema ocjeni ovog Suda opravdan i nužan. Međutim, ovaj Sud nije našao osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu tuženika obzirom da isti podnesak nije bio od utjecaja na rješenje ove upravne stvari.
13. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima riješiti kao pod točkom I., a u odnosu na trošak kao pod točkom II. izreke ovog rješenja na temelju odredbe članka 135. stavak 1. i 128. stavak 4. istog Zakona.
U Zagrebu, 26. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
