Poslovni broj: Usž-4096/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Dora Ljevar, odvjetnica u Zagrebu, Fallerovo šetalište 22, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2463/2024-8 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2463/2024-8 od 31. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-114-04/24-02/66, URBROJ: 511-01-158-24-5 od 21. kolovoza 2024. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: UP/I-114-04/24-02/90, URBROJ: 511-01-158-24-5 od 11. travnja 2024. kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran za dvije teže povrede službene dužnosti opisane kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, a za što mu je izrečena jedinstvena disciplinska kazna novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da sud nije izveo po njemu predložene dokaze, na koji način je onemogućio kontradiktorno raspravljanje i povrijedio članak 6. Zakona o upravnim sporovima. Ukazuje na narušavanje načela utvrđivanja materijalne istine u disciplinskom postupku i pristranost u postupanju upravnih tijela. Smatra da je protupravno da se kao mjerodavno uzima saslušanje stranaka pred tuženikom. Ističe da je nelogično da je njegovo ukazivanje na mobbing, institucionalno zanemarivanje njegovih pritužbi i nepravilnost u radu tuženika kao državnog tijela ocijenjeno kao povreda službene dužnosti. Poziva Sud da ocijeni suštinske i materijalne okolnosti i razloge pokretanja postupka pred poslodavcem. Naposljetku navodi da u konkretnom slučaju nije bilo javnog istupa pa samim time niti narušavanja ugleda policijske službe u javnosti od strane tužitelja. Predlaže da Sud poništi pobijanu presudu i sam riješi ovu upravnu stvar uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da tužitelj ponavlja prigovore koje je isticao tijekom upravnog postupka i u tužbi. Ističe da ne postoji obveza sudova izvesti svaki predloženi dokaz. Naposljetku navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o otkrivanju internih informacija u javnom interesu, već o neprimjernom opisu i kvalifikacijama službe i službenih osoba. Predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj sa službene adrese elektroničke pošte uputio elektroničke poruke na adrese elektroničke pošte Ministarstva unutarnjih poslova, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i Odbora za predstavke i pritužbe Hrvatskog sabora u kojima navodi da su neistiniti navodi Policijske uprave splitsko- dalmatinske da su mu isplaćeni zaostatci na plaću, da rukovodstvo njega i druge djelatnike ignorira i maltretira, da mu je ministar unutarnjih poslova odgovorio da nije ovlašten za istup u javnosti, što da govori o zataškavanju u Ministarstvu unutarnjih poslova te da su svi povezani i da su mali ljudi nebitni. Za potonje navedeno postupanje tužitelj je utvrđen odgovornim za počinjenje dvije teže povrede službene dužnosti opisane kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije te mu je za isto izrečena jedinstvena novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca.
8. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis.
9. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19. - dalje: ZP) između ostalih kao teža povreda službene dužnosti propisano je nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.
10. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom disciplinskom postupku.
11. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred prvostupanjskim disciplinskim sudom, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za utvrđenje odgovornosti zbog počinjenja težih povreda službene dužnosti opisanih odredbom članka 96. stavka 1. točkama 7. ZP-a.
12. U odnosu na izbor disciplinske kazne u predmetnom slučaju ovaj Sud ističe da izbor podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana. Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a imajući na umu karakter povrede službene dužnosti ovaj Sud ne nalazi da bi izrečena jedinstvena disciplinska kazna – novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca bila izrečena tužitelju protivno svrsi radi koje je ta ovlast dana osobito stoga što su razlozi za izricanje upravo ove kazne dobro i detaljno obrazloženi na način da ista odgovara prirodi i težini počinjenog djela. Prilikom određivanja vrste i visine kazne disciplinski sud uzeo je u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti na strani tužitelja, pa je tako olakotnom cijenio okolnost da je tužitelj roditelj, a otegotn im je cijenio okolnosti da je tužitelj ranije kažnjavan i da je policijski rukovoditelj.
13. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
16. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 25. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
