Poslovni broj: Usž-178/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnine i imovinskih prava, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-731/2024-7 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-731/2024-7 od 10. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Osijeku odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-14/22-01/126, urbroj: 513-04-24-2 od 25. siječnja 2024.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 25. siječnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Supetar, klasa: UP/I-410-23/2022-013/00007, urbroj: 513-007-17-06- 2022-0002 od 19. siječnja 2022. kojim je tužitelju za 2019. utvrđen porez i prirez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava u ukupnom iznosu od 34.516,44 kuna.
3. Protiv osporene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je tržišnu vrijednost predmetne nekretnine trebao utvrditi vještak. Ističe da je došlo do omaške prilikom sastavljanja kupoprodajnog ugovora od 20. rujna 2019. godine, te da je umjesto cijene od 150.000 kn, trebalo stajati 300.000 kn, odnosno umjesto 20.000 eura, 40.000 eura. Tužitelj u žalbi navodi da je kupoprodajnim ugovorom od 20. rujna 2019. godine formalno kupio 1/4 stana FZ jer mu je ovaj bio dužan 40.000 eura, a da novac za tu kupnju nije dao FZ, te da ja sa tim suvlasničkim dijelom osigurao svoje potraživanje, odnosno da se dug FZ prema njemu može namirit prodajom formalno kupljene 1/4 stana. Ukazuje da je lapsusom i omaškom u tom ugovoru odvjetnik stavio da je 1/4 stana kupljena za 150.000 kn, a ne za 300.000 kn koliko bi bilo ispravno, i koliko je on rekao odvjetniku da napiše u ugovoru, jer je 300.000 kn protuvrijednost od 40.000 eura koliko mu je FZ dugovao. Ističe da je prilikom potpisivanja tog ugovora bio umanjeno uračunljiv, radi svih zdravstvenih tegoba koje ima. Sukladno svemu navedenom, zaključuje da nije ostvario dohodak od imovine te da nije dužan platiti porez na dohodak jer nikakav dohodak nije ostvario. Predlaže da Sud usvoji žalbu.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama razloga propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 20. rujna 2019. sa prodavateljem FZ stekao ¼ dijela prava vlasništva nekretnine na kč. br. [katastarska čestica], zk 12641 u Splitu, Teslina 11. za kupoprodajnu cijenu od 150.000,00 kuna. Također je utvrđeno da je tužitelj naprijed navedenu nekretninu, uz ostale suvlasnike, otuđio kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 29. listopada 2019. za kupoprodajnu cijenu u iznosu od ukupno 160.000,00 eura. Izdatak vezan za otuđenje nekretnine utvrđen je temeljem kupoprodajnog ugovora od 20. rujna 2019. u iznosu od 150.000,00 kuna kojem je pribrojen porez na promet nekretnina u iznosu od 8.192,56 kuna. Na ime razlike između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti iste nekretnine utvrđena mu je obveza poreza na dohodak od otuđenja nekretnine u iznosu od 34.516,44 kuna.
8. Prvostupanjski je sud održao raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.
9. Odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16. i 106/18.) propisano je da se oporezivim dohotkom smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, a taj dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, pri čemu se troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci. Stavkom 2. istog članka navedenog Zakona, propisano je da se dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. ovoga članka ne oporezuje ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku i uzdržavanim članovima uže obitelji iz članaka 14. stavaka 4. i 5. ovoga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave.
10. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i nabavne vrijednosti iste nekretnine predstavlja dohodak na koji je tužitelj sukladno prethodno citiranoj odredbi članka 58. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak obvezan platiti porez na dohodak od otuđenja nekretnine s obzirom da je istu otuđio prije isteka roka od dvije godine od dana nabave.
11. Na drukčije rješenje ove stvari ne utječe ni navod tužitelja kojeg je isticao u tužbi, da je sklopljen fiktivni ugovor odnosno prividan pravni posao. Naime, tužitelj i FZ su sporazumno svojom voljom zaključili ugovor o kupoprodaji 20. rujna 2019. te su potpisi ugovornih strana ovjereni kod javnog bilježnika stoga je zaključen pravni posao koji se ne može smatrati fiktivnim niti prividnim, s obzirom da je tužitelj stvarno stekao i postao vlasnik nekretnine u dijelu navedenom u ugovoru.
12. Nadalje, prigovor tužitelja o pogrešno navedenoj cijeni u kupoprodajnom ugovoru također nije osnovan jer su u kupoprodajnom ugovoru od 20. rujna 2019. stranke jasno naznačile da tužitelj kupuje ¼ stana za 150.000,00 kuna te navedeni iznos nije ispravljen raskidom ugovora i sklapanjem novog ugovora s ispravnom cijenom ili aneksom ugovora ili na drugi propisani način.
13. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je bilo potrebno tržišnu vrijednost nekretnine utvrditi vještačenjem ističe se da je prvostupanjsko tijelo osnovano tržišnu vrijednost nekretnine odredio prema cijeni iz ugovora o prodaji stana od 29. listopada 2019.
14. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
