Poslovni broj: Usž-2042/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MARŽIĆ I PARTNERI-ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o., OIB: 40831335506, Zagreb, Palmotićeva 50, kojeg zastupa opunomoćenik Darko Maržić, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4552/2024-12 od 27. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4552/2024-12 od 27. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/23-01/154, urbroj: 513-04-24-8 od 6. rujna 2024. Točkom II. izreke poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/19-01/72, urbroj: 513- 07-01-23-27 od 13. travnja 2023. Točkom III. izreke obustavlja se postupak poreznog nadzora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 6. rujna 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/19-01/72, urbroj: 513-07-01-23-27 od 13. travnja 2023. kojim se u točki I. tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. rujna do 31. listopada 2018. u iznosu od 60.315,88 eura. Točkom II. naloženo je tužitelju da, na za to propisani račun, uplati naprijed navedene obveze te da obračuna i uplati zatezne kamate za PDV, ako u razdoblju od datuma zapisnika do datuma uplate na uplatnom računu nema dovoljan iznos pretplate PDV - a. Točkom III. i IV. tužitelju je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama te je određen rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik u kojoj opširno izlaže kronologiju predmetnog slučaja. U bitnom ističe da su za nastale izdatke koji su postali trošak odvjetnika zaprimljeni računi po kojima je odvjetnik odbio pretporez te su knjiženi kao trošak u poslovnim knjigama na osnovu kojih je tužitelj ispostavio račun za oporezivu isporuku na kojem je iskazao PDV. Ističe da tužitelj nije priložio dokaze o kojim se troškovima radi, a koji bi se mogli smatrati izdacima za koje nije trebalo ispostaviti račun s iskazanim PDV-om. Ističe da je Trgovački sud u Zagrebu u parničnom postupku između dvije pravne osobe presudio u poreznim pitanjima kao da se radi o upravnom postupku između tužitelja i poreznog tijela. Navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: PŽ-6517/2014 od 28. studenoga 2017. nije donesena u upravnom postupku u sporu s Poreznom upravom, već u parničnom postupku s klijentom tužitelja zbog neplaćanja računa i kao takva nije dokument po kome je tužitelj mogao izvršiti ispravke u poreznoj prijavi i time tražiti povrat poreza plaćenog bez pravne osnove u 2012. te niti u izreci navedene presude nije navedeno da je Porezna uprava dužna vratiti iznos PDV-a. Ističe da tužitelj za iznos neplaćenog dijela računa nije podnio reviziju, već je pokrenuo postupak povrata iznosa PDV-a od Porezne uprave. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj bio dužan ispostaviti račun s iskazanim PDV-om, što mu je potvrdila i Porezna uprava u pisanom mišljenju od 10. listopada 2016. Smatra da su honorari i nagrade financijskim konzultantima i vještacima troškovi poreznog obveznika te su sastavni dio ukupne usluge obavljene klijentu i temelj su obračuna za ukupnu oporezivu isporuku koju je tužitelj klijentu i zaračunao s iskazanim PDV-om. Navodi da je tužitelj u 2012. godini postupio sukladno članku 2., 8. i 15. Zakona o porezu na dodanu vrijednost koji je bio na snazi te ispostavio račun sa iskazanim PDV-om, isti račun je evidentirao u poreznoj prijavi i knjizi izlaznih računa, poreznu obvezu iskazao u PDV obrascu i tako iskazanu obvezu platio. Navodi da dokument o ispravku porezne obveze koja se odnosi na račun iz 2012. zbog nemogućnosti naplate nije ispostavljen kupcu Pacific fruit limited d.o.o. kao storno istog računa i kupac nije pismeno obavijestio tužitelja da je ispravio pretporez. Ponavlja da je dokument po kojem je izvršen ispravak porezne prijave presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koja se u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost ne može smatrati dokumentom po kojem se može vršiti ispravak porezne obveze na PDV obrascu obzirom da je navedena presuda donesena u parničnom postupku između dviju pravnih osoba, a ne između tužitelja i poreznog tijela. Navodi da tužitelj nije predao PDV obrazac u Poreznu upravu temeljem zakonom propisane dokumentacije te je utvrđeno da je rok propisan odredbama članka 76. Općeg poreznog zakona propušten i prema odredbama Općeg poreznog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja računa i u vrijeme kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je nastupila zastara prava na mogućnost ispravka porezne prijave. Zaključuje da je zastara ispravka poreze prijave nastupila prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16.) 1. siječnja 2017. te je ispravak prijave trebalo izvršiti za prosinac 2017. godine, a ne u listopadu 2018. Navodi da zastara prava na povrat PDV-a nije počela teći nakon datuma pravomoćnosti navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske već je počela teći nakon godine u kojoj je tužitelj uplatio iznos PDV-a za kojeg tvrdi da je uplaćen bez pravne osnove. Ističe da obzirom da je u 2018. godini prvi put zatražen povrat PDV-a, prema odredbama Općeg poreznog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je ispostavljen račun i izvršena uplata nastala je apsolutna zastara prava na povrat PDV-a. Smatra da obzirom da je ispravak porezne prijave iz prosinca 2012. godine izvršen nakon zakonom utvrđenog roka na način ko ji Zakonom o porezu na dodanu vrijednost nije propisan, nadzorom je utvrđeno da tužitelj nije pravilno utvrdio poreznu osnovicu i poreznu obvezu u PDV obrascu za listopad 2018. Ističe kako tužitelj nije izvršio ispravak porezne prijave niti nakon presude Visokog trgovačkog suda koja je postala pravomoćna 30. prosinca 2017. Zaključuje da je tužitelj 24. kolovoza 2018. prvi put zatražio od Porezne uprave povrat poreza uplaćenog u 2013. godini za koji povrat je relativna zastara nastupila 1. siječnja 2017. Predlaže da Sud poništi osporenu prvostupanjsku presudu te otkloni nedostatke i presudom riješi predmetnu stvar.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu pobliže iznosi kronologiju događaja i iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda pravilna i zakonita. Ističe kako ne postoji osnova za postojanje spornog PDV- a obzirom da je 2013. uplaćen, ali je na temelju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-115/23 utvrđeno da ne postoji osnova za naplatu. Smatra neosnovanom tvrdnju tuženika da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2017. nije dokument na temelju kojega bi se mogao ishoditi povrat spornog PDV-a. Ističe da je pitanje povrata pravomoćno riješeno kao res iudicata u presudi ovoga Suda poslovni broj: Usž-115/23. Smatra da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da su porezna tijela dužna poštivati pravomoćne odluke. Ističe da se tuženik pogrešno poziva na odredbe članka 33. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 43. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Vezano za pitanje zastare ističe da je pogrešno utvrđenje tuženika da je tužitelju pravo na povrat PDV-a zastarjelo 1. siječnja 2017. Zaključuje da u predmetnom slučaju nema porezne osnovice niti PDV-a kojeg bi tužitelj bio obvezan platiti poreznom tijelu. Predlaže da Sud odbije žalbu te omogući tužitelju da mu porezna tijela vrate ovršeni iznos oduzet na ime nepostojeće porezne obveze.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenom prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je kod tužitelja u ponovnom postupku obavljen inspekcijski nadzor ispravnosti obračuna i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. rujna 2018. do 31. listopada 2018. i o čemu je sastavljen Zapisnik 2. ožujka 2023.

8. Tijekom provedenog poreznog nadzora utvrđeno je da je prvostupanjsko porezno tijelo u ponovnom postupku nadzora utvrdilo da je tužitelj račun broj 53/2012 od 11. prosinca 2012. ispostavio kupcu Pacific fruit limited d.o.o. u iznosu 1.817.800,00 kuna sa iskazanim PDV-om u iznosu od 454.450,00 kuna koji je evidentirao u pripadajućoj poreznoj prijavi. Nadalje, utvrđeno je da kupac Pacific fruit limited d.o.o. račun broj 53/2012 nije platio te je tužitelj radi naplate citiranog računa ustao tužbom, a spor je okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: PŽ-6517/2014 od 28. studenoga 2017. kojom je, između ostalog, utvrđeno da na navedeni iznos tužitelj nije mogao zaračunati PDV jer izdaci potrebni za izvršenje posla ne spadaju u usluge na koje se ima pravo zaračunati PDV, što je sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 47/95. – 136/12.) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja spornog računa. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 116/18 od 22. ožujka 2023. je utvrđeno da ne postoji niti porezna osnovica za obračun spornog PDV-a.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi i da je presudom ovog Suda broj: Usž- 115/23 od 10. svibnja 2023. odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu broj: Us l-437/21 od 22. rujna 2022. kojom je utvrđeno da tužitelj ima pravo na povrat uplaćenog PDV-a po računu 53/2012, a u prilog tom stajalištu su i zaključci izneseni u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske prema kojima nije bilo osnove za iskazivanjem PDV-a na tom računu po kojem nije iskorišten pretporez.

10. U ponovnom postupku nadzora prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je tužitelj stornirao račun broj 53/2012 od 11. prosinca 2012. i PDV te je za listopad 2018. podnio PDV obrazac u kome je iskazao pravo na povrat PDV-a odnosno utvrdilo da je ispravak porezne prijave iz prosinca 2012. godine izvršen nakon zakonom utvrđenog roka na način koji Zakonom o porezu na dodanu vrijednost nije propisan, odnosno utvrđeno je da tužitelj nije pravilno utvrdio poreznu osnovicu i poreznu obvezu u PDV obrascu za listopad 2018. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo je tužitelju osporilo pravo na povrat PDV-a iskazanog u PDV obrascu za listopad 2018. u iznosu od 454.450,00 kuna i utvrdilo mu obvezu PDV-a u istom iznosu, a sve kako je to detaljno navedeno u obrazloženju prvostupanjskog poreznog rješenja.

11. Međutim, prvostupanjski sud je poništio porezna rješenja uzimajući u obzir postojanje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 44 Pž-6517/2014-4 od 28. studenoga 2017. te nastavno presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-116/2018. od 22. ožujka 2023.

12. Prvostupanjski sud je polazeći od činjenica da je u konkretnom slučaju osnova za naplatu PDV-a otpala temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6517/2014., a osnovica za obračun PDV-a temeljem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-116/18 nije prihvatio stajalište poreznih tijela da je tužitelj neosnovano izvršio ispravak porezne prijave iz 2012. godine u 2018. godini nakon proteka zakonom propisanog roka odnosno najkasnije u roku od tri godine od isteka roka za podnošenje prijave. Naime, prvostupanjski je sud stajališta da je tužitelj mogao zatražiti povrat iskazanog PDV-a tek po dostavi pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđeno da nije bilo osnove da se na računu broj 53/2012 iskaže PDV jer se ne radi o uslugama na koje se ima pravo zaračunati PDV, a uzimajući u obzir i stav DORH-a da tek po primitku naznačene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj može tražiti storno izdanog računa i povrat PDV-a, tim više što nije tražen pretporez po tom računu.

13. Polazeći od svega navedenog, a imajući na umu pravomoćnu presudu ovoga Suda poslovni broj: Usž-115/23 od 10. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda poslovni broj: Us l-437/2 od 22. rujna 2022., a kojom je tužitelju priznato pravo na povrat PDV-a plaćenog po spornom računu broj 53/12, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao zatražiti povrat iskazanog PDV-a tek po dostavi pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a uzevši u obzir da je nesporno taj porez plaćen, a po izdanom računu nije iskorišten pretporez.

14. U odnosu na prigovor tuženika u žalbi kojim dovodi u pitanje postojanje navedenih pravomoćnih odluka vezanih za konkretnu upravnu stvar, ističe se da se o tome prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s čijim obrazloženjem se slaže i ovaj Sud.

15. Iz svega navedenog proizlazi da je osnovan zaključak prvostupanjskog suda je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelju zbog čega je temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima poništio rješenja tuženika.

16. Tuženik razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude, a niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković